Kod spomenika žrtvama stradalim u Drugom svjetskom ratu u Veljunu je u petak je u organizaciji Vijeća srpske nacionalne manjine Karlovačke županije i antifašističkih udruga održana komemoracija, a vijenac za 525 Srba likvidiranih na Đurđevdan 1941., položio je saborski zastupnik Boris Milošević (SDSS).
Kako je nakon komemoracije priopćilo Srpsko narodno vijeće (SNV) Milošević je u svom govoru rekao da se masakr nad 525 muškaraca u dobi od 18 do 75 godina dogodio 26 dana nakon uspostave NDH i da je pokazao “karakter mržnje prema drugima, samo zato što su bili druge vjere i nacije”, te da se stalno moramo zalagati za mir, toleranciju, suživot i međusobno uvažavanje.
“Ovaj zločin je počinio ustaški režim koji je u samo mjesec dana postojanja, od 10. travnja do 10. svibnja 1941. godine, otvorio konclogor Danica u Koprivnici, proglasio rasne zakone, počeo s činjenjem groznih zločina, prvo u Gudovcu kod Bjelovara gdje je 27. travnja poklano 200 Srba, a onda i u Veljunu”, kazao je Milošević.
Ustvrdio je da je to bio nagovještaj pravog nemilosrednog karaktera NDH i da je “Srbima preostalo samo da se povežu sa svojom braćom, antifašistima Hrvatima, da zajedno krenu u borbu za goli život”.
“U Veljunu su, stoji u priopćenju SNV-a, ustaše prvo likvidirali obitelj mlinara Jose Mravunca, za to optužili Srbe i u znak odmazde masakrirali 525 muškaraca od 18 do 75 godina starosti.”
Povijesne činjenice ipak bi mogle upućivati da Milošević nije govorio istinu, odnosno da podaci koje je iznio nisu nedvojbeno potvrđeni.
Noću između 4. i 5. svibnja 1941. godine u obiteljskoj kući (vodenici na Korani) u Hrvatskom Blagaju ubijeni su Josip Mravunac (39), njegova žena Marija (34), majka Ana (69) i sinovi Ivan (16) i Nikola (5). Dvanaestogodišnja kći Milka je skočila kroz prozor u rijeku Koranu i spasila se. Po nekim izborima bačena je u rijeku, alise spaaila.
Evo što je o tome 2009. godine pisao portal Novosti, glasilo SNV-a čiji je predsjednik Boris Milošević postao 2019. godine, naslijedivši Milorada Pupovca koji je SNV vodio 22 godine.
“Postoji više inačica što se dogodilo u travnju 1941., ( oni pišu travanj, op.a.) kada su ubijeni mlinar Joso Mravunac, njegova supruga, njihovo dvoje djece i njegova majka, dok mu se dvanaestogodišnja kći spasila skočivši u Koranu
Mravunac je bio član lijevog krila HSS-a i projugoslavenski orijentiran. Pomagao je svim, posebno sirotinji kojoj nije naplaćivao uslugu mljevenja žita.
Ubojstvo se dogodilo u drugoj polovici travnja 1941., ( opet travanj) dva tjedna od uspostave NDH. Ustaške vlasti provele su istragu i uhvatile više stotina stanovnika tog kraja. Đuro Zatezalo govori o 600 uhvaćenih ljudi, a Slavko Goldstein o 377 osoba, pozivajući se na žandarmerijske izvore.
Izvršeno je prepoznavanje, ali preživjela Mravunčeva 12-godišnja kći nije prepoznala počinitelje. To se nije svidjelo ustašama pa je formirana nova istražna ekipa koja je osumnjičila četrdesetak ljudi. Međutim, ostali zarobljeni nisu pušteni, već pobijeni hladnim oružjem. Vidjevši što se događa, Talijani su iz Slunja uspjeli spasiti preostalih osamdesetak ljudi.
Zločin je počeo na pravoslavni praznik Đurđevdan, 6. svibnja 1941. godine i trajao je tri dana, do 9. svibnja. Žrtve su bile uglavnom neobrazovani seljaci i sirotinja, a u to vrijeme nije bilo nikakvog otpora novim vlastima. Zatezalo govori o 525 ubijenih, dok ih je po Goldsteinu stradalo 377.
Potkraj devedesetih godina preživjela kći Jose Mravunca promijenila je iskaz i ustvrdila da je na prepoznavanju prepoznala jednog ubojicu, ali nije navela njegovo ime. Dakle, smrt obitelji Mravunac ustaše su iskoristili kao povod za masovnu likvidaciju Srba iz šire okolice Veljuna.
Nakon rata nova je vlast o tom događaju provela istragu kojom je utvrđeno da su Mravunce ubili sami ustaše kako bi imali povod za osvetu. No, ovih dana se govori da je to otkriće uhićenim ustašama bilo namješteno i da su priznanja bila iznuđena silom.
Slavko Goldstein u svojoj knjizi “1941. Godina koja se vraća” detaljno opisuje taj događaj i kao mogući povod za ubojstvo navodi koristoljublje. Koja je od tih varijanti točna teško je reći, jer se ni sami istraživači oko toga ne slažu.
Koliko je poznato, jugoslavenske vlasti nisu podigle nikakvo spomen-obilježje za ubijenu obitelj mlinara Mravunca, dok je za 525 ubijenih Srba bilo podignuto spomen-obilježje (…)
Đuro Zatezalo kaže da svakoj žrtvi treba podići spomen-obilježje, koje mora odražavati historijsku činjenicu, potvrđene podatke i ne smije iskrivljavati istinu.
“U ovom slučaju istina se iskrivljava, a za ubojstvo optužuje cijeli srpski narod. Pod pojmom “četnici” misli se na tamošnje Srbe, ali oni nisu imali razloga ni motiva ubiti Mravunce. Poznato je da tada nije bilo ni partizana ni četnika. Postoje partizanski, ustaški dokumenti i izjave svjedoka. Žalosno je što je preživjela mlinareva kći prije nekoliko godina, očito pod pritiskom, promijenila svoj iskaz. Zločin nad Mravuncima ustaše su iskoristili kao povod za ubijanje, a ovo što sada piše ne odgovara istini”, kaže Zatezalo.
“Nakon višegodišnjeg i temeljitog istraživanja došao sam do zaključka da ništa nije dokazano i da se ništa ne može dokazati”, kaže Slavko Goldstein.
“Može se dakle raditi i o grabežnom ubojstvu, za sada nepoznatih počinitelja. Dvojica ustaša su nakon rata priznali da su sudjelovali u ubojstvu mlinareve obitelji, što je upravo trebao biti povod za masovne likvidacije, ali se može sumnjati da su ta priznanja iznuđena pod prisilom Udbe i da nisu vjerodostojna.
Treća teza, da su zločin počinili Srbi iz Veljuna, pogotovo nema nikakve veze i osnove.
Dakle, ni za jednu tezu nema čvrstih dokaza, a najmanje da su to bili četnici jer tamo njihovih aktivnosti nije bilo. Ne bih rekao da se radi o reviziji, jer je to preozbiljna riječ za gluposti koje se rade, kao u ovom slučaju. Radi se o zamagljivanju i pokušaju zataškavanja i umanjivanja ustaških zločina,” smatra Goldstein.
Portal Novosti tada je objavio i ovo:
“U rujnu 2009. godine u Hrvatskom Blagaju je obilježena tragičn smrt obitelji Mravunac koju su, kako je rečeno, četnici pobili početkom Drugog svjetskog rata 1941. godine.
Na mjestu tog zločina, pokraj vodenice na Korani, dekan slunjskog dekanata, velečasni Mile Pecić, blagoslovio je spomen-obilježje koje su podigli stanovnici Hrvatskog Blagaja u spomen na taj tragični događaj.
Tom prilikom govorili su Mile Jurčević, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja i dragovoljaca domovinskog rata Slunja, Cetingrada i Rakovice, Stjepan Kišur, predsjednik Hrvatskog društva Karlovac iz Sydneyja, Ivan Rigljen, jedan od navodnih očevidaca tog događaja te slunjski gradonačelnik Ivan Bogović.”
M. Marković/Hina/Foto:pxll
