U ratovima koji neminovno donose stradanja i nevolje, posebno mjesto zauzimaju događaji koji podsjećaju da ni u takvim okolnostima čovjekoljublje — temeljni moralni zakon – nije zaboravljeno. Ono daje smisao načelima koja reguliraju međuljudske odnose: brigu za drugoga, solidarnost, povjerenje, poštovanje i ljudsko dostojanstvo.
U Hrvatskoj se malo zna o žrtvi admirala Vladimira Barovića, koji je 29. rujna 1991. godine na otoku Visu oduzeo sebi život.
Admiral Barović dugo je službovao u Boki Kotorskoj, a 1987. godine premješten je u Split na mjesto komandanta Komandno‑štabne škole (hrv. Zapovjedno stožerne škole) u Centru visokih vojnih škola „Maršal Tito“, Lora – Split. To je najviša škola ratne mornarice, koja traži ljude visokih vojnih i općih znanja, kulture, komunikativnosti, čestitosti i odgovornosti.
Tada u činu kapetana bojnog broda dobio je admiralsku temu za rad i obranu. Često je boravio u učionici s nastavnicima i polaznicima, poticao rasprave, postavljao pitanja i ohrabrivao druge da čine isto. Bio je susretljiv, komunikativan i lako se uklapao u društvo; svađa nije bilo, ali rasprava jest.
Rođen je u Banjoj Luci, od oca pukovnika JNA. Izjašnjavao se kao Srbin, što je vidljivo iz vjenčanog lista, iako su mu crnogorski novinari kasnije pripisivali crnogorsko podrijetlo. Bio je oženjen Radmilom, nastavnicom u srednjoj školi.
Nakon službe u Komandno‑štabnoj školi premješten je u Boku, gdje je u kolovozu 1990. preuzeo dužnost komandanta 9. Vojnopomorskog sektora (VPS) Boka. Na toj se dužnosti nije dugo zadržao: bio je predviđen za mjesto pomoćnika za logistiku komandanta Vojnopomorske oblasti (VPO), ali je žurno premješten u Pulu na mjesto komandanta 5. VPS Pula. Bilo je to vrijeme kada se pokušavalo uspostaviti odnos povjerenja kako bi se, temeljem sporazuma o nenapadanju, Jugoslavenska vojska mirno povukla iz Republike Hrvatske. Takav razdvajanje tražilo je hrabrost i odlučnost obiju strana.
Srećom, gradonačelnik Pule bio je Luciano Delbianco, strpljiv i kulturan čovjek, koji je s admiralom Barovićem uspio pronaći zajednički jezik. Dok se na granicama Hrvatske pucalo, u Puli je vladala sasvim druga atmosfera. Po gradu su se kretale grupe vojnika JNA, građani su mirno prolazili pokraj njih i njihovih vozila, bez ikakvih incidenata.
Barović je ostao u sjećanju građana Pule po izjavi: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako budem ipak prisiljen narediti razaranje Pule, mene tada više neće biti.“
Admiral Vladimir Barović (lijevo) na svečanosti u Lori 2. rujna 1989. prima plaketu od viceadmirala Vladimir Vjekoslava Čulića/Foto: Slobodna Dalmacija
Pula, jedan od najvećih garnizona u Hrvatskoj (12.000 vojnika, 79 vojnih objekata, vojnopomorska baza i aerodrom), napuštena je gotovo bez incidenta.
Nedugo nakon Pule, 27. rujna 1991., Barović je premješten na mjesto pomoćnika komandanta VPO, koje je do tada obnašao admiral Fridrih Moretti. Moretti je zatražio prestanak djelatne službe uz protestno pismo generalu Kadijeviću zbog ničim izazvanih napada JNA i JRM na dalmatinske gradove.
O daljnjim događajima moglo se više saznati iz teksta novinara Veseljka Koprivice u crnogorskom Fokusu, pod naslovom: „Sudbina crnogorskih admirala koji su devedesetih odbili da služe zlu: Čast skuplja od života“, koji donosi detalje o sudbini Barovića i kapetana bojnog broda Krste Đurovića, umorenog pod nerazjašnjenim okolnostima.
Oproštajno pismo
U oproštajnom pismu, napisanom na Visu, gdje se nalazilo komandno mjesto JRM‑a, Barović jasno navodi razloge za svoj čin. Glavni razlog bila je nerazumna agresija JNA i crnogorskih rezervista na Hrvatsku, koju je smatrao djelom suprotnim crnogorskoj i vojničkoj časti. Crnogorci, pisao je, ne mogu uništavati narod koji im nije ništa skrivio. Izrazio je nemoć u sprječavanju djelovanja JRM‑a u razaranju hrvatskih gradova i neslaganje s odlukama vrhovne komande JNA.
Po drugoj verziji, koju su iznosili pripadnici JRM‑a, pismo je snažno djelovalo na moral vojnika na položajima u Dalmaciji.
Originalno pismo završilo je u beogradskim arhivima JNA. Nije bilo veliko, ali je, u skladu s Barovićevom naobrazbom, pogađalo gdje je trebalo — što potvrđuje činjenica da ga vrh JNA nikada nije objavio.
Nakon pisanja, Barović je pismo zapečatio i predao kapetanu bojnog broda Milanu Radoviću, tadašnjem komandantu Visa. Nakon što je Radović napustio ured, Barović je telefonom razgovarao sa suprugom sat i četrdeset pet minuta. Potom je uzeo pištolj.
Razgovor s generalom Blagojem Adžićem
Kako su kadrovi iz JRM-a sve više nedostajali tako je i Barović došao na red da se premjesti na neko drugo ustrojbeno mjesto gdje bi njegove organizatorske kvalitete došle do izražaja. Bio je pozvan kod Načelnika SSNO generala Blagoja Adžića s kojim je imao poduži razgovor o novom postavljenju i očekivanjima koja stoje pred njim.
Osvrćući se na taj razgovor admiral Boško Antić iznosi priču da je sreo admirala Barovića neposredno nakon razgovora s generalom Adžićem i da je admiral Barović prilikom bio vidno uznemiren i neraspoložen.
Adžić mu je, navodno, spočitnuo pogreške, između ostalih bacanje obalnih topova sa utvrđenih položaja u Puli (Muzil) u more i nedovoljnu čvrstinu u pregovorima sa gradonačelnikom Pule i njegovim dužnosnicima.
Ako je to točno to što govori admiral Antić, postavlja se pitanje kako je onda general Blagoje Adžić, poznat kao general čvrste ruke, isti dan unaprijedio tada kontraadmirala Barovića u viši čin i postavio ga na višu dužnost, praktično drugog čovjeka u JRM-a.
Crnogorski mediji i društveni kontekst
Crnogorski mediji malo su prostora posvetili Barovićevu samoubojstvu. Tvrdili su da je već u Puli, temeljem svoje izjave, bio spreman na suicid, ali nisu objasnili zašto je potom postavljen na tako visoku dužnost.
Kasnije se u Crnoj Gori vodila rasprava o Baroviću i Đuroviću. U početku su odobravanja bila rijetka, no crnogorski književnik Momir M. Marković 1996. je u Skupštini općine Podgorica izjavio:
„Jedini metak u ovome ratu na koji Crna Gora može biti ponosna jest onaj admirala Barovića. Njegovo shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest floti da bombardira Dalmaciju. Ispalio je samo jedan hitac — sebi u sljepočnicu.“
U Crnoj Gori je nedavno održan znanstveni simpozij o „Gorskom vijencu“. Unatoč prigovorima da vrijeme čini svoje, većina stručnjaka branila je tezu o crnogorskoj pravednoj borbi za slobodu i potrebi njegovanja „čojstva“ i junaštva. Skup je dodatno otvorio dvojbe o događajima iz 1991.
Radeći s Barovićem u Komandno‑štabnoj školi, jednom smo razgovarali o Njegoševom „Gorskom vijencu“. Tada mi je spomenuo da je proslavljeni Vuk Mandušić, kojim ep završava, Hrvat iz okolice Omiša. Zbog kvara Mandušićeva džeferdara, hrvatski ban Josip Jelačić poklonio je Njegošu vrijedan džeferdar optočen srebrom — znak dobrih odnosa dviju država.
I tijekom agresije na Hrvatsku u Crnoj Gori su se čuli tihi glasovi da je riječ o nečasnom napadu na državu koja Crnoj Gori nije ništa skrivila, već joj je u mnogočemu pomagala. Sve češće se čuo poklič: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče.“
Na sudu u Haagu, kapetan duge plovidbe Nikola Samardžić, dugogodišnji direktor „Jugooceanije“ i zadnji ministar vanjskih poslova Crne Gore, izjavio je da je Hrvatska pomagala Crnoj Gori u osnivanju pomorskog fakulteta u Kotoru, razvoju turizma, kulture i pomorskog poduzeća „Jugooceanija“, kojem je besplatno dala nekoliko trgovačkih brodova.
Sve to bilo je razlog Barovićeve odluke.
Njegovi posmrtni ostaci preneseni su s Visa zadnjim brodom JRM‑a koji je napustio luku Vis 1. lipnja 1992. i pokopani na groblju Savina u Herceg Novom.
Kapetan bojnog broda Krsto Đurović
Slično Baroviću, kapetan bojnog broda Krsto Đurović, komandant 9. VPS Boka od početka 1991., bio je izuzetan oficir, jasan i glasan u komunikaciji. Kada su se nadvili tamni oblaci nad Jugoslavijom i crnogorski apetiti prema Konavlima i Dubrovniku, Đurović je ponavljao:
„Dok sam ja zapovjednik, ni jedna granata na Dubrovnik neće pasti.“
Time je odbio plan JNA o frontalnom napadu na Dubrovnik.
Uslijedio je tragičan ishod. Tijekom izviđačkog leta helikopterom iznad Konavala 5. listopada 1991., nedugo nakon Barovićeve smrti, njegov je helikopter oboren u operaciji KOS‑a. Crnogorski novinar Veseljko Koprivica bio je svjedok i opisao događaj u knjizi „Operacija Dubrovnik: Sve je bilo meta“.
Predsjedništvo SFRJ unaprijedilo je Đurovića u čin kontraadmirala 4. listopada 1991., dan prije pogibije. Nikada nije saznao za unapređenje.
Spomen ploča
Ministri Gordan Grlić Radman i Ranko Krivokapić otkrili su 12. rujna 2022. na Visu spomen ploču admiralu Baroviću, koji je odbio narediti bombardiranje dalmatinskih gradova.
Ministar Radman istaknuo je da je Barović bio svjestan da vojska kojoj služi ima nečasne, okupatorske i zločinačke namjere. Ispalio je samo jedan metak — jedini mogući izlaz iz paklenog plana agresije JNA na Hrvatsku. Spomenik je, rekao je, zahvala i sjećanje na čovjeka koji je čast stavio iznad zapovijedi.
Neka mu je laka zemlja i počivao u miru.
Stjepan Bernadić, Kapetan bojnog broda u mirovini
