Nabava borbenog aviona potvrđuje političku kontaminaciju struke

studeni 16, 2020 maxportal
Share Button

Poučeni lošim iskustvom medijske (samo) preeksponiranosti u propalom slučaju nabave F-16 Barak, taktika onih u Ministarstvu obrane RH sada je dijametralno različita. Što manje službenih  informacija – tim bolje.



Sve što javnosti pružaju na ovu temu kapa sa kapaljke. Reflektore kamera sada uočljivo izbjegavaju i oni piloti HRZ-a koji su u prvom propalom akvizicijskom krugu postali medijski, ali i politički manekeni nabave koja je ostala samo u pokušaju.

Čak i posjeta Francuskoj gdje se sjelo u kokpit „Dassaultovog“ borbenog lovca Rafale i napravilo panoramski let u dvosjedu, prošla je bukvalno bez slike i tone. Dabome, nije to slučajno. Puštena je informacija iz MORH-a kako će se uskoro „probati“  i drugi ponuđeni avioni, američki F-16 V  i švedski Gripen. Lijepu će kilometražu nabiti neki globetroteri iz HRZ-a, a pitanje je hoće pri tome biti će koristi za državu?

Način na koji HRZ procjenjuje ponuđene borbene avione nema veze se ničim što bi bilo suvislo ili stručno. Njihov modus operandi ima više veze s načinom poslovanja braće Trotter iz Peckhama. Naravno, u procesu evaluacije borbenih aviona obuhvaćenih ponudom, uobičajeno je provoditi i probne letove. Žalosno je da to HRZ ne radi sustavno i da se ista pravila igre nisu pravovremeno postavljena za sve ponuđače.

Normalna je praksa detaljno se upoznati s avionom koji planiramo potencijalno nabaviti, i to kroz sustavno ispitivanje kroz nekoliko desetaka sati na dvosjedima.

Dovoljno se osvrnuti na švicarski projekt izbora budućeg borbenog aviona NFA (New Fighter Aircraft) ili pak onaj indijski MMRCA (Medium Muti-Role Combat Aircraft). U obje države ponuđači su došli na određeni period sa svojim avionima te letačkim i tehničkim osobljem, gdje su provođene serije ispitivanja sa simulacijama raznih operativnih scenarija na zemlji i u zraku.

Zaključci iz NFA i MMRCA su objavljeni, javno  dostupni te mogu itekako kvalitetno poslužiti kao linija vodilja i za one koji razmatraju iste avione. Svega ovoga u hrvatskom primjeru nema niti će biti.

Rafale u svjetlu hrvatsko-francuske vojne suradnje?

Takva suradnja, posebno ona intenzivnijeg karaktera, ne postoji na strateškoj razini, kao ni na nižim razinama. Tip aviona kao što je Rafale je toliko izvanredan da ga je gotovo nemoguće zamisliti u (kvazi)sustavu HRZ-a, čija borbena eskadrila ovisi o nekoliko riskantnih MiGova-21 i s nepostojanjem dozvučnog mlažnjaka za obuku. O infrastrukturi da i ne govorimo.

Prepoznati Rafala kao tobože spasonosno rješenje za HRZ jednako je diletantski kao i kad smo prije samo tri godine svjedočili laudama o spasonosnom izraelskom Baraku.  Sve to pokazuje da ne postoji rješenje za budućnost HRZ-a gdje je nabavka borbenog  lovca postala alfa i omega našeg gledanja na našu vojsku.

Ako se već radi o čistoj političkoj pozadini, tj. potrebe Vlade da se zbliži s Francuskom radi nekih drugih ustupaka u bližoj budućnosti od kojih Hrvatska može imati koristi, onda to tako javnosti treba iznijeti. Ovako, uputiti delegaciju HRZ-a da prema unaprijed dobivenim naputcima titra Francuzima o superiornosti Rafala jednostavno je nepotrebno i sve nas više baca u agoniju kojoj nema kraja.

Do bola isprostituirani proces nabave borbenog aviona koji traje više od 10 godina, pokazuje kolika je zapravo dubina političke kontaminacije vojnog sustava. U vrh HRZ-a  caruje ambijent kadrovske i intelektualne prosječnosti, čak i ispodprosječnosti. Tamo vlada princip negativne kadrovske selekcije gdje su užem krugu ministra obrane (tko god on bio) draži podobni negoli oni stručni.

Koliko se „drži“ do struke nabolje se vidjelo u slučaju propasti kupnje izraelskih borbenih aviona F-16 Barak ili remonta MiGova u Ukrajini. Kod slučaja F-16 Baraka se jasno vidjelo kako se taktičko-tehnička studija nije sastavila po pravilima struke i objektivnosti, nego po željama politike.

Samo u MORH-u mogu producirati dokument u kojem se navodi kako su troškovi leta 30 i kusur godina starog izraelskog lovca niži od satnice novog švedskog Gripena(!?).

Problem sa strukom u HRZ-u  je u tome što struka umije razmišljati i biti kreativna. Takvi najčešće postavljaju pitanja, oni sumnjaju, oni su skloni  osporiti neke kanone koji su postavljeni na vrhovima. Odlazak visokoobrazovanih i onih najstručnijih intenzivirao se proteklih godina. Učinci negativne selekcije su sve pogubniji i po sigurnost RH, ali  o tome se javno ne govori. Karijerizam je boljka mnogih u cijelom vojnom sustavu.

Karijerizam je neke pilote MiG-a, koji su predstavljali dobar potencijal, odveo do profesionalnog, a kasnije i do etičkog potonuća. Na taj način, poništeni su profesionalni potencijali kakve su takvi ljudi (piloti) imali. Vlastitu stručnost zaogrinuli su izmaglicom politike

Dobar dio i onih koji se nalaze u našem vojnom vrhu tamo su došli na osnovu negativne selekcije. To je zatvoreni krug gdje su visoka mjesta sinekura za poslušnost, a ne profesionalizam.  Ako neki mediokritet, koji je postao general, zapovjednik grane ili načelnik Glavnog stožera, želi biti okružen ljudima koji mu se dive, takav izabire oko sebe ljude koji dijele njegov mentalni sklop i intelektualnu razinu, ali su ispod njegovih mogućnosti. To odvaja one ljude koji su kreativniji i oni ne mogu doći do izražaja.

Postavljanje časnika na visoka zapovjedna mjesta mahom se temelji na političkom lobiranju, ne gledajući pri tome potvrđene referencije, stručnost i profesionalnu biografiju svakog pojedinog časnika i što bi njegovo postavljenje značio za unaprjeđenje sustava.

Umjesto vojnog profesionalca njeguje se mentalitet „domoljubnog“ vojnika politički lojalnog „partiji“. HRZ po tome dijeli tužnu stvarnost s ostalim granama naših Oružanih snaga, a ponadali smo se da je zloduh JNA mentaliteta otišao u prošlost.

M.Marković/ Foto:

Komentari
Share Button