U Hrvatskoj je najviše je odjeknula njegova izjava da hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića smatra krivcem za propast sporazuma Račan-Drnovšek.
U jednom ste intervjuu prošle godine ispričali kako ste nazvali predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana i zatražili njegovu pomoć kazavši: ‘Predsjedniče, kod nas je počeo rat, hajde pomognite’, na što vam je on odgovorio: ‘Ne mislite valjda da ćemo mi zbog vas u rat.’
– Mi smo znali da je general Martin Špegelj, tadašnji ministar obrane, imao plan kojim će spriječiti izlazak tenkova na putu za Sloveniju ako dođe do agresije JNA. Kako je do toga došlo, zvao sam predsjednika Tuđmana. Vi ste korektno citirali njegov odgovor. Razgovor je bio kratak jer nisam imao vremena. Samo sam mu odvratio: ‘Nećete vi u rat zbog nas, nego zbog vas.’ I tako je završilo.
Jeste li se tada osjetili izdanim?
– Bio sam malo razočaran. Ipak sam mislio kako smo zajedno išli na put od zajedničke države do osamostaljenja, da ćemo si pomoći i na toj presudnoj točki. Tako je bilo dogovarano i dogovoreno, ali nažalost… Na kraju krajeva razumio sam, svatko rješava svoju situaciju na najbolji mogući način. Mislim da su oni tada pogriješili. Ali što je tu je.
U istom intervjuu rekli ste kako i nakon osamostaljenja Slovenije i Hrvatske vaši odnosi s Tuđmanom nisu bili previše iskreni ni prisni!?
– Mi smo dosta pomagali jedni drugima na tom zajedničkom putu do proglašenja neovisnosti. Nakon toga, umjesto da nastavimo put međusobnog pomaganja, da gradimo odnose na zajedničkim interesima, i u odnosu na apokalipsu koja se događala iza naših leđa u BiH, pa u Srbiji, došla su u prvi plan neriješena pitanja u našim međusobnim odnosima – Ljubljanska banka, Krško, granica.
Dugo vremena smo se tješili da su ta pitanja prenesena iz Jugoslavije, da nisu nova. No s vremenom su postala su i još danas nisu riješena jer za to nema ni volje ni znanja ni spremnosti. A prije svega nema razumijevanja da smo upravo Slovenci i Hrvati u istom čamcu, više nego bilo tko u Europi.
Kako je izgledao vaš posljednji susret s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem u Haagu?
Nije to bio susret. Bio sam tamo kao svjedok, a on kao optuženik za ratne zločine protiv Hrvatske, BiH i Kosova. Na mom svjedočenju postavio mi je nekoliko pitanja. To je bilo naše posljednje suočavanje. Poslije sam čitao mnoge knjige o procesu, zločinima i njihovim sudionicima. Mnoge stvari koje meni nisu bile poznate otkrivaju te knjige. Pogotovo knjiga povjesničarke iz Sarajeva Nevenke Tromp “Smrt u Hagu”.
Kada čovjek te stvari spoji, vidi što se tu sve događalo. Možda će se nakon nekog vremena ipak sastaviti potpuna istina o tome što se događalo u BiH, na Kosovu, u Oluji, pa i u Vukovaru.
Slovenija je bila prva napadnuta od JNA. Je li tada Slobodan Milošević imao pretenziju prema Sloveniji u stvaranju velike Srbije?
Koncept velike Srbije nije uključivao teritorij Slovenije. Odnosio se na teritorij gdje su, kako su oni rekli, srpski grobovi. Treba uvažiti da je Slovenija nacionalno dosta kompaktna zajednica i nije se moglo računati na međunacionalne sukobe i mržnju, na što se igralo u Hrvatskoj, a pogotovo u ratu protiv BiH. Rat ustvari nije započeo Milošević, već je do agresije protiv Slovenije došlo na temelju zaključaka Saveznog izvršnog vijeća kojim je predsjedao Ante Marković.
Tu je još uvijek nejasnoća jesu li generali naopako razumjeli taj zaključak ili je zaključak bio upravo takav kakvog su ga razumjeli – da osamostaljenje Slovenije treba spriječiti oružjem.
Što mislite o novom hrvatskom predsjedniku, je li vas Milanovićeva pobjeda iznenadila?
– Do neke mjere jest. On je iskusniji političar od vaše dosadašnje predsjednice i Hrvatska je na taj način dobila. Je li on socijaldemokrat ili nije, ne znam, ja s njim nisam radio. Više pratim izjave ljudi iz Hrvatske koje su ponekad u toj ocjeni proturječne. Kandidirao se s podrškom socijaldemokrata i mislim da naginje na to političko polje.
Mogu li ipak umjereni Milanović i Plenković riješiti granični spor sa Slovenijom?
– S obzirom na to da je Milanović bio predsjednik Vlade kada se Hrvatska odrekla arbitražnog suda ne vjerujem da će na tom polju biti nešto drukčije. Ali, hoće li se intenzivirati suradnja na drugim poljima, to ovisi o situaciji u kojoj će se skoro naći Slovenija i Hrvatska.
Po meni je nerazumljivo da dvije države, za koje sam rekao da su u istom čamcu više nego bilo koje druge u Europi, nemaju ideju za zajedničko istupanje u tom proturječnom svijetu, u toj nesigurnoj Europskoj uniji, da dođu sa svojim idejama kako riješiti njezine unutrašnje dileme i osigurati budućnost, budući da imaju iskustvo iz života u višenacionalnoj zajednici, da dođu sa svojim projektima, od čuvanja Jadranskog mora pa do prometnih veza i energetike pa do pacifikacije Balkana.
Dakle, tu je puno zajedničkih interesa, ali mi umjesto toga jedni drugima pokazujemo mišiće.
Zoran Milanović je u svojoj predizbornoj kampanji stalno govorio kako će njegovo prvo putovanje možda biti baš u Ljubljanu, ne Bruxelles ni Washington. Je li to na neki način bio jedan znak da će možda sutra odnosi biti bolji bez obzira na povlačenje iz arbitraže u vrijeme kada je on bio premijer?
– Meni se čini normalnim da njegov prvi posjet bude Sloveniji, ipak su to dvije susjedne zemlje vezane svojom prošlošću sa zajedničkim putom, kulturom, privredom itd. Dakle, nije me to iznenadilo. Koji će biti rezultat, ne ovisi samo o Milanoviću već i o tome tko će biti u Ljubljani na čelu vlade i koliko će on razumjeti važnost dobrih odnosa s Hrvatskom.
Je li za relaksaciju hrvatsko-slovenskih odnosa dobro što Erjavec odlazi s političke scene?
– Erjavcu se pripisuje prevelika uloga u odnosima Slovenije i Hrvatske. Ako baš želite kompromitirati neku politiku, onda tražite nekoga i kao dokaz uzimate njegove brzoplete riječi. Formirati državnu politiku u odnosu do druge države na takvoj osnovi nije baš mudro i zrelo.
Vjerujete li da bi nova vlada mogla promijeniti smjer oko primjene arbitražnog suda koji je na neki način neprihvatljiv za Hrvatsku? Vjerujete li u neki kompromis?
– Napravio bih razliku između odnosa Slovenaca i Hrvata i odnosa hrvatske i slovenske politike. To su, po meni, različite stvari. Govori se da su Slovenija i Hrvatska prijateljske države. Ali iza tih izjava se ništa bitno ne događa. Po meni, prijateljska država prijateljsku državu ne prisluškuje. Bitan element prijateljskih odnosa je povjerenje. Prisluškivanjem je povjerenje narušeno.
Prvo bi trebalo nekim gestama ponovno uspostaviti povjerenje, a onda u novoj produktivnoj atmosferi tražiti rješenje za sva otvorena pitanja, uključujući i granicu. Deklarirati se kao prijateljska zemlja, a ustvari raditi neprijateljske geste, to ne govori baš u prilog tome da su izjave ustvari iskrene. Ponovno kažem, bitan element prijateljstva između država i naroda je povjerenje.
Zašto sporazum Drnovšek – Račan nije uspio?
– Taj sporazum ima svoju povijest. Poslije sklapanja sporazuma na Trsatu Drnovšek je taj sporazum verificirao na sjednici vlade koja ga je amenovala. Ivica Račan, međutim, to nije bio u stanju napraviti. Zvao me je i ispričao se. Rekao je: “Ja, Milane, to ne mogu učiniti.”
Rekao je da je do njega došao Zoran Milanović, koji je tada radio u Ministarstvu vanjskih poslova, i rekao: “Ivice, nemoj to raditi jer ćemo mi to spriječiti i tebe će nazivati narodnim izdajnikom.” To je bila telefonska izjava Ivice meni.
Nakon toga sam odmah nazvao Drnovšeka i rekao da sporazum neće proći jer Ivica Račan to neće moći provesti kroz vladinu proceduru.
No, mislim da je problem oko granice puno veći za Hrvatsku nego za Sloveniju. Hrvatska ima otvoreni problem s granicama sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom. Ja kao državnik loše bih se osjećao u državi koja nema definirane granice.
Arbitraža je bio dobar način kako ta pitanja riješiti pa i dobar način kako riješiti druga otvorena granična pitanja na Balkanu. A ima ih puno. Da političari ne iskorištavaju pitanje granica, mogli bismo mirno živjeti i s takvim stanjem.
Ribari bi ribarili kao što su ribarili nekad. Ali kada se sve to ubaci u unutrašnju političku igru, tada nastaju problemi. I upravo zbog toga je poštivanje arbitraže od tolike važnosti.
R.I. Foto: FaH
