Postoji neka tiha ironija u zemlji koja kupuje borbene avione i tenkove kao simbol geopolitičke ozbiljnosti, dok joj more – ono stvarno, slano, duboko i nepredvidivo – ostaje gotovo bez čuvara. Hrvatska danas ulaže milijarde u spektakularne primjerke vojne tehnologije, ali joj mornarica izgleda kao relikt iz nekog drugog vremena, muzejski postav koji još uvijek pokušava glumiti operativnu snagu.
Hrvatska ratna mornarica, nekad zamišljena kao ključni instrument obrane najvrednijeg nacionalnog resursa – Jadrana – danas djeluje kao sustav kojem je vrijeme jednostavno isteklo. Raketni sustavi RBS-15, nekoć ponos flote, više nisu operativni. Resursi su potrošeni, a zamjene nema. To je kao da imate pištolj bez metaka, ali i dalje ga nosite za pojasom, više iz navike nego iz stvarne funkcije.
Torpedni sustavi? Ne postoje. Protubrodske mine? Više ih ne proizvodimo, a stare su odavno izgubile relevantnost. Protupodmorničke sposobnosti? Nikada ih nismo razvijali, a one osnovne protupodmorničke sustave odavno smo demontirali sa brodova i gurnuli u skladište. Drugim riječima, mornarica je ostala bez svojih osnovnih zubi – bez sposobnosti da ozbiljno ugrozi protivnika na moru.
Program izgradnje obalnih ophodnih brodova, koji je trebao biti simbol nove industrijske i vojne politike, pretvorio se u još jednu hrvatsku priču o ambiciji koja se sudarila s realnošću. Kašnjenja, problemi, improvizacije – rezultat je flota koja se nije obnovila.
Prosječna starost brodova u floti HRM-a? Četrdeset i više godina. To nije flota, to je ploveći vremeplov. Dok druge zemlje uvode autonomne sustave, stealth tehnologiju i mrežno povezane platforme, Hrvatska još uvijek računa na brodove koji su projektirani u eri analognog ratovanja. I tu dolazimo do ključnog problema koji se uporno gura pod tepih: odluke o obnovi flote godinama se prolongiraju.
Planovi postoje, analize se pišu, studije kruže hodnicima – ali konkretne odluke izmiču. Nedavno se pojavila i novinarska vijest da se odluka o nabavi dviju korveta, navodno, odgađa za iduću godinu. Još jedna godina, još jedno čekanje, još jedno “nije trenutak”. Uostalom, dvije korvete ne čine flotu. One čine metu. U svijetu u kojem se ratovanje na moru ubrzano mijenja, gdje se saturacija, disperzija i brzina često pokazuju važnijima od veličine i prestiža, ideja da se oslonite na dva velika broda djeluje više kao relikt stare vojne logike nego kao odgovor na suvremene prijetnje.
Što zapravo dobivamo s dvije korvete? Dva kompleksna, skupa sustava koje morate čuvati kao kap vode na dlanu. Dva broda čiji gubitak – ili čak privremeno izbacivanje iz funkcije – odmah prepolovljuje sposobnosti. Dva simbola moći koji u realnom scenariju vrlo brzo postaju ograničenje. A što biste dobili s većim brojem manjih plovnih jedinica? Dobivate fleksibilnost.
Dobivate mogućnost djelovanja u više pravaca istovremeno. Dobiva se sposobnost da protivnika zasitite, zbunite, razvučete. Umjesto jedne osi napada – nekoliko njih. Manje, brže, modularne platforme – naoružane modernim protubrodskim sustavima, povezane u mrežu i vođene jasnom taktikom – mogu predstavljati daleko ozbiljniji problem nego dvije “reprezentativne” korvete koje više služe za pokazivanje zastave nego za stvarno odvraćanje. A trenutak, očito, postoji za sve drugo.
Jer u međuvremenu se strateški fokus prebacuje drugdje. U sjeni regionalnih napetosti i nervoze izazvane pričama o kineskim balističkim raketama dometa 300 kilometara u susjedstvu, Hrvatska reagira – ali ne na moru. Kao svojevrsni kontra-potez, ubrzano se gura nabava protuzračnog sustava velikog dometa. Poruka je jasna: gledamo u nebo i preko granice, ali ne i prema vlastitoj obali.
I tu dolazimo do ključnog pitanja: je li HRM postao zadnja rupa na svirali? U političkom i medijskom prostoru dominiraju velike, vidljive nabave – borbeni avioni, tenkovi, bespilotne letjelice, spektakularni sustavi koji se mogu pokazati na paradi i prodati kao dokaz državne ozbiljnosti. Mornarica, s druge strane, ne nudi isti vizualni efekt. More je tiho. I problemi na moru su tihi – sve dok ne postanu katastrofalni.
Hrvatska ima jednu od najrazvedenijih obala u Europi, more koje je istovremeno gospodarski resurs, turistička kičma i geopolitički prostor. A ipak, obrana tog prostora svedena je na minimum minimuma.
Paradoks je očit: ulažemo u sposobnost projekcije moći u zraku i na kopnu, dok zanemarujemo vlastiti teritorijalni identitet – more. Kao da kupujete skupu alarmnu instalaciju za stan, ali ostavljate ulazna vrata širom otvorena. Problem nije samo u novcu. Problem je u strateškom razmišljanju – ili njegovom izostanku. Mornarica zahtijeva dugoročno planiranje, kontinuitet i industrijsku politiku. To nije jednokratna kupnja, nego sustav koji se gradi desetljećima. A Hrvatska, čini se, funkcionira u ciklusima političkog marketinga, gdje je važnije što se može pokazati danas nego što će funkcionirati sutra.
U tom kontekstu, HRM nije samo zanemaren – on je simptom dugotrajnije bolesti koja traje još od 2000-ih godina. Država koja ne zna što želi sa svojim morem, teško može znati što želi sa svojom mornaricom. I zato pitanje iz naslova možda treba okrenuti: nije li zapravo država ta koja je izgubila kompas, dok mornarica samo reflektira tu izgubljenost?
Jer more ne oprašta improvizaciju. A povijest nas uči da se praznine na moru – prije ili kasnije – uvijek popune. Pitanje je samo tko će ih popuniti.
M. Marković/Foto:hrm
