“‘Sličimo li više na svoje očeve ili na Turke‘, pitao se svojedobno Petar Džadžić, jedan od rijetkih srpskih intelektualaca kritičkog mišljenja, aludirajući pritom na zakon prve bračne noći, dok izrazita većina njegovih sunarodnika i danas u duhu velikosrpske hobotnice atribuira i pokušava asimilirati sve crnogorsko, a posebno crnogorski etički kodeks”, piše crnogorski književnik Borislav Cimeša.
Cimeša je glavni urednik časopisa Crnogorski anali, a tekst je objavio na stranici crnogorskapitanja.com.
Borislav Cimeša
“Paradoks je potpun: Crnu Goru i Crnogorce protiv kojih su vjekovima ratovali priznaju Turci, ali ne i njihovi višestoljetni podložnici Srbi. Turci su na trećem međunarodnom simpozijumu balkanske turkologije u Kotoru (9-12. 9. 2003) priznali crnogorski jezik koji Srbi negiraju.
I ne samo to. Srbi prisvajaju i svojataju sve crnogorske vrijednosti iako se ne može negirati i asimilirati nepostojeće. Uz sve ostalo, na njihovom udaru našao se i crnogorski etički kodeks.
Ius primae noctis ili droit du seigneur
Lišeni etičke tradicije i opterećeni hipotekom i kompleksom zakona prve bračne noći (Ius Primus Nocti) potomci turske raje stavili su vodanje konja i opanaka, dok im se Turčin naslađivao ženama, pod cenzuru. Vodanje konja i opanaka naknadno je praćeno debelim mukom i sakrivanjem autentičnih svjedočanstava u iluziji da sve što je sakriveno nikada neće izaći na svjetlost dana. Turski izum je bio: uzmi Srbinu ženu i imanje! Svetozar Marković je pisao da Turci smatraju Srbe svojim imanjem.
U tom smislu podigli su najperverzniju građevinu svijeta – Ćele kulu. Ali prije toga potpuno su uništili elementarni ponos srpskog naroda o čemu postoje brojna svjedočanstva.
U “Mađarskoj kronici” opisuju se tatarski odredi turskog askera koji “Djevice i privlačne žene s ljepote svoje ili s cvjetne dobi sačuvali su za svoj razvrat, strahovito ih mučili i silovali. Pred muževima su izvodili nasilje nad njihovim ženama, a zatim očeve primoravali da skrnave rođene kćerke”.
U jednoj turskoj kronici iz 15. vijeka stoji zapisano: “Od Srba oduzmi dvoje, jedno je kćerka, drugo je imanje”. Ivo Andrić u prozi “Mustafa i Madžar” rekonstruira orgije s najmlađima, dok Lazar Arsenijević u “Istoriji srpskog ustanka” opisuje neobičan običaj, “Igra kraljice”, kojim se upotpunjavao Ius Primus Nocti.
Najpoznatiji izvođač erotskih bizarnih igara u stilu Markiza De Sada bio je brat Kučuk Alije Sali-Aga. Tri žene, kralj, kraljica i barjaktar započinjali su orgiju s njim, hranjenjem, napajanjem i tetošenjem, pa bi se onda kralj i kraljica smjestile pored njega ili u njegovo krilo i ugađali mu na sramotu cijelom sakupljenom narodu.
Kraljice bi ga ispraćale iz sela u selo ustupajući svoje mjesto tamošnjim kraljicama, i tako u nedogled. Etnolog, geograf i antropolog Jovan Cvijić pisao je, zato, da konkubinat srpskih žena i Turaka nije zazoran. Konkubinat, incest i haremluk postali su temeljni običaji srpske tradicije ispunjene moralnom hipokrizijom i kozmetikom.
Petar Džadžić: “Homo Balkanikus”
O mnogo čemu od već spomenutog progovorio je Petar Džadžić u “Homo Balkanikusu – Homo Heroikusu” i u svojim radovima (Istok, 13/1995/36-37).
I pored toga, Srbi imaju obraza da svojataju crnogorski etos iako su od njega daleko koliko sloboda od ropstva. Dok je tradicionalni crnogorski etički kodeks sublimiran u pojmu čojstvo, uvažavao načelo “Sve za obraz, a obraz nizašto”, srpska hipokrizija je postulirala interes. Tako su se sučelili etos i interes, sloboda i ropstvo, uzvišena crnogorska povijest i tradicija raščovječenje srpskog čovjeka.
Pripadajući turskom etičkom sistemu nasilja i beščašća i uzimajući ga za svoj, jer drugog nijesu ni imali, viđeni ustanici srpski, predvođeni Crnim Đorđem i kodžom Milošem, svi bez izuzetka, liše Petra Dobrnjca, otvorili su hareme.
Preuzimajući turske običaje i sami su postajali “Turci” na djelu. Nasuprot njima, stoji crnogorski etički kodeks u kojemu svaki pojedinac zna napamet više pasova svojih predaka sto je za srpskog hipokritu nemoguće, jer, tko je njegov otac? Ličimo li vise na očeve ili na Turke ponavljao je, pitajući se, Džadžić (C.D.).
Kod Crnogoraca, to dolazi otuda, “što on kada stupa u brak dobro pazi od koga uzima svojeg bračnog druga, odnosno udavača da je budući suprug od dobrog i čistog soja” (Milivoje Matović, O rasnoj teoriji Crnogoraca, Zeta 27. 4. 1941. br. 16. str.2.). Obije strane su pazile da je supružnik od dobre kuće, kakvi su mu bili preci, ne samo da li su bili dobri junaci, nego i je li tko “U famelji bio mučan (bolestan) od franze (sifilisa), jektike (tuberkuloze), je li tko u lance vezan itd. Negativni inače rijetki slučajevi su se izbjegavali”, a incest je bio onemogućen (isto).
Crnogorsko čojstvo i razvratna srbska princeza
Sveta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva svojim kanonima nije dopuštala stupanje u brak rođaka do 7. pasa (isto). Da je rz crnogorski posve suprotan interesu srpskom, najslikovitije dočarava komparacija dvije majke. One srpske o kojoj piše Vuk Karadžić i one crnogorske koju slika Marko Miljanov. Vukova daruje Turcima kćer da spasi život sinu, a Markova od Turaka uzima sinovljevu glavu ostavljajući im zadnjicu.
Naime, ona u izuzetnoj priči svjetske literature saznavši od turskog paše za sudbinu jedinca odgovara: “Pašo, daj ti mene njegovu pośečenu glavu, a eto tebe zadnji dio”.
Razvratna srpska princeza i turska sultanija Olivera koja počiva u grobnici srpskih princeza u Bursi, pored Bajazita, nije metafora srpske žene, kao što incestuoznost, haremluk, konkubinatstvo i hipokrizija nijesu srpsko nasljeđe isključivo turske epohe. I prije Turaka interes je bio definicija srpskog etosa. O srpskim princezama i ženama Nemanjića i uopće ženskom svijetu srednjovjekovne Nemanjićke epohe pisalo je više autora iz Srbije. Pisao je uvjerljivo i S. Živković.
Snohačestvo ili kad svekar nevjestu…
Uostalom, incestuoznu i razvratnu “etičku” prirodu i karakter srpstva ovjekovječila je i beogradska “Politika”, tekstom o snohačestvu. “Snohačestvo (od staroslavenske riječi snaha, to jest žena bratovljeva i sinovljeva) označava seksualni odnos svekra i snahe u seoskim sredinama u kojima su bili u običaju maloletnicki brakovi.
Naime roditelji su maloljetnog sina ženili djevojkom zrelom za udaju i sposobnom za rad. Selo i porodica su prihvatili snohačestvo do punoljetnosti muža.” (Politika, broj 28752, god. hc, 26. 10. 1993. str. 22). Ovaj običaj, zaključuje Politika, “sačuvao se u nekim našim krajevima do naših dana”. Međutim, ovđe nije u pitanju samo maloljetnički brak sa socijalnom notom i razlogom. U pitanju je dublja tradicionalna incestuozna etnogenetički običajnost. Snohačestvo se odnosi na punoljetne supružnike o čemu svjedoči i poznata pjesma:
“Brate moj
moje žene sin
trči, reci ocu
da mu ide sin.”
Pjesmu je pjevao mlađi sin, koji je brat po ocu svojem starijem bratu ponavljajući ove izgovorene stihove starijeg brata, kada se ovaj vraćao iz vojske, za koje vrijeme je njegov otac živio sa snahom u bračnim odnosima svojevrsnog konkubinata. Tako je mlađi brat (ponavljač bratove pjesme) svojem starijem bratu (povratniku iz vojske) bio i sin po ženi.
Dok su Crnogorci išli u vojsku ili na vojnu, a žene su ih pritom pratile s tajnom, dotle u srpskom slučaju, u incestuoznom snohačestvu, svojevrsnom konkubinatu žive snaha i svekar.
Lapot – srbski običaj oceubojstva
Eto i zato, pored ostalog, Crnogorci ne mogu biti Srbi, baš kao i zbog lapota. Lapot je običaj oceubojstva ostarjelog roditelja iza ili iznad kuće tvrdim predmetom (najčešće śekirom po vratu) o čemu je ostalo potresno svjedočanstvo sublimirano istoimenom pjesmom Radivoja Lole Đukića.
I zbog lapota Crnogorci ne mogu biti Srbi, a crnogorsko čojstvo i etički kodeks srpstvo, kako to ovih dana zagovara jedan kvazi-sociolog iz Podgorice. Jer Crnogorski etički kodeks upravo veliča do kulta domaćina kuće, glavu familije, najstariju mušku glavu. Za razliku od ovoga, srpska hipokrizija ne može se opravdati ni komonveltovskim srpstvom kao eventualnim nosiocem običaja lapota, pošto se posrbljivanjem drugih naroda i eventualnim preuzimanjem od njih ovog zločinačkog običaja ne opravdavaju se za učinjeno. Samim posrbljivanjem drugih, Srbi su izvršili lapot (krimen čovjekoubojstva) nad drugim narodima. Otuda su oni nosioci ovog običaja.
Etos i interes: crnogorsko žaljenje mrtvaca i srbska nekrofilija
Od niza drugih etičkih pravila i običaja po kojima se antipodno razlikuju etos i interes, odnosno Crnogorci i Srbi, pomenimo samo još nekrofiliju i panađure kod Srba. O tome je ponešto zapisao kulturolog i pisac Ivan Čolović baveći se srpskom fenomenologijom u radu o divljoj knjizevnosti (“KNJIŽEVNOST NA GROBLJU”).
Naime, srpske posmrtne počasti i parastose dopunjuju luksuzne gozbe na groblju i grobu sahranjenog, čime su svojevrsni panđuri uz cjelokupni jelovnik nacionalne kuhinje u dubokoj opreci s uzvišenim duhovnim karakterom crnogorskog žaljenja mrtvaca, lelekom, tužbalicom, korotom i dostojanstvom korotnika i suučestvujućih pratilaca. Rađano na nasilju da bi i samo postalo žrtva nasilja, srpsko etičko iskustvo koje se zove interes, sušta je suprotnost realnog i metafizičkog, tradicionalnog crnogorskog etičkog kodeksa-čojstva i njegovog dostojanstva, uzvišenosti pravde i pravice, filantropije i istine.
Usprkos brojnim degradacijama, degeneriranju i devastiranju u turbulentnom dvadesetom vijeku, crnogorski etički kodeks je opstao o čemu svjedoči i nedavna burna prošlost kada se on samopotvrdio kroz otvorenost, toleranciju, suživot u razlikama, velikodušni samožrtvujući odnos prema izbjeglicama i nevoljnicima iz drugih zemalja okruženja i u spašavanju od genocida i holokausta 1999. nad Albancima s Kosova, potomaka epohalnog Kanona Leke Dukađinija.
Urušavan spolja i iznutra denacionalizatorskim nasrtajima na etičko i etničko biće i duh crnogorstva, Crnogorski etički kodeks i crnogorski narod i pored svih devijacija i danas pripadaju najužoj porodici nacionalnih entiteta međunarodne zajednice s najuzvišenijim moralom.
Borislav Cimeša/crnogorska pitanja/Foto:ilustracija
