Jedina žrtva medijsko-političkoga rata koji se vodi oko koncerta Marka Perkovića Thompsona, održana 5. srpnja 2025. na zagrebačkom Hipodromu pred pola milijuna ljudi, dosad je bio spomenik banu Josipu Jelačiću na središnjemu gradskom trgu. S Jelačićem, nastradao je i konj na kojemu sjedi, imena Emir.
Netko je potajice premazao vratove bana i njegova konja crvenom bojom, bojom krvi, simbolično ih dekapitirajući, a možda i poručujući da će ih u dogledno vrijeme fizički obezglaviti. Mnogi vjeruju da su Jelačić i njegov konj usputne žrtve rata ljevice i desnice zbog Thompsona.
No zašto bi itko napao bana i njegova konja koji nemaju nikakve veze s Thompsonom?
Jelačić je bio čovjek 19. stoljeća, nije doživio ni Prvi, a kamoli Drugi svjetski rat, NDH, ustaše i partizane. A opet, Jelačića su komunisti i antifašisti odavno zapisali u svoje crne bilježnice pa se svako malo obrecnu na njega.
Lijevi „republikanci“ i antifašisti protiv bana
Filozof Boris Buden misli da je tranzicija u Hrvatskoj počela upravo preimenovanjem zagrebačkoga Trga Republike u Trg bana Josipa Jelačića i vraćanjem spomenika banu na trg.
„Još danas mi nije jasno što je tadašnja malograđanska inteligencija vidjela loše u ideji republike. Kakvu to antidemokratsku, komunističku ideologiju, kakav to totalitarizam ili, božemesačuvaj, jugoslavenstvo? A još manje mi je jasno što im je ondje trebao Jelačić, onaj koji je kao habsburški vazal u ime feudalnog apsolutizma u krvi zatro građansku, demokratsku revoluciju… Danas, nakon što je tranzicija završena, čini se da je Jelačić s pravom na svome placu. Da svjedoči o kontinuitetu hrvatskog vazalstva, od Jelačića, preko Pavelića do Plenkovića“.[1]
Buden kao da prepisuje prašnjave marksističke udžbenike u kojima se, na tragu Marxa i Engelsa, Hrvati opisuju kao „nepovijestan narod“, „ostatak naroda“, „podli seljački slugani“ koji su svoju nepovijesnost dokazali sudjelovanjem u gušenju mađarske građanske revolucije 1848. No građanska revolucija bila je ujedno i nacionalistički mađarski pokret.
Zašto bi Hrvati, u ime općega povijesnog napretka kakav su zamislili Marx, Engels i Buden, podržali nacionalistički pokret koji bi istaknuo mađarske natpise po cijeloj zemlji i natjerao ljude da govore mađarskim jezikom? Evo što je Franjo Broz iz Kumrovca, otac Josipa Broza Tita, doživio od Mađara:
„Jednog dana neki je Hrvat iz sela u blizini Kumrovca spalio mađarsku zastavu koja se vijorila na zgradi željezničke stanice i izbili su nemiri po cijeloj sjevernoj Hrvatskoj. Dovedeni su mađarski vojnici, koji su u nekoliko navrata pucali na narod i ubili dvadeset trojicu demonstranata a ranili nekoliko stotina. Na veliko nezadovoljstvo lokalnog stanovništva mađarski su vojnici smješteni u kućama mještana. Franjo Broz bio je primoran primiti četiri Mađara u svoju kuću i mjesec dana hraniti ih o svom trošku, dok je njegova obitelj i sama patila od nestašice hrane“ (Ridley 2000: 55).
Filozof Borislav Mikulić nazvao je Jelačića „herojem hrvatskog kakanijskog antirepublikanizma“ (2015: 89). Svuda u Hrvatskoj vidio je ustaštvo i novoustaštvo, fašizam i neofašizam. Hrvatskom je prvih deset godina „nesmetano vladao HDZ i kuga ustaštva“ (20), „profašističke organizirane snage“, a „hrvatski neofašizam“ nastoji se legitimirati demokratskim procedurama (66-75). „Neiživljeni novoustaški ressentiment“ usmjeren je „protiv svega lijevog u povijesti i suvremenosti Hrvatske“ (188). I humanizam u zemlji ima „ustaško lice“ (250).
Procesi fašizacije nemaju uzrok u agresiji JNA, koja je samo „alibi za unutrašnje političke i ideološke procese“ (70). Hrvatsko je školstvo „racionalna forma kolektivnog zla“ i „pravo mjesto nepriznatog hrvatskog revizionističkog polu-nacizma“ (2006: 95).
U besprizornima rasističkim ispadima kojima vrve njegovi tekstovi, u svojevrsnoj ideološkoj mahnitosti u kojoj je ispisivao svoje retke, Mikulić piše: „Problem ‚Hrvata‘ nije, kako to još uvijek dobroćudno misli Kangrga, u tome što ‚biti Hrvatom ne znači još biti čovjekom‘. Tà, i čovjek može biti Hrvat“ (2014: 89). Hrvatski književnici, novinari, znanstvenici, sportaši, političari i druge istaknute osobe javnoga života, žene napose, izloženi su bjesomučnim uvredama toga prostaka.
„Hrvatska sportska sila koja se masovno identificira s figurom odbjeglog generala bez muda, Ante Gotovine, definitivno je debela, a guzice snježne kraljice Janice i veličanstveni torzo Blanke Dalmatinke s viškom kilograma, samo su vidljiva, ali nepreskočiva letvica prema političkoj odraslosti Hrvatske“ (Mikulić 2006: 164).
Mikulić (2006: 288) je znao biti uljudniji prema ženama pa je Mirjanu Marković, suprugu Slobodana Miloševića i arhitekticu opskurne paravojne stranke Jugoslovenska levica (JUL), proglasio „posljednjom damom autentičnog socijalizma“. Damu su okruživale skupine „retromarksista“ i „koruptivne koterije“ koju su činili „ratni profiteri, krijumčari i gangsteri“ (Sell 2002: 180). „Organizirala je ‘mali politbiro‘ koji je orkestrirao Miloševićevim usponom na vlast kasnih osamdesetih i napisala je mnoge njegove govore“ (18).
Srpski novinar i publicist Milorad Vučelić, koji je bio blizak supružnicima, ustvrdio je da je bila „lukava, prepredena, izopačena i zla“ (180). Prema liječničkim dijagnozama, patila je od teške shizofrenije i imala slab dodir sa stvarnošću (177) – u usporedbi s njom, „maligni narcis“ Milošević doimao se psihički zdravim. Za nekoga tko je bio odan marksističko-lenjinističkoj ortodoksiji, pokazala je iznenađujuću spretnost u zgrtanju bogatstva (190) koje je ponijela sa sobom kada je pobjegla iz Srbije u prvu zemlju autentičnog socijalizma, u Moskvu, dok je čitač govora što ih je pisala zaglavio u Haagu.
Mikulić je umirovljen kao redovni profesor filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagebu u „ustaškoj“ Hrvatskoj u kojoj, kako se vidi, nije smio pisnuti zbog strahovlade. Mnoge je tekstove objavio u Slobodnoj Dalmaciji, a ukoričene u knjige publicirali su ih „Arkzin“ i „filosofska“ izdavačka kuća „Demetra“ iz Zagreba.
Često je pisao o državnim i cehovskim uhljebima, a sam je bio ogledan primjer akademskoga uhljeba. Ni na jednome pristojnom europskom sveučilištu ne bi postao profesor, ne samo zbog krajnje ideologiziranosti svojih radova, nego zbog formalnih kriterija akademskoga napredovanja, to jest zbog mizerne indeksiranosti i citiranosti njegovih radova.
Na glasu je bio kao redovni profesor koji je u mirovinu otišao „s 86 citata na Googleu“ i jednim jedinim radom koji je bio citiran više od deset puta (i10-index = 1).[2]
Mikulić je drastičan izdanak profesionalne, ideološke i moralne korupcije u hrvatskoj akademskoj zajednici, poglavito na nekima fakultetima i odsjecima društvenih i humanističkih znanosti, i pokazuje gdje su bile stvarne crne rupe hrvatske društvene tranzicije.
Što je republikanizam?
Pojmovna je povijest republikanizma duga, složena i prijeporna. Nisu ga jednako shvaćali antički, srednjovjekovni, moderni i suvremeni mislioci – Aristotel, Ciceron, Machiavelli, Montesquieu, Rousseau, Harrington, Adams, Madison, Paine, Arendt, Pocock i dr. – i teško ga je sažeti u kratkim crtama (Honohan 2002; Rodgers 2011).
Središnje mjesto suvremenoga građanskog demokratskog republikanizma zauzeo je pojam političke slobode kao nedominacije ili neovisnosti o arbitrarnoj vlasti. To je ona vrsta vlasti koja nije djelotvorno i pouzdano ograničena pravilima, procedurama i ciljevima koji su poznati svim pojedincima i društvenim skupinama kojih se tiču (Lowett 2012: 137-139; v. i Honohan 2002; Dagger 2002; Pettit 1997, 2008; Skinner 2008). Kako je sloboda „vrhovna politička vrijednost“ (Pettit 1997: 80), zadaća je republikanske države promicanje slobode pojedinaca i naroda.
Sloboda je „jedna vrsta strukturne neovisnosti“, to jest uvjet koji mora biti ispunjen da pojedinac ne podlegne arbitrarnoj vlasti ili nekontroliranoj moći vladara. Republikanska država nije subjekt manipulacije na arbitrarnoj osnovi nego postoji u okviru konstitucionalnih ograničenja koja se izražavaju u općima, neselektivnima i preciznima zakonima, podjeli na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast te uključivoj, predstavničkoj, natjecateljskoj demokraciji (contestatory democracy). „Građani neke države slobodni su ako su neovisni o svakoj izvanjskoj vladavini i unutarnjoj tiraniji…“ (Honohan 2002: 5).
Grubo govoreći, ističe Lewitt (2006), proceduralno gledište izjednačuje republikansku slobodu s tradicionalnom vladavinom prava. Prema drevnom mišljenju, republika je „carstvo ili vladavina zakona, a ne ljudi pa njezinim građanima „slobodu jamči… vladavina etabliranoga prava umjesto volje jednoga vladara“ (Honohan 2002: 5). Unatoč interpretacijskim razlikama, postoji široka suglasnost o tome da suvremeni republikanizam nije zamisliv bez političke slobode, vladavine prava i demokracije.
Što je od tih vrijednosti sadržavao republikanizam SR Hrvatske i SFRJ? Političku slobodu? Vladavinu prava? Podjelu vlasti? Kompetitivnu demokraciju? Ništa od toga.
Republikanski suveren nije bio narod nego oligarhija komunističke partije koja je uspostavila svoju dominaciju, odnosno svoju arbitrarnu vlast koja nije bila ograničena djelotvornima i pouzdanima pravilima i procedurama. U jednom trenutku razvoja, izgubio se i privid republikanizma jer je ustavno uspostavljen arbitrarni i neosporivi gospodar države u liku doživotnoga predsjednika Josipa Broza Tita. Prividna republika prešla je u pseudomonarhiju. Govoriti o istinskom republikanizmu u Jugoslavji, a time i u Hrvatskoj, izraz je krajnje ideološke zaslijepljenosti. U Hrvatskoj je suvremeni demokratski republikanizam bio moguć tek nakon usvajanja Ustava 1990.
Lijevi radikali proglasili su antirepublikanizam dijelom fašizma. „Nijedan pravac radikalne ljevice u povijesti posljednjih sto godina i u sadašnjosti ne odriče se pozitivne uporabe riječi antifašizam“ (Jesse 2021: 89; v. i Decke i dr. 2021).
Pripadnici postjugoslavenske radikalne ljevice u Hrvatskoj željeli bi pretvoriti antifašizam u državnu doktrinu, kao u propaloj Demokratskoj Republici Njemačkoj (DDR), pa i u propaloj SFRJ. „Antifašizam je bio službena ‚državna doktrina‘ DDR-a. Taj izraz implicira da se politički poredak legitimira samo na temelju povijesne filozofije“.
Suveren i izvršitelj političke volje nije državni narod nego tu ulogu preuzimaju slike, images, ubačene u svijest ljudi ideološkom indoktrinacijom, a koje neprestance podsjećaju na fašističku prošlost i monopoliziraju interpretaciju utopijske budućnosti koja se može ostvariti samo ako se ukinu gospodarske, socijalne i kulturne pretpostavke obnove kapitalizma, imperijalizma i militarizma kakvi nastaju u kapitalističkome društvenom poretku (Diner 1996: 128).
Antipojmovi općenito, pa i antifašizam, određuju samo svoje protivnike i neprijatelje, obznanju protiv koga i čega se bore, ali ne i za što se zauzimaju. No nije bitno samo razgraničenje s neprijateljima i protivnicima nego i objašnjenje kakav se politički poredak želi. Podrazumijeva li antifašizam radikalne ljevice zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda, kompetitivne izbore, politički pluralizam, liberalnu toleranciju i druga demokratska načela i vrijednosti?
Kako se, više ili manje otvoreno, deklariraju kao pristaše jugoslavenske komunističke države, koju bi možda tek malo reformirali kada bi mogli, njihov je antifašizam izraz i sastavnica totalitarne političke ideologije. To je neoboljševički ili neokomunistički antifašizam koji se ne suprotstavlja fašizmu u ime demokracije nego u ime druge vrste totalitarizma. Na mrežnim stranicama Socijalističke radničke partije (SRP), glavnoga političkog nasljeđa što ga je Stipe Šuvar ostavio Hrvatskoj poslije 1990, još se slave „Veliki oktobar“ 1917, boljševička revolucija, Lenjin, kolhozi, sovjeti…
Uz obljetnicu te revolucije 2024. napisano je da je ona „usprkos svih insinuacija revizionističkih nadrihistoričara, nadriprofesora i nadripublicista, obasjala svjetlom cijelo stoljeće“. U pravome staljinističkom slogu, SRP proglašava socijaldemokraciju „opasnim i podmuklim neprijateljem“.[3]
„Ustašizacija“ i kriminalizacija Jelačića u komunističkoj Jugoslaviji
U komunističkoj Jugoslaviji ban Josip Jelačić bio je proskribirana i kriminalizirana povijesna figura zbog triju razloga.
Prvo, jugoslavenski komunisti nisu zaboravili što su o njegovu antirevolucionarnom djelovanju pisali klasici marksizma.
Drugo, poslije 1945. Mađarska nije više bila neprijateljska imperijalna sila koja je tlačila „naše narode“ (Hrvate, Srbe, Slovence), nego bratska novosovjetizirana država pa nije trebalo podsjećati na prošle sukobe s njom.
Treće, Jelačić je bio pučki hrvatski junak, premda je među njegovim vojnicima bilo i Srba, a takvi nisu dobro prolazili. Pravno i politički bilo je kriminalizirano i njegovo zazivanje pjesmama. Evo nasumičnih primjera.
U Ražancu pokraj Zadra dvije su osobe 1954. na ulici, u dva navrata, pjevale pjesme „’Ustaj bane Jelačiću, Hrvatska te traži’, kao i ‘Jelačiću naše desno krilo’. Pritom su… uzvikivali ‘kom je krivo neka se ubije’ te je, pored toga, jedan od njih govorio u seoskoj gostionici, da ne goji sina za Tita nego za Antu Pavelića’.
U istoj su gostionici nagovarali djecu da pjevaju pjesmu ‘Ustaj bane Jelačiću’, čime su po optužnici izazvali nacionalnu netrpeljivost“. Kotarski sud u Zadru osudio ih je na zatvorsku kaznu od šest, odnosno osam mjeseci. „Iz obrazloženja presude posebno je važno izdvojiti: ‘Očito su okrivljeni znali, da su takve pjesme pjevali ustaše u odnosu na njihove zločinačke ciljeve, a naročito upravo protiv Srba“ (nav. u: Begonja 2021: 160).
Vjerodostojna li izvješća! Poslovično nepismeni „udbaši“ nisu znali navesti ni točan naziv pjesme, utrpali su u seosku birtiju djecu kao da je to bio pučki običaj u dalmatinskom zaleđu, znali su što su okrivljeni mislili te, a to je bila poanta, povezali su pjevanje o banu s ustašama.
Inkriminiranje pjesme Ustani bane poprimilo je masovne razmjere tijekom „Hrvatskoga proljeća“. Doušnici iz monstruozne sigurnosno-obavještajne mreže pratili su ljude, napose studente, na svakom koraku i izvješćivali „nadležne“ o svemu što su radili i govorili, pa i o tome što su pjevali u sobama i na terasama studentskih domova, u privatnim stanovima i kavanama, na cestama pa čak i na putu k mirogojskom groblju. Ako bi pjevali Ustani bane, nije naodmet bilo u izvješćima dodati da „kod većine njih u sobama vise slike bana Jelačića“ (u: Bukvić 2021: 334). Kako su ulazili u sobe, drugo je pitanje.
Nisu samo obični građani bili podvrgnuti pjevačkoj represiji, nego i političari. U političkom smaknuću Većeslava Holjevca šezdesetih godina na teret mu se stavljalo i pjevanje nacionalnih budnica u privatnom društvu. Na sjednici Izvršnoga komiteta CK SKH, na kojoj se odlučivalo o Holjevčevoj političkoj sudbini, „napali su ga da je sa svojim društvom raspalio Ustani bane“ (Godeč 2024: 383).
„Ustašizacija“ i kriminalizacija bana u samostalnoj Hrvatskoj
Pravno i političko kriminaliziranje pjesme o banu Jelačiću i samoga Jelačića održalo se do 1990. Činilo se da će tada ban biti ostavljen da počiva u miru, ali vidi vraga! Stipe Šuvar nastavio ga je politički kriminalizirati i poslije 1990. nazivajući ga „navodnim junakom“, osobom koja je „spašavala austrijsku carevinu“ i sl. (Šuvar 2003: 196, 197, 204 i dr.). To se uklapalo u njegovu naraciju o Republici Hrvatskoj kao propaloj neoustaškoj državi.
Na temelju svojih „znanstvenih“ analiza hrvatskoga društva, Šuvar je, među ostalima, došao i do sljedećih spoznaja:
▪ „Po svoj prilici, Hrvatska će u Europu biti primljena među posljednjima, zajedno s ostalim zemljama ‘zapadnog Balkana’, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom, Crnom Gorom, Makedonijom i Albanijom“ (61).
▪ „U Evropsku uniju Hrvatska će, kako sada stvari stoje, biti primljena, ako ikad i bude, među posljednjim zemljama u Evropi zajedno sa Srbijom i Bjelorusijom“ (249).
▪ U NATO, Hrvatska „neće tako lako i brzo biti i formalno primljena“ (118). To je Šuvara posebno radovalo jer se protivio ulasku Hrvatske u NATO. Dok je najistočniji dio države još bio izvan hrvatske pravne jurisdikcije, predložio je zamjenu Hrvatske vojske „neprofesionalnom, nepolitičkom i narodnom“ armijom te podjelu zemlje na četiri „autonomne pokrajine“.
▪ „Neupućeni mogu steći dojam da će već ulaskom u iduće tisućljeće Hrvatska biti premrežena autoputevima. A istina je ta, da se oko 260 kilometara autoputeva… izgradilo još u socijalističkoj Hrvatskoj unutar socijalističke Jugoslavije, dok se u Tuđmanovoj eri izgradilo svega još desetak kilometara…“ (178)
▪ „Nacionalni dohodak per capita u Hrvatskoj je danas dvostruko niži nego u susjednoj Sloveniji, a 1990. godine bio je samo 30 posto niži“ (56).
Kako Šuvarove „znanstvene“ spoznaje o ulasku Hrvatske u Europsku uniju i NATO nije potrebno komentirati, osvrnut ću se na dva njegova „dokaza“ ekonomskoga propadanja Hrvatske. Tijekom 45 godina socijalističke Jugoslavije u Hrvatskoj je bilo izgrađeno 260 km autocesta, a „propala“ Hrvatska imala je nakon 35 godina, računajući ratno razdoblje u kojemu su autoceste bile blokirane i uništavane, oko 1.400 km autocesta.
U odnosu prema Sloveniji, Hrvatska je u socijalističkoj Jugoslaviji nazadovala. Prosječni bruto društveni proizvod po stanovniku Hrvatske iznosio je 1952. godine 66,7 posto, a 1989, posljednje predratne godine, 64,1 posto slovenskoga BDP-a. Zbog rata srozao se 1997. na 48 posto (Gligorov 2017: 393), ali je u srpnju 2025. iznosio 72,7 posto.
Šuvarovi netočni podaci i promašeni uvidi trebali su dokazati da je neovisna Hrvatska propala država, i to propala neoustaška država. Srbi se nisu pobunili protiv „svoje domovine“ Hrvatske nego protiv „netom uspostavljene tuđmanovske Hrvatske koja ih se 1991. godine, kao i pavelićevska Hrvatska 1941. godine, htjela riješiti kao ‘remetilačkog faktora’“ (426).
Protiv koga su se pobunili u BiH, ne zna se. „Poznato geslo: ili se pokori ili se ukloni! uspješnije je proveo Franjo Tuđman nego Ante Pavelić“ (400). Tuđman je bio uspješniji od Pavelića u „krvavom piru Velikohrvata i Velikosrba“, kako je Šuvar nazvao „tzv. domovinski rat“. I druge su stranke bile pune ustaša. HSLS bio je, primjerice, krcat „liberalnim ustašama“ (299, 330, 372, 375 i d.). Uz njegove tekstove često su objavljivane prigodne karikature Borivoja Dovnikovića. Na jednoj od njih Hitler kaže Paveliću: „Blago tebi Ante, ti se imaš kamo vratiti…“ (u: Šuvar 2003: 236).
Neobrazovan, provincijalan i zloban, Šuvar nije zasluživao ni akademski status. Nije čitao inozemnu znanstvenu literaturu jer nije znao strane jezike. Pozivao se na neke retromarksiste, poput Altvatera, Franka, Hopkinsa, ali je upitno je li doista čitao njihove radove. Nije, naime, znao ni točna imena autora pa je američki sociolog Terence Hopkins postao Ference i Ferenc (171, 557). Šuvarovi su tekstovi nerijetko sablažnjivi.
„Netko je rekao (čini nam se, Predrag Matvejević) da je u Hrvatskoj, a dakako i u drugim zemljama koje su se osamostalile raspadom bivše Jugoslavije, na sceni demokratura, kao karikatura demokracije… A demokrature, ako ne i diktature, vladaju i u velikoj većini zemalja u svijetu, bez obzira na ustave, parlamente, izbore i prava svih punoljetnih građana da biraju i budu birani“ (150).
Šuvar je, valjda, bio jedini sveučilišni profesor sociologije u svijetu koji ni 1999. nije znao genezu i značenje izraza demokratura, koji se osobito uvriježio u opsežnoj tranzicijskoj literaturi o Latinskoj Americi kao načelno nespojiv spoj demokracije i diktature (democrazia i dictadura). Odnosio se na politički režim koji je imao neka formalna obilježja demokracije i neka supstantivna svojstva diktature. Izraz se kasnije često koristio i za opis političkih režima u istočnoeuropskoj tranzicijskoj regiji. Šuvar je pak za njega čuo od – Predraga Matvejevića!
„Partitokracija je riječ koju nudimo kao novu riječ za označavanje jednog fenomena u suvremenom političkom životu gotovo posvuda u svijetu, pa i u Hrvatskoj. Ta bi se riječ, poput demokracija, birokracija, meritokracija, scientokracija, gerontokracija, mogla ubuduće naći u nekom novom hrvatskom rječniku stranih riječi. Ako bismo riječ partitokracija htječi ‘prevesti’ na hrvatski, onda bi to bilo strankovlašće ili ljepše vladavina stranaka“ (305).
U Prilozima političkoj sociologiji hrvatskog društva, kako je pretenciozno podnaslovio svoju knjigu Hrvatski karusel (2003), Šuvar nudi partitokraciju kao „novu riječ“ za strankovlašće. Pa je li to moguće? U talijanskoj politici i znanosti izraz partitocrazia upotrebljavao se od četrdesetih godina 20. stoljeća.
Najbolji talijanski politolozi i politički sociolozi – Sartori, Bobbio, Bartolini, Panebianco, Bardi, D’Alimonte, Pasquino, Ferrara, Della Porta i dr. – napisali su „brdo“ tekstova o partitokraciji. Pojam su preuzeli i znanstvenici iz drugih zemalja pa i Hrvatske. I evo Šuvara da na samom kraju 20. stoljeća ponudi javnosti partitokraciju kao „novu riječ“.
Stalno se spoticao o pravilno pisanje uobičajenih stranih riječi i nazivlja. Vjerojatno je bio jedini komunist na svijetu koji nije znao napisati „no pasarán“ te je cijelo poglavlje svoje knjige naslovio kao „Non paseran“ (2003: 255). Uobičajene povijesne izraze reliqiae religuiarum i corpus separatum piše kao relikvio relikviarum i corpus seperatum (22, 481). Naklapa o „vlasti naciokracije“ (510), dakle „vlasti vladavine nacije“. Piše o „ulasku u poslove businessa“ (274). Pretvara se da čita strane novine pa navodi Neue Züricher Zeitung umjesto Neue Zürcher Zeitung. Umjesto Anschluss ili, ako se baš hoće, anšlus, piše anschluss (230). Legendaran je naslov njegove knjige Samoupravljanje i druge alternative i opisivanje svojih političkih razglabanja kao reminencija. Sramotio se gotovo svakim retkom koji napisao.
Šuvar je bio veliki zloduh hrvatske politike iz druge polovine 20. stoljeća – dostatno se sjetiti njegove pseudomaoističke „kulturne revolucije“ poslije koje je „svaki radnik trebao postati intelektualac, a svaki intelektualac radnik“. Taj se ideološki radikal nikad nije pomirio s propašću komunističke Jugoslavije, a s njom i svoje političke karijere. Bio je toksična pojava hrvatskoga javnog života i prije i poslije 1990. Ipak, danas mu se objavljuju hagiografije, pišu pozitivne recenzije, a sve se to promovira u medijima, uključujući „državni“ HTV.
Na podlozi političke i ideološke tradicije koju je zasnovao Šuvar, uvelike djeluju današnji radikalni ljevičari i antifašisti koji zazivaju novu, simboličnu smrt bana Jelačića kojemu vojnički, politički i osobni život nije bio nimalo idiličan. K tome, zazivaju i smrt njegova jadnoga konja.
I sve to zbog Thompsona s kojim ni ban ni konj nisu imali nikakve stvarne veze, ali su ih ideološki mračnjaci nekako povezali. Poput „vječnoga fašizma“ koji postoji otkako je kapitalizma i postojat će dok bude kapitalizma, dobili smo i „vječno ustaštvo“ koje se proteže, najkasnije, od Jelačićeva doba iz sredine 19. stoljeća pa, evo, sve do naših dana u 21. stoljeću
Dr. Mirjana Kaspović/heretica.com
[1] pescanik.net/intervju-12/, objavljeno 11. veljače 2021. (pristupljeno 28. veljače 2025.).
[2] croris.hr/crosbi/searchByContext/2/9886;
scholar.google.hr/citation?user=n9-M-7wAAAAJ&hl=en (pristupljeno 26. veljače 2025).
[3] srp.hr/velika.oktobarska-socijalisticka-revolucija (pristupljeno 11. svibnja 2025).
