Josip Horvat Međimurec rođen je u Čakovcu 1904. godine, a strijeljale su ga partizanske vlasti u Zagrebu 2. lipnja 1945. godine. Presudu kojom ga osuđuju na smrt napisali su tri mjeseca kasnije, 7. rujna 1945.
Riječ je o umjetniku koji je manje poznat javnosti jer su mnogi tragovi namjerno izbrisani zbog njegova djelovanja u novinarskom odjelu Ministarstva oružanih snaga NDH.
Hrvatski slikar Josip Horvat rođen je 18. veljače 1904. godine u Čakovcu. Pučku školu je završio u Čakovcu, gimnaziju VIII. razreda u Velikoj Kaniži i Pešti. Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Beču, a profesori na bečkoj Akademiji su mu bili Karl Kohn i slikar Robert Fuchs.
Djelovanje je počeo u Zagrebu 1924. godine. Kako je Antun Ullrich bio mecena mnogih umjetnika u Zagrebu, tako je i Josip Horvat imao atelje u Mesničkoj ulici br. 25 zahvaljujući Ullrichu. U Zagrebu je ilustrirao brojne knjige među kojima su i romani popularne Marije Jurić Zagorke.
Proganjan i zatvaran od starojugoslavenskih vlasti u razdoblju od 1931. godine pa obolijeva od tuberkuloze kostiju i nakon desetak operacija u prosincu 1942. godine amputirana mu je desna noga. Od tada hoda uz pomoć drvene proteze. Umjetnici su ga zvali Šepavi.
Progoni u Kraljivini Jugoslaviji zacijelo su bitno pridonijeli kasnijoj odluci da se nakon uspostave NDH stavi u njezinu službu.
Tematizira mnoge teme, no uočljivo je slikarovo usmjerenje na hrvatsku povijest i njezine velikane, među kojima istaknuto mjesto zauzimaju Zrinski i Frankopani.
Bilježimo velikih broj njegovih djela tehnikom ulja na platnu te brojnih crteža i ilustracija u tehnici grafitna olovka, bijela tempera, tuš i gvaš. Zanimljiv je i znakovit ciklus od četrnaest crteža s prikazom svega što su Hrvati proživljavali za vrijeme diktature u Kraljevini Jugoslaviji.
Zagrebački industrijalac Antun Res, pripadnik Družbe “Braća Hrvatskog Zmaja” naručuje za svečanu dvoranu na Ozlju ulja na platnu velikih dimenzija s temama iz povijesti Hrvata kao što su “Krunjenje kralja Tomislava”, “Smrt Petra Svačića – bitka pod Gvozdom” i sl., a trebao je uraditi i sliku prikaza bitke kod Siska 1593. te sliku prikaza ustanka u Rakovici.
Smrt Petra Svačića/Bitka pod Gvozdom
Od 5. veljače 1930. godine služi se i nadimkom “Međimurec”, kako bi ga razlikovali od novinara i publicista Josipa Horvata koji je rođen u Čepinu. Josip Horvat Međimurec stupa u hrvatsku kopnenu vojsku dana 1. kolovoza 1941.
Prvi dani u domobranstvu su vezani za pukovnika Peru Blaškovića, koji je također bio član Družbe “Braća Hrvatskog Zmaja”, a radno mjesto je dobio zahvaljujući preporukama Emilija Laszowskog.
Od 14. ožujka 1942. je u novinarskom odjelu Ministarstva oružanih snaga (MinOrs). Tako i nastaje 8 promidžbenih crteža u “Hrvatskom domobranu” i pet ulja na platnu: “Drugarstvo” (scena gdje domobran nosi preko ramena drugog ranjenog domobrana), “Nijemci u zasjedi”, “Straža na Trebeviću” te dva portreta vojnika u odori.
Josip Horvat Međimurec / Dmitar Zvonimir
Od 1. siječnja 1943. je u odgojnom odjelu MinOrs-a za ratno slikarstvo pri Akademiji likovnih umjetnosti. U odjelu ratnog slikarstva – prosvjetnička bojna bili su i Ivan Kožarić (akademik HAZU-a), Stevan Binički, Antun Župan, Dragan Sax, Alfred Petričić, Valerije Michieli, Milan Vulpe, Ivan Švertasek i Matko Peić.
Josip Horvat je bio voditelj ratnog slikarstva u činu satnika (tri trolista u domobranstvu – VII činovnički razred). Svoj položaj koristi za pomaganje ljudima bez razlike na vjeru i nacionalnu pripadnost.
Domobran na Trebeviću
Tijekom 1944. godine je započeo rad na izradi slike “Bitka kod Siska 1593.” za koju za sada postoje dvije studije i to: Stari grad Sisak – ulje na platnu; Studija prostora – pejzaž – suhi pastel. Slika nikad nije urađena.
Do 1945. godine djeluje u Međimurskom prosvjetnom društvu u Zagrebu.
Od slika posvećenih hrvatskim velikanima svakako treba izdvojiti Smrt Nikole Zrinskog u Kuršanečkom lugu kod Čakovca (1928.), ulje na platnu koje prikazuje pogibiju hrvatskog bana slijedeći teoriju urote – na slici je, jedva vidljiv, strijelac koji puškom ranjava hrvatskoga bana, da bi ga potom dokrajčio razjareni vepar.
Još upečatljivija su njegova platna s likovima drugih hrvatskih velikana: Kralj Tomislav na prijestolju; Krunjenje kralja Tomislava; Dvoboj Jurja Zrinskog s turskim begom; Rekvijem posljednjih Zrinskih; Pogibija Petra Svačića – bitka na Gvozdu; Smrt kneza Zdeslava; Dolazak Hrvata na Kosovo i mnoga druga.
Na njegovu kasniju tragičnu sudbinu vjerojatno su, među ostalim, utjecala platna iz endehazijskog razdoblja poput: Straža na Trebeviću, Nijemci u zasjedi i druga.
Po ulasku u Zagreb komunističke partizanske vlasti ga odvode iz Deželićeve 55, te ga 2. lipnja 1945. strijeljali. Imao je tek četrdeset godina. Presuda je napisana naknadno, 7. rujna 1945. broj 160/45.II. Mjesto ukopa i grob mu se ne zna do današnjeg dana.
Na mikrofilmovima Hrvatskog državnog arhiva za građu koja se nalazi u Vojno-istorijskom muzeju u Beogradu, te za građu u Hrvatskom državnom arhivu i Državnom arhivu u Zagrebu, postoje presude do broja 159/45, a prva sljedeća je 167/45. I te presude koje postoje su bez obrazloženja i bez dokaza krivice, a veliki broj je napisan u dva-tri reda.
Partizanske vlasti hinile su istragu kad je Horvat već bio ubijen. Andrija Maurović, Stevan Binički, Ivo Vojvodić, Jovo Subić i Slavko Zore su pred “Anketnom komisijom za utvrđivanje zločina putem kulturne suradnje s okupatorom”, 7. kolovoza 1945., svjedočili da im je Josip Horvat pomogao tijekom rata i da je bio antifašist.
Josip Horvat Međimurec danas u rodnom Čakovcu nema ni ulicu.
M. Marković/Foto: Josip Horvat Međimurec
