Kako su se oblaci rata nadvijali nad Hrvatskom počela su se tražiti rješenja vojnih pitanja, a koja bi pomogla u budućem sukobu. Grad Split sa osam vojnih kasarni je bio pun pripadnika JNA i time velika prijetnja slobodi građana.
Najveća prijetnja 1991. godine dolazila je od ratne luke Lora u kojoj je bazirala flota Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) i razne druge postrojbe iz sastava JNA. Izaći na kraj sa ovom snagom uz poslovično pomanjkanje naoružanja, početnu improviziranu organizaciju bilo bi jako teško.
Rješenje se naziralo u pravovremenoj i posvemašnjoj blokadi ratne luke Lora. Problem je bio – kako to i sa čime učiniti? Tadašnji glavni koordinator obrane grada Splita Mladen Bujas već je konzultirao stručnjake i tražio rješenja, kako u uvjetima prevlasti druge strane učiniti nešto kako bi se brodovi jugomornarice izolirali u ratnoj luci Lora ili bili primorani prekinuti komunikaciju s njom i Kaštelanskim zaljevom.
U tom smislu u početku se nametalo rješenje u potapanju jednog većeg broda koji je predviđen za rezalište iz obližnjeg Svetog Kaje, a koji bi se, kako se zamišljalo, naslonio na izlaz iz luke Lora i tamo tempiranim eksplozivnim punjenjima potopio. Naravno da je ova operacija bila iznimno rizična, ali dobici koji bi se njome ostvarili, zatvaranjem luke, opravdavali su moguće gubitke.
U svibnju i lipnju 1991. otpočeli su pripremni radovi na jednom od brodova kako bi se zadatak proveo kad se za to steknu uvjeti.
12. rujna utemeljena je Hrvatska ratna mornarica i određen njezin zapovjednik admiral Sveto Letica sa zadaćom da ustroji pomorsku silu u Hrvata i osposobi je za bojna djelovanja. .
Jake snage JRM
U Dalmaciji je akcija oslobađanja vojarni bila u punom jeku. Od 14. do 19. rujna oslobođeno je dosta vojarni od Žirja, Smokvice, Rogoznice, Šolte, Splita…Oslobođenjem vojarni u Pločama u izvanrednoj akciji „Zelena tabla – Male Bare“ od 14. do 16. rujna 1991. godine oslobođen je čitav garnizon sa sačuvanom infrastrukturom. Pripadnike HRM-a naročito je obradovalo slobodan pristup skladištu podvodnih mina u uvali Tatinja u luci Ploče. Protiv brodova nisu dovoljni kalašnjikovi i slična oružja. Za to su potrebna snažnija sredstva: topovi i mine. U HRM-u je odmah odlučeno kao prioritetniji zadatak da se izolira luka Lora podvodnim minama.
Skladište podvodnih mina u Tatinjama bilo je minirano, ali su hrvatski mineri uspjeli brzo otkloniti opasnost od eksplozivnih naprava i slobodno pristupiti uskladištenim minama, kojih je srećom bilo u dovoljnom broju. Postavilo se pitanje kako i na koji način izolirati luku Loru? Mine se polažu brodovima minopolagačima, kojih HRM nije imala, koji bi trebali biti neometani za vrijeme polaganja mina, jer je to iznimno osjetljiva operacija. Ni to nije bilo ostvarljivo, jer je na moru bila taktička grupa (TG) „Kaštela“ u području Splitskog kanala u vrlo jakom sastavu: veliki patrolni brod (VPBR), 2 raketne topovnjače (RTOP), 2 raketna čamca (RČ), 2-3 torpedna čamca (TČ), patrolni čamci (PČ), desantno jurišni čamci (DJČ), barkase.
Lora je bila priča za sebe. U samoj luci je u to vrijeme bazirao odred patrolnih brodova, podmornica, remorkera, barkasa, kao i nekoliko brodova iz sastava udarnih pomorskih snaga (RČ – TČ na odmoru i popuni). U Poljudu gdje je bio odred školskih brodova bilo je mnoštvo naoružanih brodova, od minolovca, do remorkera.
Na rtu Rat same luke, a koji je okrenut prema moru, bilo je nekoliko školskih bitnica topova kalibra od 76 do 88 mm. Sve skupa – respektivna snaga s kojom se nije bilo igrati niti ih se smjelo izazivati.
Upravo tih dana brodovi jugomornarice su nesmetano tukli po industrijskom kompleksu u Kaštelima, zračnoj luci Resnik, trafo stanicama i prijenosnicima električne energije. Prva varijanta izolacije Lore bila je polaganje mina (23. na 24. 09. 1991.) na potezu od rta Jova (zapadni rt o. Čiovo prema Marjanu). Tu je varijantu predložio sam admiral Letica. Obrazloženje za ovu varijantu je našao u postavljanju topničke bitnice na plaži Kašjuni, s kojom će ova prepreka biti neprelazna za protivničke brodove. Na primjedbu da bi na prepreci mogli stradati vlastiti brodovi posebice ribarice koje su dolazile iz Kaštela, odgovorio je da će prepreka biti najavljena kad se položi.
Poduzeće Jadrolinija je zamoljena da za ovu zadaću ustupi jedan trajekt, koji ima vrata (rampu) na oba kraja, i provi i krmi, ali nije rečeno o kakvoj se zadaći radi. Jadrolinija je ustupila ni manje ni više nego svoj najnoviji trajekt „Vladimir Nazor“. Kad je posada vidjela da se na brod iz kamiona iskrcavaju podvodne mine prošlo ih je početno oduševljenje.
Plan polaganja mina je bio relativno jednostavan. Brod bi u prvoj redovnoj turi otplovio prema Braču, ali bi nakon nekog vremena javio da ima kvar uređaja za upravljanje (koji nije bio rijedak na ovom brodu) i da se vraća u splitsku trajektnu luku. Pri tom bi „šetajući“ po kursu povratka zalutao prema Čiovu i tamo položio mine.
Stradavanje pomoraca
Za zapovjednika zadaće nađena je prava osoba. Bivšu jugomornaricu napustio je s položaja načelnika minsko protuminske katedre u Centru visokih vojnih škola u Lori što je u to vrijeme bila relativno visoka dužnost koju može obnašati samo stručnjak prestižnih znanja. Na brod se pored trojice minera specijalista koji su pripremali mine za polaganje ukrcala grupa od desetak mladića za borbena osiguranje koju je predvodio Dalibor Sardelić.
Trajekt je isplovio po planu 24. rujna ujutro u 4,45 sati i čim je javio da ima kvar upravljačkih uređaja i okrenuo natrag dobio je pratnju od jednog torpednog čamca JRM-a koji je brod pratio na veoma maloj udaljenosti. Postojala je bojazan da posada tog broda ne ugleda mine na palubi, a što je moglo dovesti do nevolja. U tim okolnostima od akcije polaganja mina nije moglo biti ništa, zapovjednik minera je odlučio, uz prosvjede grupe za osiguranje, da se brod vrati u trajektnu luku Split. Mora se pri tome istaći hladnokrvno i profesionalno ponašanje čitave posade broda, koja iako prvi put u bliskom kontaktu s podvodnim minama ničim nije odavala da ih je previše strah i da im je neugodno.
Tu su se međusobno upoznali mineri HRM-a s posadom, od kojih su 15. studenog 1991. dvojica pomoraca poginula u terorističkom napadu jugomornarice na nenaoružani trajekt: upravitelj stroja Dinko Maras i prvi strojar Jure Kalpić.
No, nije se odustalo od zadaće. Već iduću noć je predviđeno ponovno polaganje. Ovaj put s novim brodom i na novoj poziciji. Zapovjednik minera je predložio da se prepreka položi neposredno ispred luke Lora, koju protivnički brodovi neće moći zaobići. Vidjevši plan nacrtan na karti admiral Letica je rekao kako je pozicija prepreke idealna, ali za njezino polaganje je potrebno imati sretnu zvijezdu nad sobom.
Hrabre sreća prati. Ovaj puta krizni štab Jadrolinije ustupio je trajekt Gradac, brod koji je bio pred otpisom, ali veoma pogodan za zadaću polaganja mina. Iako je brod bio u godinama imao je visoke bokove koji su skrivali manipulaciju s minama pa se moglo lakše i slobodnije raditi, jer je prekrcaj mina s trajekta na trajekt bio neposredno ispred zgrade Komande mornarice (Banovine) iz koje su budne oči pratile sve što se događa u njihovoj blizini.
Plan je bio jednostavan.
Mine SAG-2
Brod je u popodnevnim satima radio vezom javio havariju strojeva i potrebu da ode u splitski škver na opravak. Kako nije bio manevarski sposoban teglit će ga bočno jedan od remorkera i ujedno skriti samo polaganje mina od stražarskih očiju iz Lore. Ruta do škvera ide uz samu luku Lora, a ovaj put će brod malo skrenuti s kursa prema hr.
Galijoli i u samu zoru ispred ulaza u Loru položiti mine. Kod prekrcaja mina došlo je do određenih nesporazuma. Za polaganje ove minske prepreke predviđeno je 10 mina SAG -2, koliko je bilo dovoljno da se prekrije ulaz u luku Lora, širine 120 metara, sa bilo koje strane. Zapovjednika operacije tu večer dočekalo je neugodno iznenađenje.
U trajektnoj luci dočekala su ga dva šlepera sa još dodatnih 10 mina za tu operaciju. Obzirom da se plan miniranja težišno bazirao na iznenađenju, ovoliki broj mina teško da bi prošao neopaženo pored pogleda stražarske službe u luci Lori. Zatražena je pomoć Brodospasa da se mine sklone u njihova skladišta, ali već je bila večer, skladišta ovog poduzeća bila su izložena pogledima iz ratne luke Lora sa kojom je cijeli dan izmjenjivana puščana paljba. Nije bilo druge nego i te mine ukrcati na brod i nadati se najboljem.
Brod Gradac je isplovio s planom da položi mine u samu zoru (04.30 sati, 25.09.1991.) kad su oči stražara najteže i kad se makinalno okreću prema svjetlosti, odnosno izlasku sunca. Brodovi s minama su se nalazili na zapadu u potpunoj tami. Došavši na poziciju mirno su položili mine i produžili prema škveru.
Ujutro oko 10.30 sati na minu je naišla protivnička barkasa i potonula. Time je javno označeno postojanje ove prepreke ispred luke Lora i jugomornarici jasno stavljeno do znanja da je Lora zapriječena s morske strane. Ubuduće pravila ponašanje ulaska i izlaska iz Lore diktirat će isključivo hrvatska strana. Iako su imali topova na pretek iz luke Lore nikad nije ispaljena niti jedna granata na grad Split i okolicu. Time je ova prepreka opravdala svoje postojanje i napore oko polaganja, a HRM uspješno izvršila jednu od svojih prvih zadaća. Pripadnici JRM-a bili su potpuno zatečeni polaganjem minske prepreke ispred ratne luke Lora, koja je potpuno izolirala Loru i njezine kapacitete iz budućih događanja u splitskom, ali i području.
Posebno ih je zanimalo kako su i čime minska prepreka položena, pa su te podatke tražili na razne načine od hrvatskih delegacija na svim održanim mirovnim pregovorima između zaraćenih strana u 1991. godini. Ova prepreka je ostvarila svoja očekivanja: brodovi JRM-a nisu više uplovljavali u Kaštelanski zaljev, pa su sve vojarne u Splitu, uključujući skladište goriva Sv. Kajo i Divulje ostale izolirane bez borbene potpore flotnih snaga.
Stjepan Bernadić/Kapetan bojnog broda u mirovini
P.S. Na fotografiji je podmornica JRM ‘Tisa’ iz klase Una. Izgrađena je 1983. u Odvezena je u Crnu Goru i tijekom 90-ih konzervirana. Predana je Sloveniji te izložena u muzeju “Park vojaške zgodovine Pivka”.
JRM je je 1991. godine imala 11 aktivnih podmornica i većina je nosila ime po rijekama. U Klasi Una bile su podmornice – Tisa, Una, Soča, Zeta, Vardar i Kupa. U Klasi Sava bile su Sava i Drava. Tri podmornice bile su iz klase Heroj – Heroj, Junak i Uskok. Dvije podmornice iz klase Sutjeska ( Sutjeska i Neretva) već su bile povučene iz upotrebe.
Sve podmornice, osim Zete, preuzela je (ukrala) Crna Gora. Zeta je ostala u Hrvatskoj, uvedena u sastav HRM pod nazivom P-01 Velebit, a kasnije povučena iz upotrebe.
Sve su izgrađene u Brodogradilištu specijalnih objekata u Splitu, jedno su Sutjeska i Neretva izgrađene u Brodogradilište Uljanik
