Nakon dugo vremena na Facebook stranici se oglasio Marko Perković Thompson: “…Zato zora sviće, zato dan se budi…”🕯️🙏, napisao je uz emotikon svijeće i ruku sklopljenih u molitvu.
Objava je posvećena pokojnom Andriji Bartuliću Toniju, zapovjedniku Treće bojne Četvrte gardisjke brigade, koji je preminuo 13. 10. 2004. godine.
“13.10. 2004. godine od teškog ranjavanja preminuo je naš dragi prijatelj, heroj domovinskog rata i humanist Andrija Bartulić-“Toni”. Bio je pukovnik HVa, 80% HRVI i predsjednik Splitske HVIDRe.
On kao predsjednik HVIDRe bio je suorganizator nekoliko koncerata na Thompsonovoj turneji “E, moj narode” od kojih je najznačajniji onaj iz 2003. godine na Gripama od čijeg je priloga donirano 400.000 kuna odjelima na Firulama.
“…Zato zora sviće, zato dan se budi…”
“…Zato zora sviće, zato dan se budi…”🕯️🙏
Objavljuje Marko Perković Thompson u Četvrtak, 13. listopada 2022.
Andrija Bartulić rođen je u Splitu 1967. godine. Bio je student FESB-a, a listopadu 1990. godine priključio se dragovoljno pričuvnom sastavu policije MUP-a RH u Splitu, nakon čega stupa 4. gardijsku brigadu HV.
U njoj je na dužnostima zamjenika zapovjednika satnije (koju je preuzeo krajem 1991.), zapovjednika satnije (od proljeća 1992.), a od ljeta 1992. pomoćnika zapovjednika bojne za PD.
Njegov ratni put s 4. brigadom ZNG RH/4. gbr HV ide od obrane Kruševa, Šibenika i Zadra gdje je 5. listopada 1991. u Dračevcu primio rafal u prsa. Nakon teškog ranjavanja nije otišao u zasluženu mirovinu nego se, po oporavku, u siječnju 1992., vratio u brigadu.
Daljnji ratni put odvodi ga na Južno bojište u teške borbe za deblokadu Dubrovnika, a zatim u operacije Maslenica, Zima 94, Ljeto 95, Skok 1 i 2, Oluja, Maestral, Južni potez. S 3. bojnom 4. gardijske brigade HV je ušao u Knin, a onda tri dana, bez odmora i spavanja, s ratnicima iz 4. brigade izbio na granicu Hrvatske i BiH.
Treća bojna Četvrte gardijske splitske brigade kolokvijalno se i danas počesto naziva Imotska bojna ili Treća imotska
Nakon operacije Maslenica, u siječnju 1993. godine, u kojoj je ta postrojba odigrala značajnu ulogu, dolazi do preustroja pa “3. imotska bojna” ratni put završava pod tim imenom i spaja se s 1. bojnom Četvrte brigade.
U svibnju 2001. godine Bartulić se našao na udaru tadašnje vlasti. U vrijeme ministra Joze Radoša smijenjen je s dužnosti i stavljen na raspolaganje. Optužen je da je, kao aktivni časnik, organizirao prosvjed protiv tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića tijekom prisege ročne vojske u Splitu kad su nazočni vrijeđali Mesića, a i on njih.
Mesiću su 5. svibnja 2001. godine u vojarni “Dračevac”u Splitu nazočni vikali: “Mesiću cigane!”, “Mesiću lopove!”, a on im je uzvratio “Roditelji su vam cigani”. Kasnije je objašnjavao da je rekao “Ne vrijeđajte mi roditelje”.
Taj incident imao je veliki medijski odjek, a krivac je pronađen u Andriji Bartuliću.
S pokojnim Andrijom sam u autu proveo više od 30.000 kilometara, posjetili smo 64 grada izvan Hrvatske i znam da s tim nije imao nikakve veze. Na sudu je dobio, vraćen je na posao u MORH, ali nakon višegodišnje pauze, sudsku presudu prihvatio je kao moralnu zadovoljštinu. Za treći povratak u vojsku nije bilo motiva.
U činu pukovnika umirovljen je u travnju 2004. godine.
U ožujku 2001. godine Andrija Bartulić izabran je za predsjednika HVIDR-a Split koja se pod njegovim vodstvom postala najrespektabilnija braniteljska udruga u državi, koja više nije tražila pomoć već ju je pružala drugima.
Tvrtku HVIDRA d.o.o. u vlasništvu Udruge, koje je poslovalo s velikim gubicima, u kratkom razdoblju pretvorio je u profitabilno poduzeće koje zapošljava 150 hrvatskih branitelja te se isticala u pružanju pomoći invalidima/braniteljima Domovinskog rata i njihovu zapošljavanju
Jedan od primjera pomoći drugima bila je i suorganizacija nekoliko koncerata Marka Perkovića Thompsona na njegovoj turneji ”E moj narode”, a od priloga jednog od njih je donirano 400.000 kuna odjelima bolnice na Firulama u Splitu.
Andrija Bartulić preminuo je 13. 10. 2004. Imao je samo 37 godina kad je u splitskoj bolnici podlegao teškim ozljedama koje mu je pred Hvidrinom garažom u Ulici Ruđera Boškovića nanio suborac Jozo Đuzel. Pucao mu je u leđa. Đuzel je za to ubojstvo osuđen na 15 godina zatvora.
Đuzel je dugo parkirao auto u garaži koju je držala Hvidra i auto je htio izvesti bez plaćanja. Zaposlenik garaže nije mu htio podići rampu. Nakon prepirke pozvao je šefa Bartulića kazavši mu da ima problem. Bartulić je došao na mjesto događaja i dogodila se tragedija. Nakon nekoliko dana podlegao je ranama u splitskoj bolnici.
Pokopan je u obiteljskoj grobnici u Kongori kod Tomislavgrada.
Andrija Bartulić Toni 2004. godine dobio je nagradu za životno djelo Grada Splita, a 2005. godine nagradu za životno djelo Splitsko-dalmatinske županije.
M.Marković/Foto: Facebook
U nastavku pročitajte kako je Valentino Grdović u listopadu 2020. za Zadarski.hr, opisao Bitku za Zadar, akciju u kojoj je teško ranjen Andrija Bartulić.
Valentino Grdović: Bitka za zadar
Tog 5. listopada još negdje oko podne i pol, neprijatelj je krenuo sa snažnim granatiranjem po Dračevcu. Na sami ulaz u Zadar nahrupile su jake snage JNA, srpskih rezervista i četnika. Imali su tenkove, oklopne transportere, nekoliko stotina pješadinaca… Valentino je kao pripadnik rezervnog sastava MUP-a bio na prvoj crti s „papovkom” u rukama.
– Zemlja se tresla od njihovih granata. Bili smo mi, mještani s Dračevca, 4. gardijska brigada, i u pomoć nam je došlo desetak Medviđana. Kad je oko 13 sati krenuo njihov napad, bježali smo glavom bez obzira. Zadnji su se povukli zapovjednik Andrija Bartulić i Željko Vujić, Splićani iz 4. gardijske brigade. Andrija je došao do nas i rekao:
„Ako nećete vi, odoh ja sam ostaviti svoje kosti. Ovdje neću čekati…” Okrenuo se i opet krenuo prema položaju. „Čekaj Andrija” kažem mu, „ja sam mještanin, poznajem teren, ja ću vas voditi”.
Bilo nas je osam. Andrija Bartulić, Željko Vujić, Vinko Žuljević Klica, zapovjednik voda Jozo Šerić i trojica mladića kojima imena nikad nisam uspio doznati. I ja. Svi su oni bili iz Četvrtke i Imotske bojne, samo sam ja bio domaći. Prije samog polaska, Andrija nam je rekao da ponesemo ručne granate. „Dečki, znate gdje se vraćamo. U slučaju zarobljavanja jednu bombu ostavite za sebe…”
Bilo je oko 14 sati kad smo krenuli nazad prema položajima, ja prvi, a oni iza mene. Provlačili smo se ispod kuća koje su gađali s Babinduba i Križa. Kad smo se približili Dračevcu, na dva bibinjska brda ugledali smo dva njihova tenka T-55. Topovske cijevi i mitraljezi bili su upereni prema Zadru. Dobro se sjećam, Andrija je rekao:
„Nemojte zapucat prije vremena jer će cijevi okrenuti na nas”. Uza svaki njihovi tenk bilo je oko 40-50 vojnika i rezervista. Kad su nas vidjeli, vikali su nam misleći da smo njihovi, jer sam ja imao odoru bivše vojske koju sam dobio kao rezervist MUP-a. Ubrzo su shvatili da smo ipak „ustaše” pa su jednom granatom pogodili bunker iza kojeg smo se skrili.
Nedaleko tog bunkera bila je kuća, odnosno podrum Branka Mičića. Tu smo držali zalihe oružja. Vujić je uzeo osu i jedno punjenje, a Šerić još dva punjenja, i krenuli smo prema bunkerima na Dračevcu. S jedne strane bunkera mi, a s druge strane oni. Na manje od deset metara.
U jednom trenutku ja sam se odvojio od grupe. Maknuo sam se od bunkera, a iza leđa začujem glas: „Ruke u vis”. Zarobio me jedan rezervista. Gotov sam, nema više, prošlo mi je kroz glavu. U tom trenutku rezervistu je pogodio jedna momak iz Četvrte. Nikad nisam doznao kako se zove, ali zahvaljujući njemu danas ovo mogu pričati…
Valentino Grdović, Foto: Luka Gerlanc/Cropix
Pogođenog rezervistu došla su izvlačiti dvojica, a tenkovi su ih štitili. Mi smo se vratili opet do grupe gdje je Vujić napunio osu. Prvi tenk je već bio ušao u Dračevac. Vujić je nanišanio, opalio i promašio. Ali tenk je stao, čulo se samo brujanje motora. Počeli su pucati po nama iz mitraljeza, bilo nas je strah podignuti glavu. Vujić je opet napunio osu i skupivši hrabrost ponovno opalio. Tenk je pogodio u gusjenice. Zaglušila nas je strašna eksplozija. Počeli smo se ljubiti i grliti kao mala djeca.
Čim se plamen stišao drugi je tenk izgurao prvog, napad se nastavio. Vujić je i po treći put napunio osu, sada je gađao drugi tenk. Pogodio ga je u kupolu, ali se osa odbila i završila u susjednu kuću. Ipak, to je njima bilo dovoljno. Nisu znali koliko nas ima. Tenk je krenuo u rikverc i nije se zaustavljao do Babinduba. Za njim su krenuli oklopni transporteri i pješadija. Bilo ih je više od stotinu…
Andrija je vidio što se događa i odmah nam rekao: „Sada, dok su ranjeni, idemo u čišćenje. Kuću po kuću”. Naime, prve kuće su već bile pale u ruke četnika i oni su ih počeli pljačkati. Među njima je bilo i civila. Iznosili su iz kuća sve vrijednosti i onda bi ih zapalili. Mi smo krenuli u čišćenje. Kad su vidjeli da dolazimo, počeli su kroz prozore iskakati. Andrija i ja samo se odvojili u jednu grupu, a ostali su išli na drugu stranu. U prvoj kući dočekao nas je jedan četnik i ispalio rafal. Andriju je pokosio preko prsiju, a mene je pogodio u vrat.
Sjećam se da su nas izvlačili na cestu gdje nam je došla druga grupa u pomoć. Među njima su bili moji sumještani s Dračevca, Bruno Mičić i Tome Lenkić. Andriju i mene prebacili su u bolnicu. Da nam nije stiglo pojačanje, ubili bi nas sve k’o zečeve. Naši su se tako vratili na položaje i zasuli ih minobacačima. Tu je srpski prodor konačno zaustavljen…
Valentino se na trenutak zaustavio. Ratnu epizodu ispričao je u dahu, bez zamuckivanja, kao da prepričava film koji mu se upravo vrti pred očima.
– Znate, svi se čude kako smo nas osmorica ostali živi. Bila je to nemoguća misija. Bog nas je čuvao. Nas osam je uspjelo zaustaviti tenkove i prodor srpskih snaga u Zadar. Dan danas, noću, kada sve to sanjam, kada mi u san dolaze ta lica, eksplozije, tenkovi, nije mi jasno kako smo uspjeli…
– Danas drugi pričaju kako je bilo na Dračevcu 1991. Pričaju oni koji tih dana u Hrvatskoj, a kamoli u Zadru, nisu bili. I svake godine dolaze se kititi na naš račun. Naš zapovjednik Andrija Bartulić zaslužio je najmanje ulicu u Zadru, na Dračevcu. Da nas on nije vratio na položaj, Zadar bi prošao kao Vukovar. Tu bi izašli na more, dobili luku, tako bi ostvarili svoje ciljeve o Velikoj Srbiji… – kaže Valentino.
Valentino je nakon ranjavanja previjen u zadarskoj bolnici. Za sat vremena vratio se u Dračevac na prvu crtu. U odori je ostao pet godina kao pripadnik rezervnog sastava MUP-a i kasnije 112. brigade. Nakon Akcije Maslenica general Janko Bobetko dodijelio mu je Prvi hrvatski pištolj. Uručio mu ga je general Mladen Fuzul u Selinama. Do kraja rata prošao je bojišta od Velebita do Dubrovnika i Bosne. Nikad nije dobio neki čin, uvijek je ostao običan vojnik. I razvojačeni branitelj…
– Čin nisam nikad dobio jer se nikome nisam uvlačio. Dana sam razvojačeni branitelj, nemam nikakva prava, invalidnine, mirovine. I to me strašno smeta. Najbolje godine svog život, svoju mladost i zdravlje, dao sam za ovaj grad i državu. Kada vidim za koga, kada vidim tko danas uživa braniteljske mirovine, dođe mi plakati… – gorko kaže Valentino.
– Ne tražim nagrade, niti ih trebam Ali da se u ovih 29 godina nitko nije sjetio nas osmorice. Da kažu: oni su heroji, imenom i prezimenom. Da se imena pročitaju na tim skupovima, da se zna. Jer oni su to zaslužili… Mislio sam da će to napraviti gradonačelnik Branko Dukić. On je bio branitelj. Razumjet će nas, mislio sam. Ali ni on. Nitko. Toliko je prošlo proslava Dana Grada, nikad nas nitko nije pozvao. Nitko za ništa nije predložio. Ni za plaketu, priznanje, diplomu od pedeset lipa… – steglo mu se u grlu.
– Tu najviše zamjeram zapovjedniku voda Jozi Šeriću. On je znao svoje ljude, a nije ih nikad spomenuo. Da je moj Andrija Bartulić živ, danas bi se to znalo, siguran sam. Zato sada i želim, preko Slobodne Dalmacije, pozvati Šerića da to napravi. Ako ne ove godine, neka napravi iduće. Za 30. obljetnicu. Živo nas je još pet. Neka dođe na Dračevac, neka povede preživjele, neka pozove braću, sestre, obitelji poginulih, neka dođu na Dračevac i neka im se konačno oda priznanje za obranu Zadra.
Da barem poginuli budu mirni. Da se kaže: to su ti ljudi. To su heroji obrane Zadra! Ti ljudi nisu zaborav i da ih se blati. Ovako, kao da su nas izdali…
