Nakon prošlotjednog prikaza situacije u Oružanim snagama u drugom dijelu analize analizirano je izuzetno loše stanje u Ministarstvu obrane za koje su odgovorni Mario Banožić i premijer Andrej Plenković.
Analitički tim Maxportala
Stari Latini imali su izreku za praktično svaku priliku. Iz te riznice antičke mudrosti analitički tim odabrao je izreku koja najbolje opisuje stanje u Ministarstvu obrane i hrvatskom obrambenom sustavu. To je poslovica “Piscis primum a capite foetet“. Za one koji ne znaju latinski, značenje je “riba počinje smrditi od glave“.
Trenutno stanje u MORH-u je nezabilježeno u dosadašnjoj povijesti institucije. Malobrojni preostali stručnjaci već tri godine bježe u druga tijela državne uprave, privatni sektor ili u mirovinu. Oni koji su ostali su se potpuno pasivizirali. Nitko ni s kim ne razgovara, svi su se povukli u urede. Čak više nema ni tradicionalne razbibrige u ministarstvu, rasprave o političkoj situaciji. Na svakom koraku prisutan je strah – od budućnosti, od nesposobnih političara koji u obrambeni sektor šalju nesposobne političke poltrone, i od posljedica djelovanja tih poltrona u MORH-u.
Malobrojni djelatnici koji još žele govoriti kažu kako je Banožić najnesposobniji ministar obrane u kratkoj povijesti nezavisne Hrvatske. Ništa ne zna, ništa ne razumije, samo (po nalogu partijskog bossa Plenkovića) reže sredstva iz obrambenog proračuna ne razmišljajući o posljedicama takve politike za obrambeni sustav.
Banožićev način rada
Analitički tim je izdvojio nekoliko primjera koji ilustriraju stanje u MORH-u pod novim ministrom. Nedavno je održan zatvoreni sastanak Banožića sa vlasnikom Brodosplita Tomislavom Debeljakom. Tema razgovora bila je situacija oko gradnje drugog obalnog ophodnog broda odnosno pitanje financiranja njegove izgradnje.
Cijeli program izgradnje pet planiranih brodova konstantno muče brojni problemi. Javnosti nije poznata činjenica da prvi napravljeni prototipski primjerak još uvijek nije ušao u sastav HRM-a iako je isporučen 2018. godine. I dalje je na probnoj plovidbi. Veliki dio problema sa ovim brodom proizlazi iz činjenice da naručitelj konstantno mijenja projekt i postavlja nove zahtjeve. Kada tako vodite projekt nije ni čudno da je nemoguće ugovoriti konačnu cijenu izgradnje. Sve to je praćeno novim tehničkim problemima koji nastaju promjenama projekta.
I naravno, tu je pitanje plaćanja gradnje brodova. Sjećate li se kako je Banožić početkom ožujka ponosno predstavio potpisivanje 38 ugovora sa domaćom vojnom industrijom vrijednih 284 milijuna kuna? Pri tome je “zaboravio” reći da je to dvostruko manji iznos nego prije godinu dana (tada je bio 457 milijuna kuna), iako je ipak priznao da je iznos ostalih ugovora povezanih sa javnom nabavom pao. Kao glavni uzrok navedena je pandemija virusa covid. Kao i za vrijeme Milanovićeve vlade obrambeni sustav je prva žrtva rezanja projekata i troškova. To je i pozadina sastanka sa Debeljakom. MORH ništa ne plaća te Debeljak financira izgradnju drugog broda (i polaganje kobilica za treći i četvrti) iz vlastitih sredstava. Pa je došao da o ovome malo porazgovara sa ministrom i zatraži objašnjenje situacije.
OOB-31 Omiš, prvi prototipski primjerak nove klase obalnih ophodnih brodova koji je tri godine nakon isporuke još uvijek na probnoj plovidbi (foto: Brodosplit).
Ono što je zanimljivo da je na sastanku govorio samo ministar. Koji baš ne poznaje najbolje materiju. Nitko iz njegovog tima nije zucnuo ni riječi. Ni pokušao pomoći ministru. Pa je Banožić poslije sastanka bio bijesan na svoje suradnike.
A za navedeni problem je kriv sam ministar. Prema izvorima iz MORH-a Banožić ne traži savjete i izbjegava sastanke sa šefovima ustrojbenih cjelina ministarstva (ponekad prođe i desetak dana prije nego što vide ministra). A trebao bi bar malo poslušati savjete malog broja ljudi koji još nešto znaju o procesima ključnim za rad MORH-a.
Iduća priča. MORH se sprema raspisati natječaj za kupnju streljiva većeg kalibra (iznad 20 mm), sa rokom isporuke od tri do četiri mjeseca. Naizgled ne previše zanimljiva vijest. Rutinski posao. Ali iza ove vijesti krije se nekoliko velikih problema.
Priča počinje 2005. godine kada su Oružane snage potrošile zalihe manevarskog streljiva. Ne zbog vježbi, već zbog čestog angažiranja u ceremonijalima uključujući i počasnu paljbu. Pa je rješenje nađeno u uvozu starog manevarskog streljiva iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. A onda se posao proširio pa se počelo uvoziti i topničko streljivo većeg kalibra jer su hrvatske zalihe ubrzano nestajale (ono malo dobrog streljiva u domaćim skladištima RH Alan je reparirao i prodao na međunarodnom tržištu). Zemljama izvoznicima posao se dobro isplatio jer su umjesto skupog uništavanja starog streljiva isto prodavali Hrvatskoj i na tome zarađivali.
Problem je nastao početkom mandata Milanovićeve vlade kada je i ovaj izvor počeo presušivati. Pa je Ante Kotromanović odlučio pokrenuti projekt koji je imao smisla. Bila je to izgradnja tvornice vojnog streljiva različitih vrsta u Hrvatskoj. Iako su tadašnje vijesti u medijima navodile da se radi o tvornici za proizvodnju streljiva za vatreno oružje u javno-privatnom partnerstvu sa karlovačkim HS Produktom, krajnji cilj je bio proizvodnja topničkog i drugog streljiva većeg kalibra. Pokrenuti su pregovori sa Poljskom o zajedničkom ulaganju koji su bili pred završetkom kada je došlo do promjene vlasti. I po onoj narodnoj “ode mast u propast” to se dogodilo i sa ovim zaista potrebnim projektom.
Kada je Damir Krstičević postao ministar obrane odmah je terminirao planiranu suradnju sa Poljacima i 2018. godine dao naglasak na suradnji sa HS Produktom i (gle čuda) izraelskim Elbitom (mnogo se zanimljivih poslovnih dealova trebalo sklopiti u pozadini potpisivanja ugovora o kupnji izraelskih F-16…). Pa je hrvatska Vlada u kolovozu 2019. godine ustupila zemljište za izgradnju tvornice na prostoru bivše raketne baze u Kerestincu. Ali od cijelog posla nije bilo ništa.
Razlog je jednostavan. Potrebe Hrvatske vojske i policije za streljivom malog kalibra su premale da bi tvornica bila rentabilna. A HS Produkt je zainteresiran samo za takvu vrstu proizvodnje a ne i za proizvodnju streljiva većeg kalibra. U tvrtci su očekivali da će hrvatska država stalno subvencionirati proizvodnju i pokrivati gubitke. Projekt bi mogao uspjeti samo ako postoji snažan vanjski partner koji bi uključio hrvatsku tvornicu u njegovu poslovnu mrežu. A kako takvog više nema (prvo poljski a zatim izraelski partner se povukao) sve je propalo. To je potvrđeno odlukom Vlade od 24. travnja ove godine kada je zemljište i objekti u Kerestincu oduzeti RH Alanu.
Zamjenik načelnika Glavnog stožera general pukovnik Siniša Jurković (foto: Večernji list).
I što sada? Hrvatskoj vojsci nedostaje streljivo većih kalibara koje se ne može proizvesti u Hrvatskoj. Logično je raspisati međunarodni natječaj. U svemu tome postoji mali problem. Strani proizvođači nemaju ovo streljivo na zalihi već ga proizvode tek kada se ugovori narudžba i potpiše ugovor. Zato od potencijalnih naručitelja traže prethodnu obavijest o mogućoj kupnji godinu do godinu i pol dana unaprijed. Što znači da je isporuka u roku tri do četiri mjeseca nemoguća. Osim ako se ne radi (opet) o starom streljivu…. Ministra bi netko trebao upozoriti na ovu činjenicu.
Zadnji slučaj pokazuje da ministar Banožić treba ubrzanu lekciju iz područja civilno-vojnih odnosa i demokratske kontrole nad vojskom.
Ministar je već neko vrijeme ljut na zamjenika načelnika Glavnog stožera generala pukovnika Sinišu Jurkovića. Zašto? Pa zato što je od Jurkovića zatražio da ga “obavještava o stanju u vojsci”. I pri tome poslao poruku da razmisli je li on “naš” (HDZ) ili “njegov” (Milanović) čovjek. I kako će se to odraziti na njegovu dalju vojnu karijeru. Banožić traži od Jurkovića da prekrši zapovjednu uspravnicu (bez odobrenja nadređenog, a to je admiral Hranj, Jurković ne može izravno davati takve informacije Banožiću) i time bude Banožićev/HDZ-ov špijun u Glavnom stožeru. Uz ovakvu politizaciju najviše razine vojne organizacije nije ni čudo da viši časnici u ovom trenutku nisu zainteresirani za službu u Glavnom stožeru.
Gdje je tim ministre?
Navedeni primjeri pokazuju posljedice nepostojanja bilo kakvog plana daljeg razvoja obrambenog sustava i stručnog tima koji bi planski djelovao. Kada je Banožić preuzeo posao ministra mnogi su mislili kako će se osloniti na provjerene HDZ-ove kadrove u MORH-u. To su bili državni tajnici Tomislav Ivić i Zdravko Jakop. Daleko od toga da su obojica bila idealno rješenje, ali su barem poznavali organizaciju i rad sustava.
To se pokazalo krivom procjenom. Prvi je otpao Ivić a to je bila posljedica odluke Andreja Plenkovića da uhljebi niz HDZ-ovih bratskih žetončića iz prethodnog saziva Sabora koji nisu prošli izbore. Ali ih za vjernu službu treba nagraditi.
Tako je Branko Hrg (HDS) kao veliki stručnjak za obranu (koji se tim područjem nikada nije bavio) došao u MORH. Jakop je ostao ali je potpuno marginaliziran od ministra digao ruke od svega i mjesecima čeka postavljenje za veleposlanika u Iraku (a nije sigurno da će ga dobiti jer čini se da je Milanović protiv tog imenovanja).
Banožiću se nakon preuzimanja dužnosti nije žurilo raspisati natječaj za nove ravnatelje sektora u MORH-u (ništa čudno, jer je njegova zadaća bila reži, reži i reži troškove a ne vodi računa o takvoj “sitnici” kao što je dalji razvoj obrambenog sustava). To je napokon urađeno raspisivanjem natječaja u ožujku (za nekoliko uprava) i objavom imenovanja u travnju ove godine. Što se može zaključiti iz ovih imenovanja?
Samo to da se nastavlja kaotično i nesustavno djelovanje MORH-a. Neke od smjena su bile opravdane. Tako je sa mjesta ravnatelja Uprave za ljudske resurse s kojeg je maknut brigadir Anto Zelić i bačen na HVU do umirovljenja krajem ove godine. Krstičevićev intimus, koji je stajao iza fantazija bivšeg ministra (projekt zbrkane i do zla boga loše Strategije nacionalne sigurnosti RH iz 2017. godine, aktivni podupiratelj nepostojećeg sustava Domovinske sigurnosti) i koji se smatrao nedodirljivim konačno je odletio. Ali je napravio toliko štete…
Smijenjen je i Ante Modrić s mjesta pomoćnika ministra za proračun i financije. Dok je prva smjena bila itekako opravdana, ova je upitna. Iako je Modrića doveo bivši ministar Krstičević, za razliku od niza drugih Krstičevićevih postavljenja Modrić se pokazao stručnim i sposobnim u novoj ulozi. To mu nije pomoglo – odletio je jer je u državnoj upravi 2019. godine ukinuta pozicija pomoćnika ministra (a prema izvorima analitičkog tima mnogima u MORH-u je nekome takvim radom i smetao).
A što onda reći na Dunju Bujan koja je ponovno imenovana na mjesto ravnateljice Uprave za obrambenu politiku? Na ovo mjesto došla je 2019. godine kao privremeno rješenje nakon što se Petar Mihatov vratio u MVEP (kada je odbio Krstičevićevu ponudu da bude žrtveno janje u aferi Barak). I ostala. Nije važno što nema poima o sigurnosnoj politici i obrambenom planiranju. Ne postavlja pitanja, samo izvršava naloge bez ikakvog razumijevanja. Idealna je za to mjesto.
Naravno, njezinom zadržavanju je pomogla i takva sitnica kao što je duboko prijateljstvo sa zamjenicom predstojnika Plenkovićeva ureda Tenom Mišetić. Za one koji ne znaju tko je Tena Mišetić dovoljno je reći da je u HDZ-u nazivaju novom Biancom Matković (i ne vole ju previše). Pa kada za prijateljicu imate jednu od osoba u koju premije ima izuzetno povjerenje, nije važno da li ste uopće sposobni bilo što raditi…
Ili što reći o imenovanju Ivice Grebenara za ravnatelja Uprave za materijalne resurse? Na prijašnjem mjestu predsjednika uprave Zrakoplovno-tehničkog centra u Velikoj Gorici Grebenar je dovršio sustavno uništavanje ove institucije koje traje već dva desetljeća. O načinu njegovog upravljanja ZTC-om govori skandal iz siječnja 2020. godine kada je u javnost izišla vijest da su za vrijeme predbožićne veselice u ovoj ustanovi u hangaru svirali i plesali tamburaši i to na krilima protupožarnih aviona Canadair.
A onda je otkriven i novi skandal remonta 10 transportnih helikoptera Mil Mi-171Š proveden uz rusku pomoć u ZTC-u. I koji nakon tog remonta imaju konstantne probleme u upotrebi. Samo ova dva skandala u normalnoj državi bi bila dovoljna ne samo za smjenu već i za pokretanje kriminalne istrage protiv šefa takve institucije. Ne i u Hrvatskoj. Gdje je gospodin Grebenar umjesto snošenja posljedica za ove (i druge) korake u destrukciji ZTC-a nagrađen ovako visokom funkcijom u MORH-u. Pa, vidjeti ćemo kakve će biti posljedice njegovog poslovanja u MORH-u…
U sjeni imenovanja gotovo neprimjetno je prošla vijest da nije imenovan novi glavni tajnik MORH-a već je za šest mjeseci produžen mandat sadašnjem tajniku Petru Baraću. Koji će (kako ukazuju indikatori koje je prikupio analitički tim) ponovno biti izabran na to mjesto.
Iako je Petar Barać zapravo prva osoba koja bi trebala otići iz MORH-a. Zbog štete koju godinama nanosi ne samo instituciji u kojoj radi već i cijelom obrambenom sustavu. Zbog činjenice da, dok je ovaj uvaženi gospodin na funkciji koju obnaša, u MORH-u nema šanse za bilo kakve pozitivne promjene. Iz ovih razloga analitički tim je odlučio pozabaviti se likom i djelom navedenog gospodina.
Lik i djelo Petra Baraća
Kada je u travnju doneseno rješenje o njegovom razrješenju sa mjesta glavnog tajnika MORH-a i privremenom produženju njegovog mandata za šest mjeseci do imenovanja novog tajnika, Petar Barać se uspaničio. Svi su MORH-u vidjeli da se naglo utišao, povukao u sebe te da je zabrinut za budućnost. I nadali se da će ga se konačno riješiti. Nažalost, izgleda da se to neće dogoditi.
Uspaničeni Barać se odmah obratio za pomoć njegovim patronima u političkim (ali i drugim) strukturama. Izgleda da je poruka koju je dobio bila zadovoljavajuća, jer se njegovo ponašanje u MORH-u preko noći vratilo na staro – osoran, bezobrazan, bahat, vrijeđa podređene (pri tome ide toliko daleko da ismijava i njihov fizički izgled i ponašanje). A nadređenima se ulizuje. I tako već čak sedamnaest godina… vlade i ministri se smjenjuju a Barać ostaje. A morao bi otići. Ako ni zbog čega drugog onda zbog stalnog problema MORH-a koji je (prema izvorima u ministarstvu) kumovao velikim dijelom sam Barać – to su višemilijunski troškovi koje ministarstvo svake godine ima po pitanju isplata odšteta u izgubljenim sudskim sporovima sa sadašnjim i bivšim civilnim i vojnim djelatnicima u obrambenom sustavu.
O čemu se radi? O strahovito velikim iznosima koje je MORH do sada isplatio zbog izgubljenih radnih sporova.
Tjednik Nacional je u člancima objavljenim u travnju ove godine dao jako zanimljive brojke (koje je potvrdio MORH njihovim nemuštim demantijima) o razini štete u obrambenom sustavu zbog izgubljenih sporova. Financijski iznosi koji se moraju izdvojiti za ovu namjenu (sudske presude, ovrhe, kazne, penali, naknade šteta pravnim i fizičkim osobama i zaposlenicima) su zastrašujući:
– 2014. godina – 171 milijuna kuna
– 2015. godina – 145 milijuna kuna
– 2016. godine – 199 milijuna kuna
– 2017. godine – 132 milijuna kuna
– 2018. godine – 201 milijuna kuna
– 2019. godine – 181 milijuna kuna
– 2020. godine – 95 milijuna kuna.
Ovo su samo izravni troškovi povezani sa sudskim presudama i postupcima koji proizlaze iz njih. U godišnjim izvještajima o izvršenju obrambenog proračuna postoji niz vrlo općih stavki (ostali rashodi za zaposlene, ostali nespomenuti rashodi poslovanja i slično) u kojima se dijelom kriju i dodatni troškovi izgubljenih sudskih presuda (evo tih iznosa za razdoblje od 2014. do 2018. godine: 2014.- 368 milijuna kuna, 2016.- 214 milijuna kuna, 2017.- 267 milijuna kuna, 2018. – 26 milijuna kuna).
Vjerojatno je to i objašnjenje za prepolovljeni (ali još uvijek užasno visok) iznos u 2020. godini. To bi bilo “kreativno” knjigovodstvo – da bi se stvorio utisak da se problem rješava, većina sudskih troškova vjerojatno je prebačena u ove opće stavke. Treba napomenuti i da postoje neusklađenosti u izvještaju o izvršenju proračuna za 2020. godinu, što baca zanimljivo svjetlo na transparentnost poslovanja MORH-a.
Ali to nije sve. Za razdoblje od 2000. do 2014. godine po ovom pitanju nema preciznih javno objavljenih podataka. Ali analizom drugih objavljenih dokumenata (godišnja izvješća o spremnosti obrambenog sustava isl.) vide se nizovi pojedinačnih stavki koji pokazuju da problem stalno postoji. Tako se postavlja pitanje: tko je kriv za nastalu situaciji i što se poduzima da se ovaj problem riješi.
Nacional je za ovakvo stanje optužio general bojnika Ivicu Kindera koji je kao načelnik Personalne uprave MORH-a (2011.-2013.) podijelio veliki broj odluka o otkazima i preraspodjelama na druga radna mjesta koje su ministarstvo koštale desetine milijuna kuna nakon niza izgubljenih tužbi. Kinder ima mnogo nedostataka. To je vidljivo u načinu na koji vodi Vojnu sigurnosno-obavještajnu agenciju (VSOA) od 2015. godine. Iako je 2019. godine dobio drugi mandat to je bila posljedica činjenice da je u Oružanim snagama doslovno sve manje kandidata koji su sposobni popuniti najviše vojne položaje.
Ivica Kinder bio je savršen kandidat za načelnika VSOA-e. Nakon što je VSOA prvo načeta stalnim napadima bivšeg NGS-a Josipa Lucića, upropaštena upravljanjem dvojca Grčić-Preost te konačno zatučena od strane idućeg NGS-a Drage Lovrića, trebalo je odabrati kandidata za šefa VSOA-e koji će potpuno ovisiti od odluka politike. I neće biti sposoban uraditi ništa. I to je Ivica Kinder. Pod njim VSOA ubrzano propada. I nikoga nije briga za takvo stanje.
Ali Kinder nije odgovoran za usvojene zakonske akte na osnovu kojih je donosio takve odluke (što ga ne oslobađa moralne odgovornosti za provođenje nakaradnih propisa). On je, kao i drugi u obrambenom sustavu samo radio na temelju tada donesenih zakonskih i podzakonskih akata i pravilnika. Pravi krivac je loša organizacija MORH-a loše normativno uređenje niza područja (uključujući i pravila koja reguliraju prava i obaveze pripadnika obrambenog sustava) i na osnovu toga postojanje nepreciznih i neusklađenih pravilnika i propisa.
Ovaj problem je eksplodirao nakon promjena Zakona o obrani 2002. godine (čl. 14 koji je propisao da se za sva pitanja o pravima i obavezama zaposlenih u obrambenom sustavu koja nisu regulirana tim Zakonom primjenjuju druga pravna rješenja – opći propisi o radu, propisi o državnim službenicima i namještenicima i sl.). Ali pravilnici i propisi MORH-a nisu prilagođeni novom stanju. I tako je došlo do niza različitih tumačenja i sporova po pitanju prava zaposlenih (a posebno naknada djelatnih vojnih osoba). Koje MORH redovno gubi. I skupo plaća. Posebno povjerenstvo osnovano u MORH-u 2012. godine za rješavanje ovog problema nije uradilo ništa.
Glavni tajnik MORH-a Petar Barać (u sredini),/ foto: Svetište Gospe Sinjske
Za opisanu situaciju najveću odgovornost (nakon naših nesposobnih ministara obrane koji su dopustili to stanje) ima osoba koja je zadužena za reguliranje pravnog i financijskog poslovanja MORH-a. To nisu načelnici uprava. To je glavni tajnik MORH-a. A tu funkciju neprestano od 2004. godine obavlja Petar Barać. I sada se moramo osvrnuti na dosadašnju karijeru gospodina Baraća.
Petar Barać je zaposlen u MORH-u 1. veljače 2001. godine, nakon što je 1999. godine diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu i nakon toga odslužio vojni rok. Preporuku za zapošljavanje dali su prof. dr. sc. Jasna Omejec s Pravnog fakulteta i tada bojnik (sada brigadir) Jozo Pupić djelatnik MORH-ove službe za odnose s javnošću. Ali prema saznanjima analitičkog tima ključna preporuka koja je prevagnula došla je sa Kaptola. U privatnim razgovorima time se hvalio i sam Barać.
Od tada do danas crkveni krugovi paze na Baraćevu karijeru. Izgleda da je generalni vikar Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj monsignor Josip Šantić do njegove smrti 2014. godine bio izravna veza Baraća sa Kaptolom. A ta veza je nastavljena i nakon 2014. godine. I tako Katolička crkva u sekularnoj državi (a prema čl. 41 Ustava to je Hrvatska) ima mogućnost izravnog utjecaja na ključni sektor u sustavu nacionalne sigurnosti.
Po zaposlenju je započeo strelovit uspon Petra Baraća. Prosječni student (prosjek ocjena na studiju 3,4) bez ikakvog posebnog iskustva u pravnoj struci je usprkos tome nakon šestomjesečnog stažiranja napredovao prvo do službenika VIII reda (svrstanog u XIII platni razred). Nakon samo šest mjeseci na tom položaju Barać odjednom u veljači 2002. godine postaje savjetnik za opće poslove u Uredu tajnika MORH-a. I to bez položenog državnog ispita. Koji polaže u lipnju iste godine. I nakon toga u listopadu 2003. godine postaje stručni savjetnik za pravne poslove u odjelu za koordinaciju Tajništva MORH-a. A vrhunac karijere nastupa 15. listopada 2004. godine kada postaje glavni tajnik MORH-a. I ostaje na tom položaju do danas.
Zaista nevjerojatna karijera! U tri godine i osam mjeseci napreduje od beznačajnog službenika do glavnog tajnika MORH-a. Pri čemu mu koeficijent plaće raste sa 1,270 na 4,26. Pa se pitamo kakve su to osobine g. Baraća koje su mu omogućile meteorski uspon.
Prema izjavama mnogih u MORH-u Barać je spor i nesiguran u radu. Ne poznaje najbolje svoju struku. Pa to nadoknađuje grubošću i bahatošću prema podređenima. Ne preza ni od otvorenog prostačenja, svojim suradnicima govori da su glupi i nesposobni. I time se ponosi. Brojne predstavke slane tokom godina protiv njega nisu mu nimalo naškodile. Tako je dobro zaštićen da se istima ponosi. U hodnicima MORH-a priča se kako Barać prikuplja sve predstavke protiv njega jer misli da mu iste podižu rejting, daju na važnosti i čine ga moćnim.
Svoje “divne” karakterne osobine Barać je pokazao u odnosu prema bivšim nadređenima. Tu je karakterističan slučaj Višnje Tafre. Bez obzira na pomoć koju mu je pružila, Barać je 2004. godine započeo kampanju njezinog ocrnjivanja. Kako bi došao na Tafrino mjesto i postao glavni tajnik MORH-a. Vrhunac te kampanje bio je Tafrino ocrnjivanje kod tadašnjeg ministra obrane Berislava Rončevića. Kome je Barać “u povjerenju” cinkao da se na kavicama potajno sastaje s bivšom ministricom obrane Željkom Antunović. I naravno, Ronćević ju smjenjuje i predlaže Sanaderu imenovanje Baraća na njezino mjestoi. Sanader je to i uradio. Posljedice se vide sada.
Malo je ljudi u sustavu spremno otvoreno se suprotstaviti Baraću. Kod takvih pojedinaca naš Petar primjenjuje taktiku posrednog djelovanja – tiha kampanja konstantnog ocrnjivanja i bacanja klipova. Njihovi prijedlozi više ne prolaze, karijera se usporava a život komplicira.
A rezultati Baraćevog rada na svim područjima su porazni. Na primjer, nedavna katastrofa od Zakona o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti (usvojen je u Saboru 26. ožujka ove godine). Barać je po ministarstvu otvoreno govorio da ne zna što da radi jer su zahtjevi koje je postavio zapovjednik HVU general Mate Pađen protivni zakonskim rješenjima na ovom području. Ali nije ni pokušao zaustaviti tu nakaradu. Jer bi se zamjerio političkim patronima. Umjesto toga poslušno je napravio što se od njega tražilo ne razmišljajući kakve će biti dugoročne posljedice za razvoj vojnog obrazovanja u Hrvatskoj.
Što se tiče ogromnih troškova po sudskim presudama, odgovornost za nesređivanje stanja je isključivo na Petru Baraću. Uostalom, ovaj problem je eksplodirao 2004. i 2005. godine. Dakle u trenutku kada je Barać postao glavnim tajnikom.
Dvije su posljedice ovog problema. Prva je činjenica da su izgubljena sredstva (čini se, kumulativno veća od milijardu kuna) koja bi sigurno bila dovoljna za kupnju jedne eskadrile modernih borbenih aviona. Možda i dvije. Ili bilo koji drug veliki program opremanja Oružanih snaga modernim naoružanjem i opremom. Da bi se platili ovi troškovi režu se i sredstva za redovnu obuku i druge aktivnosti vojske (a time pada i spremnost za izvođenje zadaća i misija). Te koriste za ove “neplanirane” izdatke.
Drugi problem je čak i ozbiljniji. Neplaćanje zasluženih naknada, posebno za prekovremeni rad (po zakonu, godišnje ograničenje je 180 sati; ali mnogi pripadnici Oružanih snaga godišnje naprave 300-320 sati prekovremenog rada koji im se ne plaća već eventualno dobivaju samo slobodne dane), loš životni i radni standard djelatnih vojnih osoba (gdje je sustavno ulaganje financijskih i drugih sredstava za rješavanje ovog problema?) – sve to konstantno smanjuje interes za vojnom karijerom i dovodi do odlaska ljudi iz sustava. Dugoročno, to su još teže posljedice za obrambeni sustav.
Ministar obrane Mario Banožić i njegov šef, premijer Andrej Plenković (foto: pixell).
To su posljedice sedamnaestogodišnjeg djelovanja Petra Baraća kao glavnog tajnika MORH-a. Nitko ne postavlja pitanje zašto je tako. Svi bivši ministri obrane, od Ronćevića do Krstičevića, kasnije su se (privatno) jadali da su trebali smijeniti Baraća. A zašto onda to nisu i uradili?
I dalje bez medalje ministre
Do sada Mario Banožič nije uradio ništa da promijeni opisano stanje u MORH-u. Takvo ponašanje potvrđuje procjenu kako je Banožić trebao biti privremeno rješenje do pronalaska pogodnijeg kandidata. To je uvidio i bivši ministar obrane David Krstićević. Ili barem interesne skupine oko njega koje bi profitirale od njegovog ponovnog postavljenja za ministra obrane. Pa su krajem prošle i početkom ove godine ove skupine pustile priču o Krstičevićevom interesu (ja bi opet bija ministar). Očito je da se bivšem ministru vlast osladila. Pa bi pokušao ponovno. Analitički tim se pita – zašto?
Krstičević bi zapravo trebao biti sretan da ga je Banožić naslijedio. Jer je time dokazao da nakon lošeg ministra njegov nasljednik može biti čak i gori. Što je očito postalo pravilom u hrvatskom državnom aparatu. A i Krstičevič je usprkos teškim posljedicama njegovog upravljanja MORH-om zbrinut. Prvo je u kolovozu prošle godine postao Plenkovićevim posebnim savjetnikom za poslove obrane. Potpuno nepotrebnim. A sada se opet aktualizira njegovo postavljanje za direktora JANAF-a.
Sve Krstičevićeve nade pokopalo je djelomično osipanje HDZ-ove stranačke organizacije u Slavoniji. Pa Plenković nije mogao poslati Banožića kao kandidata na lokalnim izborima jer je stranačkoj bazi bilo dosta kandidata oktroiranih iz Središnjice. I tako Banožić ostaje. Nesposoban za poduzimanje bilo kakvih reformskih koraka.
Time dolazimo do glavnog krivca za nerješavanje problema obrambenog sektora u Hrvatskoj. Banožić daje obol navedenom. Ali pravi krivac je njegov šef Andrej Plenković. Koji se sve više bavi pitanjem njegovog političkog preživljavanja. I zato ga boli briga za stanje u obrani. A time nastavlja tradiciju njegovih prethodnika. Uključujući i Zorana Milanovića.
I tako Mario Banožić ostaje i dalje bez medalje (malo starije čitateljice i čitatelji vjerojatno će se sjetiti odakle je došla ova metafora). A stanje u obrambenom sektoru zbilja bi moglo dovesti do promjene naziva vojske što je želio bivši ministar Krstičević. Odnosno davanja novog značenja kratici OS RH.
A politiku i dalje nije briga za sređivanje stanja u obrambenom sustavu. Za što bi se u skoroj budućnosti mogla platiti jako visoka cijena.
