Hrvatski i jugoslavenski pisac, književni teoretičar i publicist Predrag Matvejević napisao je 1974. pismo Josipu Brozu Titu nezadovoljan time što je ustavno postao doživotni predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Predložio mu je da odustane od te “počasti” ustvrdivši da institut doživotnoga mandata “ne zvuči dobro”.
Sudbina toga pisma do danas je ostala nepoznatom i nerasvijetljenom zahvaljujući ponajprije samom Matvejeviću, koji je javnosti ispričao tri vrlo različite priče o tome, ali i novinarima, piscima i znanstvenicima koji su nekritički prihvaćali, prenosili i nadograđivali njegove priče.
Uvod
Jedan od zagonetnijih fenomena suvremene hrvatske i jugoslavenske intelektualne povijesti jest pismo što ga je 1974. Predrag Matvejević napisao i uputio predsjedniku Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) Josipu Brozu Titu.
Ustavom SFRJ 1974. Tito je postao doživotnim predsjednikom države ili, kako se radije govorilo, predsjednikom “bez ograničenja mandata”. Matvejević nije bio oduševljen tom zamisli, pa je napisao pismo Titu – dokument nerasvijetljene povijesti koji se s vremenom pretvorio u mali mit.
Mitologiziranju pisma najviše je pridonio sam Matvejević, koji je ponudio nekoliko vrlo različitih priča o tome kako je ono nastalo, što je u njemu pisalo, kamo ga je uputio, je li ga objavio, je li dospjelo do Tita, kako je Tito reagirao, kakve je posljedice autor snosio zbog svojega čina. Preuzimajući nekritički Matvejevićeve priče i iskaze te ih proizvoljno nadograđujući, mnogi su novinari, pisci i znanstvenici pridonijeli mitologiziranju pisma.
U ovome tekstu prikazujem tri pripovijesti o pismu koje sam dosad otkrila, ali ne isključujem mogućnost da postoji još neka priča ili makar nepoznati elementi poznatih priča koji bi mogli pridonijeti rasvjetljavanju slučaja. Rasvjetljavanje slučaja Matvejevićeva pisma Titu trebalo bi biti doprinos nastanku cjelovitijih znanstvenih djela o suvremenoj intelektualnoj povijesti Hrvatske koje tek treba napisati. One pretpostavljaju postojanje kritičkih biografija istaknutih intelektualaca s jedne i studija slučaja o intelektualnim raspravama i sporovima o bitnim političkim, kulturnim i društvenim pitanjima koje su metodski utemeljene na „gustim opisima” s druge strane.
Predrag Matvejević (1932. – 2017.) pripadao je uglednim i utjecajnim hrvatskim i jugoslavenskim intelektualcima. Bio je pisac, publicist, teoretičar književnosti i profesor romanistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je i javni intelektualac u onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće u autokratskoj državi u kojoj nije bilo demokratske javne sfere u kojoj bi intelektualci djelovali slobodno. Stoga uvjeti, okviri i učinci njihova djelovanja nisu bili istovjetni onima u zapadnim demokratskim državama.
Prva inačica priče: „Upozorenje” Titu
U zbirci tekstova Granice i sudbine. Jugoslavenstvo prije i poslije Jugoslavije (2015.) što ih je Matvejević napisao devedesetih godina XX. stoljeća – uz neke od njih dopisao je na početku XXI. stoljeća napomene i objašnjenja koja je nazvao „didaskalijama” – objavljeno je i pismo Titu pod naslovom „Upozorenje upućeno Titu 1974. godine”. Teško bi se Matvejević usudio 1974. slati „upozorenja” Titu – pismo zvuči više kao ponizna molba nego kao oštro upozorenje – ali ostavljam postrance tu bizarnost i usredotočujem se na sadržajno bitan
dio pisma.
“Dragi druže Tito,
… prilikom Vaše, srećom kratkotrajne, bolesti bio sam ogorčen, osluškujući i ovdje u Zagrebu gdje živim i u Beogradu gdje često boravim kako bi Vas se na srodan način htjeli riješiti svi oni, avaj, prilično brojni krugovi kojima smeta bilo jedinstvo bilo ravnopravnost naroda ove zemlje. Jer, nije tu, naravno, u pitanju samo sahranjivanje Josipa Broza, nego daleko više želja da se njegovo djelo ponizi i poništi…
… Ja na sreću nisam ni prvi ni jedini, ni u ovoj zemlji ni izvan nje, koji misli daste Vi stvarno čovjek koji utjelovljuje naše jedinstvo, da se Vaše djelo istinski podudara sa značenjem povijesti koja nas je sjedinila, nakon svega i svemu
usprkos…
Razmišljam, međutim, o tome kako i na kojim osnovama možemo najbolje osigurati budućnost ove zajednice kada više ne budemo mogli računati na Vaše inicijative, na Vašu političku razložnost… I dolazim do zaključka da bi za ovu zemlju, sa svim razlikama i protuslovljima njene prošlosti i sadašnjosti, bilo najbolje to da Vi sami, s povjerenjem koje uživate i ovlašćenjima koja ste dobili, osigurate svoju zamjenu…
Naši narodi istinski žele, u to ne sumnjam, da Tito bude do kraja života na kormilu ove zemlje. Ali, dodat ću opet potpuno iskreno: formula o doživotnom mandatu, koja se često nameće neoprezno i nepromišljeno, a ponekad možda i s udvornošću, ne zvuči dobro!…
Susretoh toliko ljudi, i u zemlji i u inozemstvu…, koji o Vašoj ličnosti i djelu imaju najviše mišljenje, a koji su me pitali ne bi li bilo bolje, i zbog demokratskih tradicija i zbog pouka Historije, pa naprosto i iz razloga biološke nepredvidljivosti, takvu formulu ublažiti, ako već ne izbjeći.”
Uz „Upozorenje”, Matvejević je napomenuo: „Nisam zatvoren ni progonjen nakon ovoga pisma, ali su me prestali zvati na partijske sastanke, jer su smisao poruke shvatili kao poziv na ostavku.” Odnosno, „sakupljaču članarine za partiju na Filozofskom fakultetu rečeno je da se Matvejevića više ne poziva na sastanke”.
Tvrdi da „samo pismo nisam htio objavljivati (osim jednom prilikom u nekom malom i nepoznatom sarajevskom listu zvanom ‘Walter’, uoči opsade ‘Šehera’). Znao sam kako bi ga tumačili i razvlačili nacionalisti, napose srpski i hrvatski, tendenciozno kao što oni čitaju slične poruke.” Dodaje da je doznao da je Tito pročitao pismo i razmišljao o tome da posluša njegov savjet, ali su ga od toga odvratili važni i moćni drugovi uvjerivši ga da se ne smije povući jer je neophodan državi i društvu.
Važni i moćni drugovi nisu se osvrtali na Matvejevićevo upozorenje da „formula o doživotnom mandatu… ne zvuči dobro”. I nije zvučala dobro, ali prihvatili su je brojni Titovi suvremenici i suradnici iz Pokreta nesvrstanih zemalja, bilo da su se sami proglasili doživotnim predsjednicima država bilo da su ih takvima proglasila kojekakva revolucionarna tijela koja su sami birali i kontrolirali, pa ta praksa nije bila nepoznata i strana ni Titu ni jugoslavenskom vodstvu.
Bili su to diktatori Kwame Nkrumah (Gana), Mobutu Sese Seko (Zair), Jean Bédel Bokassa (Srednjoafričko Carstvo), Idi Amin Dada (Uganda), Francisco Macías Nguema (Ekvatorska Gvineja), Laurent Kabila (Kongo), Hastings Kamuzu Banda (Malavi), François Duvalier (Haiti), Habib Burgiba (Tunis), Ahmed Sukarno (Indonezija) i dr. Vladajuća sjevernokorejska partija proglasila je Kim Il Sunga vječnim predsjednikom države posmrtno, a njegova „dinastijskoga” nasljednika Kim Jong Ila za života.
O tome navodnom razgovoru javnost je iscrpnije obavijestio novinar i publicist Boris Rašeta, kojega je vjerojatno „brifirao” sam Matvejević. Kako su i jedan i drugi mogli znati o čemu se razgovaralo kad nisu nazočili sastanku – koji se, po svemu sudeći, uopće nije održao – ostaje tajnom. Ne pozivaju se na arhivska vrela, svjedočenja sudionika, izvješća obavještajaca ili tajna prisluškivanja kuharica i domara. No Rašeta konfabulira:
“Matvejevićevo je pismo među prvima dobio hrvatski politički čelnik, lički Srbin Dušan Dragosavac… Dobrodušni, ali plošni lički partizan dr Dušan Dragosavac bio je silno zbunjen Matvejevićevom epistolom. Delikatnost predmeta nadilazila je njegove mogućnosti razumijevanja, a težina problema njegovu političku snagu. On nije znao što će s tim, pa je otrčao na savjetovanje pametnijem Vladi Mrtvacu (Vladimiru Bakariću, prim. M. K.), najmoćnijemi najobrazovanijem hrvatskom komunistu. Pismo je, međutim, bilo prevelik izazov i za Bakarićev – krajnje respektabilan – um, pa su ga odlučili pokazati dvojici najpametnijih i najmeritornijih: Titu i Krleži.
Tito i Kardelj iz Beograda, odakle su krenuli u Sloveniju, prijepodne su oko sati, stigli u vilu Zagorje na Pantovčaku. Dočekali su ih Vlado Bakarić, Miroslav Krleža i Dušan Dragosavac.”
Tito je prvi uzeo riječ kako bi kazao da „drug Matvejević ima pravo”. Nastavio je da je od „drugova više puta dobivao prijedlog da se oslobodi tereta funkcija” te da bi on „volio pisati memoare”. Nazočni su obasuli Tita „kišom superlativa” o njegovoj veličini i nezamjenjivosti, pa je maršal odlučio da ipak neće poslušati Matvejevićev savjet i da će ostati na vlasti do kraja života.
Da je sam Matvejević širio priču o uzbuni među najmoćnijim ljudima Jugoslavije zbog njegova pisma očito je i iz teksta bosanskohercegovačkoga pisca i novinara Jasmina Agića:
„Mnogo godina kasnije… Matvejević je svjedočio da je, nehotično ili ne, saznao da je Tito primio i pročitao pismo riješen da posluša savjet mladog zagrebačkog romanista, ali su ga u namjeri da se povuče s državničke stolice i posveti pisanju memoara odgovorili Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić i Miroslav Krleža, svaki iz svojih razloga.”
Nestao je „lički Srbin” Dušan Dragosavac iz Rašetine inačice priče, koji očito nije više bio atraktivna politička figura, premda je upravo on mogao biti najvjerojatniji primatelj pisma koje je, kako je Matvejević priznao u jednoj inačici priče, kopirao i poslao u Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske (CK SKH). Dragosavac je u poslijeproljećarsko doba, kao član pobjedničke političke frakcije, sjedio u prisavskoj „Kockici”, zgradi CK SKH, i bdio nad neprijateljima – Tito i Kardelj bili su u Beogradu, a Krleža je istupio iz CK SKH nakon što je potpisao „Deklaracijuo nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” (1967.).
U svojemu nekritičkom tekstu Agić piše da je poslije pisma uslijedilo „ono što se jedino i moglo dogoditi i Matvejević je ekskomuniciran iz kulturne i umjetničke zajednice, a stigma, bolje rečeno, žig neprijatelja zemlje nosit će sve do sloma socijalizma kao intelektualno breme i upozorenje drugima koji bi možda htjeli misliti da filozofsko obrazovanje daje pravo čovjeku da propituje temelje države”.
Sam je Matvejević pak kazao da mu se poslije pisma nije dogodilo ništa osim što nije više pozivan na partijske sastanke i što ga je zaobilazio „skupljač partijske članarine” na Filozofskom fakultetu.
O izopćenju iz kulturne i društvene zajednice nije bilo ni govora: ostao je na Filozofskom fakultetu i akademski napredovao, objavljivao je knjige, časopisne članke i novinske tekstove, nije mu oduzeta putovnica, pa je putovao u inozemstvo, nastupao je u javnosti, slao otvorena pisma vlasti i vladajućima. Neutemeljena je konstatacija da je stekao glas neprijatelja države. Matvejević je bio duboko privržen jugoslavenskoj socijalističkoj državi, „Titovoj Jugoslaviji”, i intelektualno i emocionalno ostao je vezan za nju i nakon što se raspala. To se znalo i u vlasti i izvan nje. O njegovu statusu svjedoče i brojne knjige i članci što ih je objavio poslije pisma Titu.
No bio je sklon dramatiziranju vlastite sudbine pa je, primjerice, pisao sam o sebi kao o „slučaju asistenta Matvejevića”, a nakon 1991. samostilizirao se u figuru koju je teška sudbina gurnula u život „između egzila i azila”. Ako se zanemari izmišljeni sastanak, Matvejevićeva pripovijest ne odgovara ni drugim činjenicama.
Valter, a ne Walter, nije bio „mali i nepoznati list” iz „Šehera”. Dvotjednik Valter pokrenuli su 1988. studenti Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu „pod mentorstvom i sponzorstvom dekana Fakulteta, Gaje Sekulića i profesora Nenada Kecmanovića”.
Od 1989. list je izlazio kao glasilo studenata Univerziteta u Sarajevu, a 1990. kao glasilo „neovisnih novinara”. Fahrudin Đapo, urednik i novinar konkurentskih Naših dana, ustvrdio je da su u njemu pisale „mlade socijalističke i političke elite Grada”.
Prvi glavni urednik bio je Rasim Kadić, odgovorni urednik Enver Čaušević, a u uredničkom kolegiju bili su Miljenko Jergović, Darko Lukić, Semezdin Mehmedinović i Tanja Sekulić. “Na naslovnoj stranici prvog broja bila je fotografija ostarjelog Josipa Broza Tita snimljenog s leđa u nekoj šetnji.”
S reputacijom „pištolj novina”, dobro se prodavao, Prema izjavama bivših urednika, pojedini brojevi listova prodavali su se u nakladi od 25.000 do 60.000 primjeraka. Jasmin Duraković, koji je na mjestu urednika naslijedio Čauševića, ustvrdio je da je Valter „imao veliki prodati tiraž, u nekim trenucima i preko 50 hiljada primjeraka, i svima je bilo važno šta će se pojaviti u svakom njegovom novom broju”.
Nadalje, „imali smo ogroman tiraž koji se prodavao po ulicama i sefovi redakcije bili su puni keša”. Urednici i suradnici reklamirali su Valter kao posljednje glasilo koje je bilo zabranjeno u Jugoslaviji, što nije ostalo bez odjeka u sarajevskoj i široj javnosti. List je poslije zabrane još neko vrijeme izlazio, a potom se ugasio.
Valter je u brojevima od 24. ožujka 1989. i 26. siječnja 1990., dakle u dva navrata, objavio intervju s Predragom Matvejevićem pod naslovom „Don Kihot sa Legijom časti”. U međurazdoblju, u broju od 5. svibnja 1989., objavljeno je pismo Titu pod naslovom „Ono što doista vrijedi oni ne mogu obezvrijediti (Odlomci iz jednog pisma Titu)”.
Intervju nije predmet interesa u ovome radu, premda je sam po sebi zanimljiv zato što dokumentira kako jedan istaknuti jugoslavenski intelektualac, kako je Matvejević predstavljen uz razgovor u listu, nije razumio dramatično vrijeme i prostor u kojima je živio, pa tekst vrvi ideološkim iluzijama i promašenim političkim ocjenama.
Uz „Odlomke iz jednog pisma” Matvejević je napisao podulje objašnjenje u kojemu piše da Valteru ustupa pismo Titu napisano 17. srpnja 1974. Tekstu je priložen faksimil poštanske „Potvrde o predaji pošiljke” od 19. srpnja 1974. iz koje je vidljiva samo adresa primatelja: „Maršalat, za Josipa Broza Tita, Brioni, Pula.”
Matvejević je, dakle, pismo poslao maršalatu, vojnom uredu maršala Tita, kojemu je sjedište bilo u Beogradu, a ne na Brijunima, pa bi se adresa mogla proglasiti nepoznatom da se nije znalo tko je bio stanovnik Brijuna u to ljetno doba.
U nastavku navodim podulji ulomak iz Matvejevićeva objašnjenja koji je ključan za razumijevanje priče o pismu.
„Nisam ga dosad htio objaviti ili dopustiti da kola u rukopisu. Nisam želio da bude pročitano u duhu u kojemu nije napisano, tj. za ‘obračun’ s Titom, s razloga koji nisu moji: u godinama nakon Karađorđeva, hrvatski su nacionalisti optuživali Tita da je izdao hrvatstvo i prodao se Srbima, danas ga pak oni srpski, sve agresivniji, optužuju da je djelovao protiv Srba, za račun hrvatstva. Tita sam uvijek smatrao Jugoslovenom, na jedan novi, bolji način…
Ovo sam pismo otkucao na mašini i poslao preporučeno, na Maršalat, na Titovo ime, na Brione. Sačuvao sam poštansku potvrdu. Daktilografska kopija ostala je na mome stolu, da bi se zatim zagubila ili nestala. Imao sam srećom rukom ispisanu verziju i po njoj, gotovo u cijelosti, restituirao sadržaj pisma.
Ono je tada bilo predmetom rasprave u CK Hrvatske. Nije mi se, međutim, ništa dogodilo, niti sam izgubio posao, niti sam bio zatvoren. To svakako ide u prilog primaocu pisma. Ne znam je li ga on sam vidio ili je prije zaustavljeno u kancelariji. Važnija od toga je, za mene barem, sama činjenica da sam ga napisao i poslao. Nešto se ipak tom prilikom dogodilo. Stanovito vrijeme prije pisma Krleža je predložio da preuzmem mjesto glavnog urednika Jugoslavenske enciklopedije (tzv. ‘Jugoslavike’). O tome postoje neki dokumenti. Bio sam pozvan u CK SK Hrvatske i rečeno mi je da razmislim o tom prijedlogu, koji im izgleda posve prihvatljiv. Međutim, nakon pisma prijedlog je pao u vodu. Krleža je vjerojatno doznao što je posrijedi: nije me ni grdio ni hvalio zbog toga. Pravili smo se kao da ništa nije bilo…”
Iz popratne bilješke valja izdvojiti tri iskaza važna za rekonstrukciju Matvejevićeve sage o pismu Titu. Prvo, pismo koje je objavio Valter nije bilo preslika izvornika što ga je poslao Titu nego njegov „restituirani” oblik. Kopija daktilografskoga izvornika, koju je autor ostavio na svojemu stolu, negdje se neobjašnjivo zagubila ili je nestala. Drugo, Matvejević pismo dotad nije objavio nigdje i nije dopustio da „kola”.
Ipak se našlo u CK SKH, pa je to tijelo čakraspravljalo o njemu. U drugim inačicama priče tvrdio je da je kopiju pisma sam poslao u CK SKH. Treće, ustvrdio je da mu se zbog pisma nije dogodilo ništa loše, „što ide u prilog primaocu”, premda nije znao je li primatelj uopće primio i pročitao pismo. U kasnijoj inačici tvrdio je da pismo uopće nije dospjelo do Tita ili da ga nije pročitao.
K tome, dodatno je „zamračio” ovu inačicu priče hotimičnim nenavođenjem osoba s kojima je razgovarao u CK SKH o navodnoj Krležinoj zamisli da bude imenovan glavnim urednikom Jugoslavenske enciklopedije.
Pomalo je bizarno što je pismo u kojemu se Titu predlaže da napusti državni položaj objavio list nazvan prema Titovu partizanu, ili bolje rečeno prema mitu o Titovu partizanu, Vladimiru Periću Valteru, u stvaranju kojega najveća zasluga pripada partizanskom akcijskom filmu „Valter brani Sarajevo” (1972.) Hajrudina Krvavca. Zašto je odlučio objaviti pismo u omladinskom sarajevskom listu koji je smatrao nepoznatim i nevažnim?
Veći i utjecajniji mediji nisu bili 1989. zainteresirani za pismo koje se u ozračju sve oštrijih javnih kritika titoizma potkraj osamdesetih godina doimalo benignim? I kakva je smisla imalo objavljivati pismo u kojemu se Tita moli neka ne prihvati status doživotnoga predsjednika države kad je gotovo desetljeće bio mrtav? Ili je Matvejević želio pokazati kako je on bio hrabar onda kad su drugi šutjeli?
Naposljetku, pismo nije objavljeno „uoči opsade ‘Šehera’”, kako tvrdi Matvejević, jer je srpska vojna opsada Sarajeva počela 5. travnja 1992., oko tri godine poslije publiciranja pisma u Valteru.
Druga inačica priče: neprimljeno i nepročitano pismo
U drugom članku, objavljenu u zborničkoj spomenici časopisu Praxis i Korčulanskoj ljetnoj školi (2012.), Matvejević nudi potpuno drukčiju priču. Prema toj inačici događaja, njegovo pismo „nadležni funkcionari uopće nisu uručili Titu. Napisao sam ga ponovo za javnost, dopunio i doradio, pustio da kola.” Nema sastanka i razgovora moćnih drugova o pismu, nema uvjeravanja Tita da prihvati položaj doživotnoga predsjednika države, nema Titova kolebanja o tome bi li prihvatio Matvejevićev savjet – sve je to nestalo kao da
nikad nije ni bilo izrečeno i zapisano. Pismo nije tek „restituirani” zagubljeni ili nestali izvornik poslan Titu, nego iznova napisan tekst. Nema ni zabrane kolanja pisma; autor ga je štoviše svjesno pustio u optjecaj i, makar djelomice, usmjeravao kolanje – „kopiju sam poslao Centralnom komitetu”.
Posve je moguće da „nadležni funkcionari” nisu pismo uručili Titu, jer putovi do maršala nisu bili prohodni. Možda je otegotna okolnost bilo i to što pismo nije upućeno „Maršalatu” u Beogradu nego na Brijunima.
I politički mnogo važnije i Titu bliže osobe žalile su se da do njega nisu dospijevala pisma koja su mu slali – poput revolucionara i političara Svetozara Vukmanovića Tempa, Milke Kufrin, revolucionarke i supruge generala Rade Bulata, Olge Humo, supruge bosanskohercegovačkoga revolucionara i političara Avde Hume – pa je Tito navodno tražio da mu se dostave naknadno. Tako se zapravo ne zna što je autentičan sadržaj pisma, a što je autor poslije „doradio” i „dopisao”. Možda je samo popravio tipfelere jer je u objavljenoj inačici pisma dometnuo:
“P. S. Ovo sam kucam na mašini, kako umijem i kako mi misli dolaze, pa nije najurednije napisano. Tako spontano kucam i griješim kada pišem najdražim prijateljima, najboljim drugovima. Ovaj put drugu Titu… Primite moje srdačne pozdrave i želje da Vas i dalje služi zdravlje.”
Treća inačica priče: primljeno i nepročitano pismo
Nekako pri kraju sage Matvejević je sugerirao da je Tito ipak vidio pismo, ali ne zna je li ga i pročitao. U intervjuu novinarki Nacionala Orhideji Gauri Hodak 2014. kazao je: „Interesantno je da su mi ljudi koji su imali uvida u ono što je ostalo od pisama Titu, rekli da postoji mala selekcija pisama koja je Tito ostavio sa strane. Ne znam je li to istina i uzimam to s rezervom, ali rekli su mi da se tu nalazi i ovo moje pismo.”
Nije poznato kako je pismo dospjelo s Brijuna u Beograd. Je li ga ponio sa sobom sam Tito ili ga je donio netko od njegova pratećega osoblja? Ni četrdeset godina otkako ga je napisao, Matvejević nije znao ili nije želio obznaniti tko su bili njegovi izvori spoznaja o sudbini pisma.
Kako je pismo poslao „Maršalatu” na Brijunima te ako ga je Tito ili netko od njegova osoblja donio u Beograd, onda bi ono trebalo biti u osobnom predsjednikovu arhivu u „Maršalatu”. Maršalat je razgovorni naziv za Kabinet maršala Jugoslavije, koji je tijekom vremena mijenjao nazive, širio djelokrug i povećavao broj uposlenika.
U srpnju 1974., kad je Matvejević poslao svoje pismo nepostojećemu „Maršalatu” na Brijunima, taj kabinet imao je zaposlenika: dva generala, pet pukovnika, deset potpukovnika, tri majora, tri vojna službenika, pet podoficira i šesnaest „građanskih lica”. Pretežno se
bavio vojnim pitanjima, ali je u njegovu djelokrugu bilo i sređivanje osobne maršalove arhive.
Načelnik kabineta, a to je u trenutku slanja Matvejevićeva pisma bio general Jugoslavenske narodne armije Žika Stojšić (1921. – 2018.), bio je „zadužen za organizaciju prikupljanja i dostavljanja pošte predsjedniku republike kada se on nalazio na putu”, kao i za „staranje o molbama, žalbama i čestitkama iz vojske i građanstva koje su upućivane predsjedniku i njegovoj supruzi Jovanki Broz”.32 Nadalje, „kabinet je bio zadužen da prima molbe, pritužbe i druge predstavke, da ispituje njihovu opravdanost, pribavlja podatke i predsedniku daje predloge za preduzimanje potrebnih mera. U skladu s odlukom predsednika, Kabinet je strankama davao odgovore i uputstva.”
Milkić izdvaja neka sadržajno tipična ili zanimljiva pisma i predstavke, ali ne spominje ni Matvejevića ni njegovo pismo, koje bi zacijelo spomenuo svaki istraživač, makar zbog sadržaja ako je autor u međuvremenu zaboravljen. Kako Matvejević nije dobio ni odgovor ni uputu Kabineta, može se zaključiti da načelnik i njegovo osoblje nisu dobili njegovo pismo ili ga nisu smatrali dostojnim odgovora. Stojšić je doživio gotovo sto godina, pa je bilo mnogo vremena da ga autor upita zna li što o njegovu pismu, ali to očito nije učinio.
U svakom slučaju, o pismu se govorkalo u zagrebačkim, a vjerojatno i u beogradskim i drugim političkim i kulturnim krugovima, uključujući „nacionaliste” kojima je želio uskratiti zlurado naslađivanje njime. No zar su imali razloga da se naslađuju? Pismo sadržava političko denunciranje „srpskih i hrvatskih nacionalista” kao skupina koje se raduju Titovoj bolesti i smrti te priželjkuju propast njegova političkoga djela – socijalističke Jugoslavije. Je li politička optužba 1974. mogla biti gora? I zašto bi se hrvatski nacionalisti izlagali još jednom prokazivanju kad ih je ionako bilo napretek u političkoj represiji poslije 1971. godine?
Ukratko, u prvoj inačici priče Tito je pismo primio, pročitao ga i razgovarao o njemu s najmoćnijima ličnostima Hrvatske i Jugoslavije: Kardeljem, Bakarićem i Krležom. U drugoj inačici priče Tito nije ni primio ni pročitao pismo. Krleža ne samo da nije sudjelovao u razgovoru s Titom i Bakarićem o pismu, nego Matvejević ne zna je li uopće znao za njega.
U trećoj inačici priče Tito je navodno primio pismo, ali se ne zna je li ga i pročitao. To možda nisu jedine priče o pismu. No nastao je svojevrstan mit o pismu i njegovu hrabrom autoru koji je dosegnuo takve razmjere da se obilježavaju obljetnice pisma – zapravo Pisma. Ogledan je primjer mitomanski tekst u Novostima objavljen 22. prosinca 2024. u povodu pola stoljeća otkako je „heroj humanizma” Predrag Matvejević uputio otvoreno pismo Titu. Autor Siniša Vuković piše:
“Neopreznom čitatelju Matvejevićevo će pismo izgledati podosta poltronski, pisano zamahom udvorničkog adlatusa. Ama, to su stari trikovi retorike u štampanom tekstu što ima snagu izgovorenoga pred mnoštvom.”
A oprezan čitatelj vrlo će dobro uočiti da je pismo „časni korak etički čistog intelektualca i proboj ratnika koji napada”. „Cijenim”, piše Vuković, „kako se Matvejević povodio za onom Hegelovom sintagmom glede ‘lukavosti uma’, kao što je znao spominjati, pa je hladnoćom kockara zaigrao na tu kartu – i uspio.”
U čemu je zapravo uspio? Uspio je izbjeći tamnicu zbog pisma koje je prepravljao, dorađivao i puštao – ili nije puštao, kako u kojoj inačici priče – u optjecaj u ograničenim krugovima te koje je objavio godinama poslije Titove smrti? Premda je opetovano javno priznavao da nije imao ozbiljnih posljedica zbog pisma, prema autoru teksta u Novostima prijetila mu je teška sudbina od koje su ga spasili bliskost s Titovim prijateljem Krležom, suradnja u Le Mondeu i članstvo u PEN-u. Vrlo je vjerojatno da je Matvejević prvotni iskaz kako mu se nakon slanja pisma nije dogodilo ništa loše pretvorio u političku hajku u kojoj mu je bila ugrožena sama egzistencija.
Pismo, dakako, nije ispunilo glavnu svrhu jer je Tito ostao predsjednik države do smrti.
Zaključak
Matvejevićevo pismo uklapa se u „komunikacijski žanr” koji se u Jugoslaviji razvio u pravi politološki, sociološki i psihološki fenomen. Nije bila riječ o praksi u kojoj istaknuti javni intelektualci šalju otvorena pisma vlastima o nekim važnim i prijepornim kulturnim, političkim i društvenim pitanjima, a kojoj je idejno ishodište glasovito otvoreno pismo Émilea Zole francuskom predsjedniku o „aferi Dreyfus” 1898., koje je slijedio „Manifest intelektualaca” što ga je potpisalo oko 1200 književnika, umjetnika, akademičara i drugih francuskih intelektualaca.
U Jugoslaviji nije bilo javnih intelektualaca u pravom smislu riječi jer nije bilo demokratske javne sfere u kojoj bi mogli djelovati bez posljedica za svoj društveni status, pa i samu egzistenciju.
Matvejevićevu pismu prije je mjesto među otužnim dokumentima jednoga vremena u kojemu su se stotine tisuća ljudi obraćale svemoćnom vladaru tražeći od njega sve: novac, lijekove, hranu, stan, pokućstvo, posao, radni prostor, školarinu, automobilske dijelove, priznanje i dr.; žaleći se na nepravde u radnim organizacijama i društvu uopće, direktorske uzurpacije samoupravljanja i nemoć samoupravljača, male plaće, krađe, inflaciju i korupciju, socijalne nejednakosti, „socijalističku aristokraciju” i „buržoaziju” i sl.; tražeći reaktiviranje i premještaj na druge dužnosti u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, oslobađanje ili skraćivanje vojnoga roka, oslobađanje od sudjelovanja na vojnim vježbama, upis u vojnu školu, premještaj u drugi grad zbog stambenih, obiteljskih, zdravstvenih razloga i „potrebe da se promeni klima” itd.; predlažući uvođenje i promjenu zakona, sudskih presuda te podupirući
Titove javne političke sudove (ozakonjenje smrtne kazne za žene koje napuste muževe i obratno, obavijesti o sudbini i pravo na pokop članova obitelji, osudu apstraktnoga slikarstva i drugih „dekadentnih strujanja” u umjetnosti, osudu seljaka okruga Sred i Donjeg Magnojevića” agresije na Čehoslovačku 1968. i dr.); hvaleći se doprinosima državi i društvu (brzim kopanjem lopatom, davanjem krvi, upisom zajma za ceste itd.); nudeći mu svoje astrološke i vidovnjačke usluge.
Ima i pisama o međunacionalnim odnosima („nama Romima prijeti izgon iz našeg geta”; „gnusno je slušati svaki dan parole kako Srbi pljačkaju Hrvatsku”; „u Banjaluci, u svim većim preduzećima i ustanovama, muslimani su direktori”; „teško mi je kada moram slušati pjesme Vice Vukova” itd.). Brojna su udvornička pisma („najveća sreća koju može pionir osjetiti jest da vas vidi”; „zaželio sam da ti makar u pet minuta kažem koliko te volim”), ali ima i srditih žalopojki („tko se igra s nama, malim, običnim ljudima”).
Potkraj šezdesetih i na početku sedamdesetih godina Tito i najviša savezna tijela primali su oko 30.000 pisama godišnje: „To znači da je svakoga dana više od trideset radnika iz gotovo svakoga urbanog područja Jugoslavije pisalo pismo najvišim vlastima…”
Posebnu kategoriju činila su pisma zatvorenika koji su molili maršala da ih pomiluje od smrtne kazne, pusti iz zatvora, skrati im kaznu, poboljša zatvorske uvjete. „Tito je obično naređivao da se smrtne kazne zamijene doživotnim zatvorom. Tito je osobno intervenirao u stotinama slučajeva da se smanji duljina zatvora ili zapravo netko spasi od smrtne kazne. U nekim slučajevima Tito je odlučio ne intervenirati i tako katkad ‘potvrditi’ kaznu koju su izrekli sudovi.”
Toj su kategoriji najbliža Matvejevićeva pisma u kojima se zauzimao za ljudska i građanska prava političkih protivnika jugoslavenskoga režima koji su zbog svojega djelovanja, najčešće ozakonjenoga „verbalnog delikta”, bili osuđeni na zatvorsku kaznu, zabranu javnoga djelovanja, gubitak posla, zabranu putovanja u inozemstvo i sl.
U njima je Matvejević tražio od vladara da ih pomiluje tako što će im osobno ukinuti ili ublažiti kazne koje su izrekli sudovi i Partija. Matvejevićevo pismo Titu može se formalno svrstati i u skupinu molbi, pritužbi i podnesaka vojnom kabinetu, premda mu sadržaj nije bio uobičajen i primjeren slanju toj službi.
Jović tome „komunikacijskom žanru” pridaje mnogo šire i dalekosežnije značenje. On misli da je izravan odnos Tita i pojedinaca koji su mu slali pisma bio ključ njegove politike „permanentne ‘antibirokratske revolucije’”. Tom postavkom Jović opetuje i „rehabilitira” svoje staro mišljenje da je Slobodan Milošević bio „novi Tito”, a srpska antibirokratska revolucija samo novi oblik stare Titove „permanentne ‘antibirokratske revolucije’”.
Neometano dostavljanje svih, sadržajno cjelovitih pisama Titu od 1974., dakle od usvajanja novoga ustava, sprječavale su „birokracija i, ustvari, politička koalicija utemeljena na konceptu nastavka decentralizacije”. Drugim riječima, bila je to koalicija zagovornika „Kardeljeve Jugoslavije” i protivnika formalno „Titove”, a stvarno unitarizirane i centralizirane „Rankovićeve Jugoslavije” – obje su Jugoslavije, i Rankovićeva i Kardeljeva, bile Titove jer bez njegova pristanka ne bi ni nastale. Nakon što je Kardeljeva koalicija pobijedila Titovu „permanentnu ‘antibirokratsku revoluciju’” sedamdesetih godina, lakše joj je bilo to učiniti osamdesetih i devedesetih, kad se ustremila protiv Miloševićeve antibirokratske revolucije i pobjedom nad njom izazvala slom „odumiruće” Jugoslavije. Da „kardeljevci” nisu onemogućavali Titu uvid u sva pisma koja je dobivao i tako ukinuli jednu pozitivnu političku praksu, povijest bi, možda, bila drukčija. Taj je „komunikacijski žanr” u Jugoslaviji imao druge izvore i nadahnuća.
Takva je praksa bila tipična za preddemokratske i autokratske političke režime – a Jugoslavija je cijelo vrijeme svojega postojanja od 1945. do 1990. bila „revolucionarna autokracija” proizašla iz socijalne revolucije u Drugome svjetskom ratu – u kojima nije bilo demokratski izabranih posredničkih institucija između građana i vlasti, pa su se podanici izravno obraćali svemoćnom vladaru svoje zajednice: kralju, caru, sultanu, namjesniku, guverneru, državnom poglavaru… da im pomogne riješiti životne probleme.
Pisma i peticije bili su, primjerice, uvriježeni instituti komuniciranja pojedinaca i društvenih skupina s vlašću i birokracijom o gospodarskim, socijalnim, vjerskim i ćudorednim pitanjima u Osmanskom Carstvu, pa je njegova dugotrajna vladavina dijelovima Jugoslavije vjerojatno ostavila za sobom i dio te tradicije.
Pismom Titu Matvejević nije uspio potkopati tu tradiciju i praksu. Štoviše, pismima u kojima je tražio Titovu milost za političke zatočenike i stradalnike samo ju je produljivao i učvršćivao.
Dr. Mirjana Kasapović/ Časopis za suvremenu povijest br. 3, 623-639 (2025)
