Najpoznatiji srpski voditelj ljetuje u Rovinju, pisao Vučiću: “I on bi da zna što je ljepota”

19 kolovoza, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

“Ljetujem ovdje u Rovinju jer sam tako odlučio i nitko mi ne može reći gdje smije, a gdje ne smijem ljetovati‘, napisao je Ivan Ivanović za NIN.




Najpopularniji srbijanski voditelj Ivan Ivanović ( autor emisjija “Večer s Ivanom Ivanovićem” i “Četiri i po muškarca”)  napisao je pismo s ljetovanja u Rovinju, a u kojem se između ostalog obraća i svom predsjedniku Aleksandru Vučiću.

U pismu je jasno aludirao na izjavu predsjednika Srbije da ga ne zanima ni Rovinj ni Dubrovnik, usprkos činjenici da deseci tisuće Srba pričaju o hrvatskom moru. Ove godine ih je 20 posto više nego ranijih sezona, a oko  osam tisuća državljana Srbije rade u Hrvatskoj kao sezonski radnici.

Ivanović koji je 2016. kupio kuću u Rovinju u pismu piše:

“Skočio sam u vodu. Jato cipla pobjeglo, dragi moji, a hladno me istarsko more probudilo iz ružičastog sanjarenja i ove apsurdne batice. Što mi pada na pamet?! Što će Vučić u Rovinju?! Nije za ovdje, ne bi prepoznalo ovu ljepotu, niti razumjelo ovu slobodu. A zašto ja ljetujem ovdje? Jer sam tako odlučio.

I zato što mi nitko ne može narediti gdje mogu, a gdje ne mogu letjeti. I zato što jako, jako volim Rovinj. A ciple volim puno, jako puno šarati draga moja, danas je trideset i deveti dan mog “odmora” u Rovinju i pišem vam kako mi je, što radim i kako se provodim.

Zadnji put sam ovo napisao 1986. iz dječjeg odmarališta u Bolu na Braču, zanimljivo, u Hrvatskoj. Možda se čini da brbljam, ali realno, kako znati što bi vam palo na pamet nakon 39 dana na moru…

Danas je Sveti Pantelejmon, slava koju slavi Loka. Moj prijatelj Samir, poznatiji kao Suki, donio mu je tortu i svijeću. Sjajan momak i dobar prijatelj. Nisam išao s Lokom u crkvu u Peroj, more mi je bilo previše primamljivo.

Crkvu su osnovali Crnogorci, koji su došli u Peroj prije dvjesto šezdeset godina. Ove godine nisam išao, pa nisam vidio transparent s točnim brojem godina.

Da, u Peroju je istaknut transparent, sličan onima koji najavljuju koncerte, “26… godina Crnogoraca u Peroju”.

Štedljivi istarski Crnogorci napravili su transparent na kojem se mijenjaju brojevi, pa početkom svake godine samo u hodu mijenjaju broj koji je tu već tko zna koliko dugo. Crkva je odmah iza ugla, na raskrižju. U njoj pravoslavni svećenici služe liturgije i parastose, vjenčavaju i krste vjernike od 1834. godine do danas.

Ova crkva nije srušena, ni spaljena, ni zatvorena. U njemu je prošle godine krštena čak i jedna Lola iz Beograda.

Preko puta, na drugom pločniku iste ulice, nalazi se spomenik žrtvama fašističkog nacističkog režima (tako piše na svakom spomeniku). Ni ovaj spomenik nije uništen niti spaljen. Vrh mu je ukrašen crvenom petokrakom. Od nje do crkve nema više od 10 metara.

Iz nekog razloga odlazak tamo mi je emotivno zahtjevan pa sam odabrao more i brod. Ustao sam rano, a tu sam tek 39 dana, nisam još spreman.

Naoružan bocom roséa “Radovan” (što mi je i krsno ime) i vrećom leda, ukrcao sam se na brod i krenuo u poznato. U uvali na Crvenom otoku. Vino ne otvaram prije 12, jer imam staro pravilo da se ne pije prije podne. Svatko tko pije prije podne sigurno je alkoholičar.

Ranije, kad sam dolazio na plažu, konobari su znali to pravilo pa su oko 12.05 došli s: “Gospodine Ivanoviću, prošlo je 12, može li jedan gemišt?”

Ne idem više na obalu, previše je naših ljudi. Naši ljudi su divni, meni nitko ne smeta, naprotiv. Ipak, kad je toliko naših, osjećam se kao budala jer sam u gaćama, moj problem, znam.

A naših je svake godine sve više. Tko bi ih trebao natjerati da dođu ili spriječiti, pa oni to rade iz inata. Čak su i konobari Srbi. Tako sam završio na brodu, sam. Moram provjeriti je li prošlo 12.

Dane na brodu provodim u miru, okupan suncem i vrlo slanim Jadranom. Čitam. Slušam jazz. Plivam. Ja lebdim. Pijuckam hladna pića iz hladnjaka kampera punog leda.

Ipak nisam potpuno sama. Čim bacim sidro i brod zauzme svoju poziciju, u njegovoj se sjeni pojavi jato riba.

Crnogorci ih iz zezanja zovu govnojedi  (…)

Cijelo pismo objavio je tjednik NIN


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •