U srpnju će se navršiti godina dana mandata Marija Banožića kao ministra obrane nakon naglog odlaska njegovog prethodnika Damira Krstičevića. Iz ovih razloga analitički tim Maxportala za područje nacionalne sigurnosti analizira što se trenutno događa u obrambenom sustavu. U prvom dijelu analize predstavljaju se odabrani slučajevi u Oružanim snagama koji ukazuju na velike probleme u vojsci te na činjenicu da novi načelnik Glavnog stožera nije sposoban riješiti nastalu situaciju.
PIŠE: Analitički tim Maxportala
Uskoro će se navršiti godina dana mandata novog ministra Maria Banožića. Kada je 24. srpnja prošle godine imenovan ministrom obrane mnogi su se pitali da li Mario Banožić ima snage, sposobnosti i političke potpore za sređivanjem kaosa u obrambenom sustavu koji mu je ostavio njegov prethodnik Damir Krstičević. Novi ministar nije imao nikakvo prethodno znanje (a kamo li iskustvo) za obavljanje ovog posla, što su istaknuli medijske analize kada je objavljeno njegovo imenovanje. Ova strahovanja su se pokazala ispravnima.
Umjesto da napravi stručni tim i odmah započne s analizom zatečenog stanja i planiranjem daljeg razvoja obrambenog sustava novi ministar je očito dobio zadaću da umjesto rješavanja zatečenih problema smiri situaciju i prekine niz medijskih skandala povezanih s obrambenim sektorom koji su obilježavali mandat njegovog prethodnika. Banožić je u tome relativno uspio.
Za taj “uspjeh” plaćena je visoka cijena – zadržavanje statusa quo, neprovođenje bilo kakvih reformi i stvaranje opće nesigurnosti u cjelokupnom sustavu koji je sada postao još i žrtvom političkih potkusurivanja između predsjednika države Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. Ova činjenica se može ilustrirati tekućim problemima u Oružanim snagama Republike Hrvatske.
Čemu služi MRAP?
Da je stanje u Oružanim snagama zabrinjavajuće pokazuje nedavni skandal s oklopnim vozilima MRAP koje je američka strana donirala Hrvatskoj između 2014. i 2017. godine. Ukupno je donirano 220 MRAP-ova a tada je ova donacija slavljena kao veliki iskorak u opremanju hrvatske vojske modernim oklopnim vozilom. Pa se pokazalo kako je potrebno uložiti znatna sredstva da bi ova vozila bila operativna (prvo je plaćen PDV u iznosu od 2,5 milijuna eura; zatim 5 milijuna kuna za nova neprobojna stakla za 48 MRAP-ova; onda 1,7 milijuna kuna za modernizaciju komunikacijske opreme…).
A onda sredinom veljače ove godine šok – u medijima je izvjećeno kako 50 ovih oklopnjaka trune već šest i pol godina na livadi u Jankomiru u okviru Remontnog zavoda, te da su vjerojatno sada za otpis.
Digla se uzbuna i načelnik Glavnog stožera admiral Robert Hranj je počeo davati izjave kako će ta vozila isto biti osposobljena (neće, jer je ovih 50 primjeraka očito namijenjeno da posluže kao izvor rezervnih dijelova za operativna vozila, što je vidljivo po nedostajućim dijelovima na mnogim MRAP-ovima; bez obzira na to njih je trebalo uskladištiti a ne pustiti da trunu na livadi) te kako MRAP-ovi predstavljaju velik doprinos sposobnosti oružanih snaga, kopnene vojske i specijalnih snaga. Pa uskoro ćemo vidjeti kako će se MRAP-ovi iskazati u sastavu hrvatskog kontingenta u snagama KFOR-a na Kosovu…
Zahrđale olupine MRAP-ova na tratini iza Remontnog zavoda u Jankomiru (foto: Cropix).
Uz to Hranj je rekao da se najveći dio vozila nalazi u postrojbama. Prema informacijama koje je dobio analitički tim vozila su zaista raspoređena po postrojbama ali nitko ih ne koristi. Zašto? Pa zato što su to vrlo specijalizirana vozila za koje u hrvatskoj vojsci nema zadaća. MRAP-ovi su teško oklopljeni transporteri koji služe samo za jednu namjenu – zaštitu vojnika u pratnji konvoja od improviziranih eksplozivnih sredstava. I za ništa drugo. Proizvođeni su između 2007. i 2012. godine za službu u Afganistanu i Iraku. Napravljeno je 27.740 vozila a ukupna cijena bila je 47.7 milijardi USD. Nije ni čudo da su proizvođači na svaki način branili MRAP, bez obzira na njegove nedostatke.
A glavni nedostatak MRAP-a je visoko gravitacijsko središte vozila. Zbog čega su ova teška vozila izuzetno nestabilna. I lako se prevrću. Tako je u razdoblju od 1. studenog 2007. do 20. rujna 2008. godine u Iraku bilo 122 nesreća koje su uzrokovali MRAP-ovi. Od tog broja 63 udesa bilo je izazvano prevrtanjem vozila: u 39 slučajeva do prevrtanja je došlo na kosinama, neravnom terenu ili uslijed kolapsa površine na kojoj se MRAP nalazio zbog težine vozila; u 14 slučajeva zbog manevra vozila (oštri zaokret na ravnom terenu); u 3 slučaja zbog udara u drugi objekt (u preostalih 7 slučajeva nije naveden uzrok). Pri tome je poginulo 7 a ranjeno 66 vojnika.
Prevrnuti MRAP – česta slika u Iraku (foto: US Army).
Dakle MRAP-ovi se prevrću na neravnim cestama (a njih barem ima u Hrvatskoj napretek…), na terenu izvan cesta (malo neravnija livada i MRAP pravi piruetu), pri kolapsu mostova (MRAP je masivan, a najveće varijante vozila teže 18-24 t – tako imate prekrasnu kombinaciju: pod težinom MRAP-a dolazi do kolapsa konstrukcije mosta pri čemu se vozilo prevrće u vodi i time dolazi do opasnosti utapanja posade što se događalo u Iraku, na primjer u nesreći do koje je došlo 23. travnja 2008. kada su se utopila dva marinca).
U slučaju da se MRAP nađe na kosini većoj od 30 stupnjeva gotovo automatski dolazi do prevrtanja vozila. Čak i na potpuno ravnoj cesti nije preporučljivo voziti MRAP brže od 20-25 km/h (u slučaju iznenadnog oštrog skretanja MRAP se prevrće). Tu su i nesreće koje nastaju zbog pogreški vozača (ovu tešku kantu nije lako voziti, i vozači moraju proći posebnu obuku).
Ali to nije sve. Ako se MRAP želi koristiti kao zapovjedno vozilo to baš nije jednostavno postići. Problem je u lošem unutarnjem rasporedu posade. Radio uređaji su locirani u stražnjem dijelu vozila a zapovjednik je smješten u prednjem dijelu. To znači da jedan vojnik mora biti stalno smješten uz radio uređaje, a zapovjednik mu mora doslovno vikati da mijenja kanale i šalje poruke. U normalnim vojnim vozilima radio uređaji su smješteni uz postaju zapovjednika koji njima upravlja.
MRAP nije ni dobro logističko vozilo jer je unutrašnji transportni prostor rađen za smještaj vojnika a ne za nošenje različitih vrsta tereta. Napokon zbog ranije navedenih problema s visinom i težinom te slabim performansama na terenu izvan cesta MRAP ne predstavlja stabilnu platformu za korištenje naoružanja. Jedino za što je MRAP dobar je zaštita vojnika od djelovanja improviziranih eksplozivnih naprava.
Usprkos svemu navedenom naš dični admiral Hranj najavljuje opremanje MRAP-ova kupolom s naoružanjem postavljenu na gornji dio vozila. Neko bi morao upozoriti NGS-a da se taj potez pokazao jako lošim u Iraku. Ne samo da kupola s naoružanjem dodatno povećava mogućnost prevrtanja vozila, već je dodatna visina kupole (više od tri metra od razine tla, plus visina vojnika jer kupola nije zatvorena) dovodila do prekidanja telefonskih i energetskih kablova iznad ceste što je konstantna opasnost za izloženog vojnika ali i posadu (ako energetski kabl udari u vozilo….instant električna stolica). Uz to zbog loše vidljivosti iz MRAP-a vojnik u kupoli mora pružati vozaču pomoć pri usmjeravanju vozila.
Iz navedenog razloga u policijskim snagama u SAD koje su preuzele određeni broj MRAP-ova koji su vraćeni u SAD sada žale zbog ovog koraka. Da bi se riješila ovih vozila koje više ne treba američka vojska je u okviru Programa 1033 ponudila MRAP-ove policijskim organizacijama u saveznim državama u SAD. Prvi problem s kojim su se suočile policijske snage bilo je visoka cijena održavanja MRAP-ova (posebno zbog potrebe čestog popravka ili zamjene transmisije, osovina, guma i motora vozila).
Tu je zatim već naveden problem s težinom vozila i visokim gravitacijskim središtem (opasnost prevrtanja, što ograničava korisnost MRAP-a) te na kraju oštećivanje cesta i mostova. To je dovelo do toga da su u nekim američkim gradovima upotreba MRAP-ova u godini dana dovela do kumulativnih troškova u iznosu i do 2 milijuna USD. Osim toga prilagodba MRAP-a za policijske zadaće može koštati i do 100.000 USD po jednom vozilu. Stoga nije ni čudno kako je MUP odbio ponudu da njihove specijalne snage dobiju ove kante.
U zaključku može se reći da je MRAP specijalizirano vozilo koje služi samo za zaštitu posada i vojnika koje prevozi od improviziranih eksplozivnih naprava. Zato je praktično izbačen iz operativne upotrebe američke vojske. Nema ga u postrojbama, a manji broj primjeraka koji je vraćen u SAD (većina je rashodovana u Iraku i Afganistanu ili uvaljena blentonima poput nas) nema nikakvu konkretnu namjenu.
MRAP nema nikakvu budućnost u američkoj vojsci. Na temelju ove skupe lekcije Pentagon je zaključio da će u budućnosti umjesto nabave specijaliziranih zaštitnih vozila poput MRAP-a kupovati normalna vojna vozila u koja će biti ugrađena poboljšana zaštita posade. Takva vozila već postoje u britanskoj vojsci. To je kategorija tzv. zaštićenih ophodnih vozila, niz modela različite veličine, koji se uz temeljnu ophodnu zadaću mogu koristiti i za druge namjene (izvidnička vozila, logistička potpora, paljbena potpora) a po potrebi aktivno sudjelovati i u ofenzivnim operacijama. Takvo vozilo ne treba ni hrvatskoj vojsci, ali što možemo, kada uzimamo svaku kantu koja nam se donira…
Zašto umjesto beskorisnih MRAP-ova nisu nabavljena stvarno korisna i pouzdana višenamjenska vozila poput britanskog Mastiffa. Na slici su tri Mastiffa iz sastava 7. britanske oklopne divizije na vježbi) koji se može koristiti za niz zadaća (foto: UK Army).
Što je s Bradleyima?
Da se iz fijaska s MRAP-ovima nije ništa naučilo vidljivo je s komedijom od planova nabave američkog oklopnog borbenog vozila pješaštva M2 Bradley. Od 2017. godine stalno se navodi mogućnost nabave Bradleya. U medijima se mogu naći navodi da će kompanija BAe Systems (proizvođač Bradleya) ući u vlasničku strukturu tvornice Đuro Đaković, da isporuka samo što ne počne (to je bilo krajem 2019. godine) i slično. kakva je stvarna situacija?
Početkom prosinca prošle godine objavljena je informacija da je Ministarstvo vanjskih poslova SAD odobrilo moguću prodaju 76 moderniziranih primjeraka borbenog oklopnog vozila M2A2 ODS Bradley Hrvatskoj s opremom i naoružanjem u ukupnoj vrijednosti od 757 milijuna USD. Ovakva objava značila bi da je posao skoro gotov, te da samo treba potpisati ugovor i isporuke Hrvatskoj mogu početi. Tako bi bilo u normalnoj državi. Ali ne i u Hrvatskoj.
Za početak naša trenutna Vlada o ovome samo šuti. Nema rasprave o navedenom na saborskom Odboru za obranu. Nema nikakvih projekcija ukupne cijene programa, kao ni najava kada bi ugovor mogao biti sklopljen. Ali to nije sve.
Hrvatska više od tri godine razgovara s Amerikancima o nabavi Bradleya. Pri čemu s hrvatske strane nisu napravljene nikakve pripreme za prijam tih vozila (foto: Nacionalni arhiv).
Sada otkrivamo “malu” tajnu koja je dobro poznata svim visokim časnicima u hrvatskoj vojsci. Usprkos gotovo četiri godine najava i pregovora s američkom stranom u Hrvatskoj nisu napravljene nikakve pripreme za prijem i upotrebu Bradleya. Iako je najavljivana modernizacija Bradleya u tvornici Đuro Đaković (pa i održavanje ovih vozila za druge zemlje regije koje bi isto nabavile polovne Bradleye) te ulazak kompanije BAe u vlasničku strukturu, ništa od toga nije ostvareno. BAe se tiho povukao suočen s pravnim i financijskim problemima mogućeg ulaganja u Hrvatskoj, a Đuro Đaković zbog nedefiniranog stanja programa nabave Bradleya nije započeo sa potrebnim pripremama.
Procjenjuje se da modernizacija i kasnije održavanje Bradleya zahtijeva ulaganja i znatne radove u Đakovićevim postrojenjima koja će trajati između 12 i 18 mjeseci. Do sada po ovom pitanju nije ništa urađeno. Što znači da ako i Bradleyi dođu, sav posao bit će obavljen (i naplaćen) u SAD, a Đuro Đaković će služiti samo kao skladišni prostor.
U Oružanim snagama nisu napravljene nikakve pripreme za prijem Bradleya. Najveći problem predstavljat će uspostava sustava logistike za Bradleye. Radi se o činjenici da održavanje Bradleya traži visoko razvijene logističke sposobnosti, te da se najveći dio održavanja obavlja na terenu a ne u logističkim depoima. Bradleyeva konstrukcija je modularna, te se i njegovo održavanje zasniva na brzoj izmjeni modularnih komponenti.
Tako su tri vojnika dovoljna za zamjenu kompletne pogonske skupine Bradleya, što će obaviti za nešto više od dva sata. Samo se kompleksniji popravci obavljaju u logističkim depoima. Nezgoda je u činjenici da naša kopnena vojska nema nikakvu modernu logistiku da bi mogla ostvariti navedeno. Zadnji pokušaj stvaranja modernog logističkog sustava kopnene vojske prekinut je u razdoblju kada je NGS bio general Josip Lučić. I od tada nije ništa napravljeno. Pa to znači da ćemo se morati oslanjati na američku pomoć (i skupo je plaćati).
Do sada nema ni odgovora da li nam Bradley uopće treba. Pa pobogu, kupili smo finske Patrie koje su slična vozila, što će nam sada i Bradleyi? Zapravo, da je pripremljena kako treba ova kupnja bi imala smisla. Prije više od petnaest godina, pred nabavu Patria, analize tada napravljene u Glavnom stožeru (tada se još i ozbiljno radilo jer Josip Lucić još nije devastirato stožer) su ukazivale na potrebu nabave kombinacije oklopnih borbenih vozila pješaštva na kotačima i gusjenicama. Vozila s kotačima koristila bi se primarno na ravničarskom terenu (Slavonija, središnja Hrvatska), dok bi se gusjeničari bili korišteni na cjelokupnom teritoriju Hrvatske.
Nesreće s Patrijama na poligonu Slunj potvrda su ovakvog razmišljanja.
Neka se Patria nađe na većoj kosini i na raskvašenom terenu, i odmah se javlja mogućnost klizanja vozila koja može dovesti do prevrtanja. Oklopno vozilo na gusjenicama nema tog problema. Usprkos ovim planovima ništa nije napravljeno po pitanju njihove realizacije. Proces nabave Patria je predstavljao takav nesustavni postupak da se poslije toga više nije razmišljalo o nabavi gusjeničara (pobogu, pa još imamo M-980 napravljene u bivšoj Jugoslaviji). Pa je sve stalo.
Tu je još i “nebitno” pitanje za što bi nam Bradley služili i kako bi ih koristili. Na to pitanje analitički tim nema odgovor jer do danas ne postoji opća vojna doktrina, kao ni granske doktrine (pa tako i doktrina upotrebe oklopno-mehaniziranih snaga). Ne postoje ni analize naučenih lekcija iz Domovinskog rata. To sve govori o tome kakvo je stvarno stanje u hrvatskoj vojsci.
Što se događa u Glavnom stožeru?
U velikim programima nabave oružanih sustava glavnu riječ po pitanju analize vojnih zahtjeva trebao bi dati Glavni stožer. Ali on to ne radi. Godine uništavanja profesionalizma i stručnosti pod svim načelnicima nakon generala Petra Stipetića bile su jasno vidljive pri “obrazloženju” odluke o kupnji izraelskih lovaca F-16 Barak. Kada je trebalo podržati fiksaciju tadašnjeg ministra obrane Damira Krstičevića o kupnji izraelskih aviona a ne dati objektivnu raščlambu svih prednosti i nedostataka takve kupnje.
Da je Glavni stožer u žalosnom stanju govori i jedna zanimljiva vijest o trenutnoj situaciji u ovoj instituciji. U normalnim zemljama vrhunac karijere vojnih časnika je služba u jednoj takvoj instituciji. To ne važi i za Hrvatsku. Sada ćemo otkriti jednu činjenicu koja ukazuje kakvo je stanje u stožeru. Visoki vojni časnici (razine pukovnika i više) u proteklih nekoliko mjeseci na svaki način nastoje izbjeći postavljenje na dužnosti u Glavnom stožeru.
Dva su razloga za ovakvo ponašanje naše vojne elite. Prvi je materijalni. Imenovanjem na dužnost u Glavnom stožeru gube se terenski i drugi dodatci na plaću što nije zanemariv udarac na njihov životni standard. To je u potpunoj suprotnosti s praksom u drugim vojskama, na primjer u oružanim snagama SAD gdje visoki časnici zbog značaja i odgovornosti rada u Združenom stožeru OS SAD dobivaju posebne dodatke na plaću.
Drugi razlog je vidljiva nesposobnost trenutnog načelnika glavnog stožera admirala Hranja te bojazan da bi prihvaćanjem dužnosti u ovom trenutku i njihove karijere postale kolateralne žrtve Hranjeve nesposobnosti. Što znači da nemaju povjerenja u NGS-a.
Sada se vidi da u nešto više od godinu dana na dužnosti Robert Hranj nije sposoban poduzeti korake kako bi počeo ispravljati negativne posljedice rada njegova tri prethodnika. Nije da Hranj nema potrebno znanje i iskustvo. Samo je nesposoban da donese bilo kakvu odluku. I da uvede reda u Glavnom stožeru. K tome, ne želi se sukobljavati. Pa ne oblikuje nikakvu viziju budućeg razvoja i planove provedbe. Kada se uzme takva kombinacija nije ni čudo da glavna vojna institucija nastavlja ubrzani put prema daljoj deprofesionalizaciji.
Robert Hranj kao najlošiji izbor za načelnika Glavnog stožera: neodlučan, bez vizije, pasiviziran zbog načina odabira i ponašanja njegovog patrona Milanovića (foto: Jutarnji list).
Dodatni problem za Hranja je činjenica da je on Milanovićev, a ne Plenkovićev izbor. Tako u sukobu ova dva politička ovna na jadnom brvnu zvanom Hrvatska Hranj služi samo kao moneta za potkusurivanje što se dobro vidjelo u svađi predsjednika i premijera po pitanju organizacije protokola nedavne obljetnice operacije Bljesak u Okučanima.
U takvoj situaciji najbolje je ništa ne raditi, ili se praviti da nešto radiš. To je strategija koju provodi Robert Hranj. I sada, da ste vi visoki časnik, zar bi u ovakvim uvjetima željeli doći na dužnost u Glavnom stožeru?
Ove kratke crtice ( ima toga još, ali analitički tim je izdvojio navedene tri epizode tragedije zvane propadanje vojne organizacije u Hrvatskoj… uostalom ne treba potrošiti sve streljivo samo u jednom boju, kako bi se to reklo vojnički) pokazuju nastavak urušavanja obrambenog sustava u Hrvatskoj.
Glavni stožer u navedenim okolnostima nije sposoban zaustaviti propadanje. I sada bi trebalo uskočiti Ministarstvo obrane kao ključna institucija koja upravlja obrambenim sustavom. To znači da ministar obrane mora pružiti jasnu viziju i snažno vodstvo u daljoj obrambenoj transformaciji. I osloniti se na visoko učinkovit i profesionalan aparat MORH-a u provedbi te zadaće. Lijepo zvuči, ha?
Na žalost, ovo je prekrasna fikcija koja nema uporište u tužnoj stvarnosti. Zato će se analitički tim u završnom dijelu analize pozabaviti stanjem u MORH-u koje je čak i lošije nego situacija u Glavnom stožeru.
Foto: MORH
