Najbolji tekst o programu EPK Rijeka: ‘Neka vas ne prevari lijep početak, nije dobro’

4 veljače, 2020 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Među brojnim polemičnim tekstovima o otvaranju programa Rijeka – Europska prijestolnica kulture, najprimjerenijim nam se učinio tekst koji je objavio Valerij Jurešić, bivši pročelnik za kulturu Primorsko-goranske županije.



Tekst je zanimljiv iz nekoliko razloga. Prvo, autor je upućen u događanja jer je sudjelovao u procesu dobivanja EPK i svjedočio što se s njim događa; drugo, autor voli Rijeku i afirmira ju kao Europsku prijestolnicu kulture; treće, tekst je lišen dnevno-političkih (stranačkih i svjetonazorskih ) konotacija za i protiv, što silno opterećuje brojna izvješća s otvaranja programa EKP-a.

Tekst, uz dopuštenje autora, prenosimo u cijelosti:

“Parole, parole, parole
(neka vas ne prevari lijep početak, nije dobro)

Krenula je Rijeka, Riječani izašli na kišu, glasan ritam zgrabio riječku luku. Oduševljen sam otvaranjem. Bio sam potresen, ganut, suznih očiju u tom finalu. Znam da mnogima atonalnost i Indoš nisu najmiliji, meni jesu. Otvaranje je, u stvari, jedina prilika da nametneš rubnu poetiku kao mainstream. Svaka čast za taj potez.

Jedna je to od najljepših stvari koje sam doživio u svom rodnom gradu.

Pritom, stotine dragih ljudi, Riječanki i Riječana, bodula, gorana, Zagrepčana, Ljubljančana, ma svih, koje sam sreo na ulicama, trgovima, na pozornicama, ekranima… to mi je bilo najljepše. Riječani su izašli na ulice i dokazali da su vrijedni povjerenja.
To je bilo prekrasno.

Ali, vidio sam i ono što me uznemiruje. Sudjelovao sam u tom procesu dobivanja EPK i izbliza gledao što se s njim događa, a sad kad je manifestacija i započela, mislim da više nema nepoznanica. Ako je moguće još utjecati da se iz tog procesa izvuče najbolje za Riječane, pokušat ću s nekoliko iskrenih primjedbi, možda se još netko zamisli nad tim što radi.

Vidio sam oduševljene komentare za transvestita u voditeljskom paru. Svaka čast Ediju, bio je briljantan, ženstveniji od žena, plovio je i uvijao se pozornicom. Ali, predstavljen svojim imenom, glumac koji, koliko mi je poznato, nije transvestit ustvari je postavljen na pozornicu samo da bi provocirao. Tako su to i gledatelji doživjeli, kao „pljusku“ nazadnoj Hrvatskoj.

Kao dokaz „različitosti“ Luke različitosti. Stvarno?

A, što da je glumac govorio kao Albanac ili Rom, ili da je glumio osobu u kolicima ili autističnog mladića? Bi li to još uvijek bila smiješna provokacija? Meni se ovo učinilo kao uvreda seksualnoj manjini. Falsarija, rekli bi Riječani.  Ako se željela različitost onda je to trebala biti autentična razlika, a ne „različitost“, ali čini mi se da ti navodnici i jesu simptom koji razotkriva pravi problem cijele priče.

Šuškavac HNK Rijeke i zastava EPK – Rijeka u srcu! Portal Rijecnin,hr, ovog dječaka je, s prvom, proglasio za Riječanina dana

Da ćemo nastojati biti samo Luka razlike, a ne različitosti, pokazuje sve što se govorilo na otvaranju. Naime, umjesto da Europska prijestolnica kulture donese razvoj zasnovan na aktiviranju, poticanju i nadgradnji kreativnih potencijala grada i iskušavanja novih modela suradnje i participativnog upravljanja, decentralizaciju i razvlašćivanja političkih komesara, događa se upravo suprotno. Govori se jedno, a radi drugo.

U prijavnoj knjizi sve je prožeto lokalnim umjetničkim i kulturnim potencijalima, inkluzivnim pristupom, radom s građanima, nudi se otvoren, transparentan i participativan pristup. No, nakon dobivanja titule, sve se okreće. Nakon duge šutnje i neaktivnosti, događa se susret u Art-kinu. Sjećate se? Ono kad direktorica inženjerki koja se ponudi volontirati i pomoći u realizaciji kaže da oni nemaju potrebe za inženjerima? Mnogi sposobni Riječani tih su mjeseci bili spremni donirati svoju ekspertizu, pridonijeti valu optimizma i zanesenosti koju je dobivanje titule donijelo. Ali, ne. Nećete ovaj put.

Inače, titula je dobivena 24. ožujka 2016. Znate kad je održana ta „Budimo na mi“ tribina?  20. rujna 2017.-e! Dotad, jedino što se zaista počelo događati bilo je 27 susjedstava. Zbog toga, uskoro su i meni predložili da budemo „na Vi“. Uzalud je te večeri gradonačelnik pozivao građane da projekt osjete kao svoj. Direktorica je bila jasna. Navodnici su te večeri promovirani u lajtmotiv organizacije Rijeka 2020.

Nešto kasnije, u studenom iste godine direktorica na međunarodnoj konferenciji o participativnom upravljanju u kulturi kaže, istina na engleskom, da riječki EPK ne koristiti participativno upravljanje jer nema tu mjesta toj pomodnoj praksi, a i nema tih građana koji samo čekaju da se uključe. Pogledajte sami video u komentaru, sve je tad rečeno. Nitko nije reagirao. Video ima 22 pogleda.

To se naravno, događa nakon što su već posve isključena lokalna umjetnička scena, brojni entuzijasti i volonteri, pa čak i kulturne ustanove i partneri koji su stvarali program s kojim je dobivena titula EPK. Odatle, otužno zvuči kad se poziva na izgradnju „mreže partnerstava“.

Gradom je već tijekom te 2017. prevladao osjećaj da je cijeli proces otet građanima i riječkim dionicima. Neću sad nabrajati niz situacija u kojima se lokalne ustanove i partnere, pa čak i Vladu RH prikazivalo kao neprijatelje, izmišljalo razloge za otezanje i nemogućnost transparentnog rada, trpalo sve pod skute uskog kruga ljudi. NGO instinkti teško odumiru.

Nastavilo se vrijeme navodnika. Vikalo se „bottom-up“, radilo autokratski, vikalo se „otvoreno“ skrivalo se sve, pisalo se „svi će sudjelovati“, a u stvari tek nakon duljeg vremena počela je podjela mrvica lokalnim društvima, pojedincima i ustanovama, nakon što je kolač uglavnom podijeljen. Govorilo se bit ćemo „različiti“, ali više transparentnosti vidim u radu hrvatskih ministarstava i gradskih uprava nego što je pokazano u ove tri godine izvedbe riječkog EPK. Umjesto koraka naprijed, napravljen je korak natrag u smislu otvaranja kulture suradnji i sudjelovanju.

To bi sve možda i bilo opravdano, kad bi se time od neželjenih upliva i ometanja branio usredotočen rad na organizaciji iznimno složenog i zahtjevnog projekta kakav nikad nitko nije odradio u Hrvatskoj. Budžet nije bio velik i prostora za improvizaciju nije bilo mnogo. Upravo zato je bilo neophodno da se s građenjem partnerstava krene odmah, bez odgađanja. Da doprinosom partnera nabuja taj proračun, novcem ali i svakim drugim doprinosom. U stvari, da se samo nastavi ono što je tim Irene Kregar Šegota toliko izvrsno odradio u pripremnoj fazi kad je malo tko vjerovao u uspjeh. No, kad je uspjeh stigao, nije više pripadao svima. Za gradnju partnerstava i umrežavanje širokog kruga aktera potrebna je vještina, strpljivost, vrijeme i otvorenost. Ali, prije svega povjerenje, kojeg ovdje nije bilo.

Jeste li primijetili što je pisalo na leđima djevojaka iz Putokaza koje su nam otpjevale himnu u HNK?

“Nema nas”, pisalo je, bez navodnika. To je poruka kojom su potvrdile da ni njih u kreaciji i provedbi EPK programa nema. Kao ni Talijana koji su najvećim dijelom izgradili Rijeku, onu multikulturalnu, a na otvaranju su svedeni na karikaturalnu upadicu. To je bila prilika za pravu različitost na otvaranju, ali se radije odabralo „razliku“.

Što je donijelo odustajanje od „totalitarne participativnosti“? Je li zbog toga organizacija postala učinkovitija i bolje kontrolirana? Ne, barem dosad. Možda hoće?

U EPK tvrtki je cijelo vrijeme propuh. Mnoštvo izvrsnih ljudi je pobjeglo od nereda i nestrukturiranosti. Ne zna se tko što radi, ne nastavljaju i ne predaju poslove, ne znaju okvire djelovanja, koje im ni nema tko zadati jer upravljaju ljudi bez upravljačkog iskustva, produciraju producenti bez produkcija, kustos je svatko i nitko, sve postaje umjetnički festival, a lokalni kulturni razvoj više nitko ni ne spominje, osim pod navodnicima.

Nažalost, u mnogim slučajevima je na kraju došlo do diletantizma: kustoskog, povjesničarskog, znanstvenog, prirodoznanstvenog… sve kao rezultat netransparentnog i nesustavnog rada koji nije trpio nadzor i suradnju. Vidjet ćemo rezultate u mjesecima pred nama. Šteta, moglo je biti sve puno učinkovitije, ljepše i korisnije da se radilo otvoreno i uključilo Rijeku. Žao mi je svih dobronamjernih ljudi koji su ostali u EPK, i dovukli ga nekako do realizacije, usprkos svemu, podmećući se kako to nikad ne bismo smjeli tražiti od nekoga.

No, tko da to prokaže? Mediji, kojih u Rijeci više nema? Tek Nova PR listina na rubu egzistencije i mladi portali bez snage. Nema ih, istinabog ni na nacionalnoj razini. Sve što gledamo ovih godinu dana o EPK je toliko nekritično i površno da ne pomaže ničemu.

Europski kontrolori?

Rijeka, nažalost, nije nikakav izgred u ovom smislu. Gotovo isti problem gdje se ono što je projektom zamišljeno izvrgava u svoju suprotnost događa se u većini EPK gradova. Cijeli program ima sistemsku grešku. On od sve manjih sredina očekuje da same sebe silno preobraze oslanjajući se na svoje snage. Kao da sami sebe povučete za kultur-tregere i izvučete se iz živog blata.

Sjećate se kako je neki dan trijumfalno objavljeno: „Europska prijestolnica kulture: Rijeka osvojila nagradu Melina Mercouri vrijednu 1,5 milijuna eura!„ Znate li da nema grada koji je provodio EPK a da nije dobio tu nagradu? I Maribor, taj zloglasni Maribor ju je dobio, kao i svaki drugi grad, ma koliko kiksali u provedbi. Jednostavno, ne pljuješ u tanjur iz kojeg jedeš. Kad bi priznali da taj program ne funkcionira, onda bi ostali bez njega. I zato, oni neće to ispravljati, ako je lokalcima dobro.

Partneri?

Ovo sam ja slušao: „Jurešiću, to što vi znate što je moglo biti nije bitno, građani će biti zadovoljni i onim što bude.“ Nisu bitni stvarni učinci, politika živi na parolama, a u parolama je sve pod navodnicima, jer nema provedbenih politika koje bi te parole pretvorile u stvarnost. Zato, bitno je dokazati da smo razlika. Parolom, naravno, ne živom riječju i djelom. Uživao sam kad je luka pjevala Bella ciao.

Tako danas Sardine spašavaju glavu nemuštoj talijanskoj ljevici i liberalnoj Europi, a ovdje bi mi trebali valjda napraviti isto? Gdje su nositelji riječke vlasti i EPK bili kad smo se uz istu pjesmu opraštali od Daše Drndić, onu koja je znala kritizirati ovaj grad koji je voljela, koja je znala pisati po rubu, prokazivati lokalne mitove, progrizati okoštale mediokritete i otvarati teška pitanja?

Politika nam se svela na nadigravanje oko par simbola. EPK je pirova pobjeda jer možemo istaknuti zvijezdu i dostignuća socijalizma da bi se iziritiralo onu drugu Hrvatsku. Pritom, hvalimo se kozmopolitizmom drugog grada, nadnacionalne države kojoj je pripadao. Danas, Rijeka je poniženi talac Hrvatske.

Više koriste poruke s ovog otvaranja Zagrepčanima u borbi s bandićizmom, nego što će pokrenuti Rijeku. Hoće nas ganuti, ali ne i pokrenuti ako se ne nude konkretna, provediva rješenja, ako je participacija ponuđena samo kao „participativnost.“ Kome da se javite, kako da se uključite? Pitajte sve koji su pokušavali posljednje tri godine. Može, budite građanin fikus, malo besplatnog nastupa i pokoja mrvica, dok se bitne odluke i krupni novci dijele tamo gdje ih ne vidite. Dok karavana ne otputuje.

Onda valjda građani?

Gledali smo otvaranje posvećeno radnicima u trlišu, ali se slabo vidjelo jer su pogled zastirale mega jahte. Koliko još Riječana radi u trlišu? U HNK je izvedba Mrleta i Ivanke nazvana rockom? Volim to što rade, ali to nije rock, kao što ni Rijeka nije više grad rocka, jer klinci slušaju trap cajke, a ni različitosti, jer jednostavno nismo raznoliki nego homogena masa.

Na posljednjem popisu stanovništva 93% stanovnika Rijeke za materinji jezik navodi hrvatski. Htjeli bismo biti različiti, biti bolji od Zagreba i ostatka Hrvatske, zato gradimo razlikovne mitove. To me rastužilo.

Najveća atrakcija na Korzu bila je ona šetnja kroz povijest Rijeke. Površna i pisana samo na hrvatskom jeziku. Nama, kome drugom? Da bismo sebe uvjeravali da smo iznimni, najveći, prvi, najbolji, drugačiji… Povijesne fakte na Korzu i otvaranju u luci slagali su riječki provincijski mitomani skloni nekritičkom veličanju Rijeke.

Rastužilo me, jer je otvaranje EPK služilo snaženju provincijske mitomanije koja zaustavlja civilizacijski razvoj ovog grada. Gdje da se mi razvijamo kad smo bolji od svih? Što da mijenjamo u svojoj kulturi kad je tako superiorna? Umjetnički ravnatelj kakvog sam poznavao sramio bi se da njegovo čedo snaži i promovira zasljepljujuće provincijske mitove kakve je odbijao u Dubrovniku, i zbog kojih je odande otišao.

Volimo Rijeku, volimo Primorje i Gorski kotar. Ali, kad nekog voliš želiš mu dobro, da se probudi i pomakne, a ne da spava dok mu gori kuća.

Nije dobro. Ne, ni u Rijeci, ni u Hrvatskoj, ni u Europi. Problemi su duboki i prijeteći. Bella ciao neće spasiti stvar ako ne postavljamo prava pitanja i aktivno tražimo odgovore. Spavamo dok populizam i ignorancija preuzimaju poluge institucija i moći, a građani odustaju od svog građanstva zgađeni političkim elitama.

Riječki EPK je trebao postaviti ta pitanja i u praksi istraživati mogućnosti aktiviranja građana u svojim zajednicama, upirati za kulturom sudjelovanja i propitivanja. No, to je ostalo samo u navodnicima. Famozni „legacy“ EPK ne postoji. Grad očekuje tjeskobna praznina kad ova karavana ode. Gradilište koje će se još neko vrijeme rastezati. Kulturne ustanove ugušene brigom za nove kvadrate koji će kuburiti bez programskih sredstava, nakon što su spašavale posrnulu organizaciju EPK iz koje su prvo izbačene. Građani kojima nije ponuđena nova kulturna paradigma, nego kratak pogled u visoku umjetničku produkciju kakve više neće biti, a nakon koje sve djeluje nekako drugačije. Nekako, provincijski?

Možda ja griješim u ovim ocjenama i grad bude uistinu bolji, građani aktivniji, a kultura u Rijeci procvate tisućama cvjetova nakon 2020.? Pokaže li se da griješim, bit ću radostan, za sebe, svoju obitelj i sve koji ovdje u Rijeci rado bivaju ili dolaze.

Ipak, u nešto vjerujem, u Riječane koji su izašli na otvaranje, koji su povjerovali da se može, koji bi voljeli Rijeku i bez mitova, koji su dokazali da im je trebalo vjerovati u stvaranju ove priče. Vjerujem u mlade koji su se uključili u produkciju EPK i kojima će najvrjednija biti baš ta teška iskustva nereda, neuspjeha i promašaja. Vjerujem da će ta iskustva koju godinu nakon EPK Rijeci dati nov polet, nova rješenja s održivom osnovom, modele koji trajno mijenjaju grad. I to je nešto.

Za to se mogu uhvatiti, vjerovati da naš grad može biti onaj kakvog je Prlja na otvaranju zazvao. Samo, samo ako se probudi prije nego što ga prene uljez.”

Valerij Jurešić/Foto: riječanin.hr/hrt

 

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •