“Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima!“ navodno je stara kineska kletva. U današnjem pak dobu sve češćih napada na slobodu govora na Zapadu prikladnije je uzviknuti: “Dabogda živjeli u vremenu kulture otkazivanja!“.
Nikoga nije moglo previše iznenaditi da je ta “kultura“ konačno stigla i u Hrvatsku. Jer, priključujući se Europskoj uniji, nismo trebali očekivati da ćemo moći prihvatiti samo njezine dobre strane, a lako izbjeći one loše.
U ovom se članku bavim slučajem Borisa Havela, profesora na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, kojem je sredinom prosinca Fakultet političkih znanosti zbog neke vrste verbalnog delikta izrekao opomenu pred otkaz.
Članak se sastoji od dva dijela: (1) Optužba i (2) Odjeci.
(1) Optužba
U čemu se sastojao Havelov tako teški prijestup da mu nakon sljedećeg prekršaja prijeti otkaz? Radi se o ovih 12 riječi na društvenoj mreži X kojima je komentirao jedan antifa prosvjed u Zagrebu: “Vele promatrači sa strane: ‘J*b*š skup na kojem je Maja Sever najljepša‘.“
Najprije je reagirao Klub studenata politologije koji je oštro osudio Havelov istup kvalificirajući ga pritom kao “govor mržnje“ i “širenje lažnih vijesti“. Ubrzo se, kao što se moglo očekivati, pridružila i Uprava Fakulteta političkih znanosti koja se također oštro ogradila od Havelovih riječi te najavila da će “poduzeti odgovarajuće mjere“.
U sljedećem koraku dekan Fakulteta je uputio Stegovnom povjerenstvu prijedlog za pokretanje stegovnog postupka protiv Havela jer je on na društvenoj mreži X “na diskriminatoran i ponižavajući način uputio uvredljiv komentar o gđi. Maji Sever“. Dekan je tražio da se utvrdi “postoje li u navedenom slučaju obilježja povrede obveza iz radnog odnosa sukladno članku 6. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti“, ali uopće nije naveo koji je to točno stavak iz članka 6. Pravilnika Havel navodno prekršio.
To je ozbiljan propust jer u članku 15. Pravilnika piše da prijedlog za pokretanje stegovnog postupka mora sadržavati, između ostalog, “dokaz za utvrđivanje povrede radne obveze“. Kako se utvrđuje da je netko počinio povredu radne obveze? Jedino tako da se navede pod koje specifično kršenje radne obveze (navedeno u Pravilniku) potpada njegov čin. Jednostavnije rečeno, ne možete kršiti radnu obvezu time što radite X ako se X ne može supsumirati ni pod jednu od radnji za koje su u pravilniku predviđene stegovne mjere.
Budući da se u prijedlogu za pokretanje postupka protiv Havela ne specificira niti (a) koju je od 18 težih povreda radnih obveza počinio niti (b) na koji način je to napravio, radi se o tzv. “nejasnoj optužbi“ kojom mu se zapravo uskraćuje pravičan postupak (due process). Naime, bez tih osnovnih informacija on se nije mogao adekvatno pripremiti za svoju obranu na sastanku sa Stegovnim povjerenstvom jer nije bio u stanju predvidjeti u kojem će od više potencijalnih smjerova krenuti povjerenstvo u svojem fishing expedition.
Dodatni problem dekanove intervencije je to što ona upućuje Stegovno povjerenstvo da se za eventualne stegovne mjere protiv Havela fokusira na članak 6. Pravilnika, a najblaža sankcija za prekršaje iz tog članka (bar sudeći po redoslijedu sankcija koji završava otkazom) jest — opomena pred otkaz. Stegovno se povjerenstvo nakon kratkog vijećanja i odlučilo za tu kaznu. Eto, u raspirivanju pravedničkog gnjeva nad raznoraznim “mikroagresijama“ ili “trigeriranjima“ došli smo dotle da vas čak i prenošenje tuđeg komentara o nekoj osobi na vašem vlastitom privatnom profilu može dovesti na sam domak izbacivanja s posla.
Najapsurdnije u svemu je ipak to da puna četiri tjedna nakon saslušanja i (usmenog) izricanja kazne, Havel još uvijek nije dobio niti pismenu odluku niti bilo kakvo konkretno obrazloženje u čemu se zapravo sastoji njegova krivnja. Poput onog bizarnog procesa gospodinu K., o kojem je javnost prvi put doznala prije 100 godina, danas se u Lepušićevoj ulici br. 6. na sličan način provodi groteskno netransparentan proces protiv gospodina H.
Nadalje, vrlo je licemjerno da se, s jedne strane, Fakultet političkih znanosti toliko zgraža nad Havelovim komentarom na društvenoj mreži koji nema izravne veze s njegovim nastavničkim i akademskim djelovanjem te mu zbog toga prijeti otkazom, a da je, s druge strane, taj isti fakultet bio neobično tolerantan prema dvojici svojih profesora kojima je bilo uvjerljivo dokazano da su počinili kardinalni akademski grijeh: u svojim su publikacijama preuzeli pozamašne tuđe tekstove bez citiranja ili navođenja izvora. Fakultet je protiv jednoga od njih odbio poduzeti ikakve stegovne mjere, a drugoga je pak (neuspješno) pokušao izabrati u najviše zvanje (što je na kraju spriječio Senat Sveučilišta).
(2) Odjeci
Samo dva dana nakon što je Havel dobio opomenu pred otkaz, Etičko povjerenstvo Hrvatskog društva pisaca (čiji je on član) obavijestilo ga je da ga je Upravni odbor tog društva prijavio “zbog grubog kršenja etičkih i profesionalnih načela te širenju seksizma i netrpeljivosti u javnosti“ i da Etičko povjerenstvo smatra tu prijavu utemeljenom.
Pedant u meni ne može ne skrenuti pozornost na to da se u svom službenom dopisu hrvatski pisci gađaju s padežima: naime, treba stajati “širenja“, a ne “širenju“ jer nakon prijedloga “zbog“ dolazi genitiv. Oni u pismu također kažu: “… dužni smo najaviti sastanak s Vama, nakon 12. siječnja 2025.“ U stvari, oni ne mogu nekome najaviti sastanak s njim jer ne mogu unaprijed pretpostaviti da će on pristati na taj sastanak. Čak je i stvar elementarne pristojnosti da se nekog treba najprije pozvati na sastanak, a ne da ga se suho obavještava kad će se taj sastanak s njim (kao optuženikom!) održati. Tako se ponaša policija, a ne strukovno društvo prema svojem dugogodišnjem članu i kolegi.
Budući da je Etičko povjerenstvo već u pismu informiralo Havela da smatra prijavu protiv njega utemeljenom, i to prije nego što su uopće imali prilike čuti što on o svemu tome ima reći, oni su izgubili privid nepristranosti u tom sporu o kojem su trebali odlučivati. Zaboga, pa u prijavi koju to povjerenstvo smatra “utemeljenom“ faktički nema nikakvog utemeljenja. Nema navoda čak ni o mjestu, ni vremenu, ni načinu tog navodnog “teškog kršenja etičkih i profesionalnih načela“, a nema niti ikakvog objašnjenja kako se konkretno okrivljenik ogriješio o Statut HDP-a ili kako je širio seksizam i netrpeljivost. To je opet nejasna optužba koja, kao i u slučaju pokretanja stegovnog postupka na politologiji, uskraćuje optuženiku pravo na pravičan postupak.
A i ta ogromna žurnost je vrlo znakovita. Evo kronologije. Članovi Upravnog odbora HDP-a u ponedjeljak popodne pročitaju da je Havel dobio opomenu pred otkaz. Odmah uslijedi njihova intenzivna međusobna komunikacija s ciljem da se što prije podnese prijava protiv Havela. Glatko se postiže dogovor, sastavlja se nemušta prijava i smjesta šalje Etičkom povjerenstvu HDP-a koje zaprima prijavu i bez odgađanja odlučuje obavijestiti Havela da se pripremi za saslušanje u vezi s “utemeljenom“ prijavom protiv njega. Ako tijelo koje tek treba donijeti presudu kaže osumnjičeniku da aljkavo sastavljenu optužnicu protiv njega smatra utemeljenom, čemu onda uopće nastavljati tu očiglednu farsu? Bilo kako bilo, cijela je stvar obavljena za samo dva dana. Zašto?
Zato što je iznimno važno promptno reagirati ako je neki član vaše udruge javno obilježen kao seksist. Nema tu vremena za čekanje. Svako oklijevanje stvorit će sumnju: “Što, vi ćete trpjeti seksista u svojim redovima?! Znači, vama seksizam nije problem?“ E pa onda ćete u sljedećem koraku i vi možda biti pribijeni na stup srama. Treba to spriječiti ekspresnim ili, još bolje, munjevitim reagiranjem.
U tom pogledu se Hrvatsko novinarsko društvo (HND) posebno istaklo i može poslužiti kao svojevrstan uzor. Ono, naime, nije (poput HDP-a) bar pričekalo na pravorijek Stegovnog povjerenstva s politologije, nego je reagiralo odmah, čak četiri dana prije nego što je uopće bio podnesen prijedlog za pokretanje postupka protiv Havela na njegovom matičnom fakultetu.
Štoviše, HND je pozvao na red i dekana i Fakultet političkih znanosti što do tada nisu već reagirali, a u svom je priopćenju zagovaralo i izbacivanje Havela s fakulteta, potpuno zaboravljajući pritom da se prekid radnog odnosa može provesti samo na temelju internih pravilnika Fakulteta, o kojima HND nije pokazao da išta zna. Neopterećen brigom za minimalno poštovanje formalne procedure, Izvršni odbor HND-a nezaustavljivo ide dalje te svoju glavnu objavu o ovom slučaju završava konstatacijom da Boris Havel zbog svojih ispada sigurno ne zaslužuje da nastavi obrazovati buduće novinare i politologe.
To je ta prednost onih koji započnu ideološku hajku: ne samo da im pripadaju zasluge “prvoboraca“ u proganjanju zlih seksista i rasista, nego imaju i povlasticu da mogu optuživati druge iz vlastitog tabora da nisu bili dovoljno budni te da su se “prekasno“ uključili u odlučnu borbu protiv negativnih pojava ili pojedinaca.
Osnovna pogreška obaju društava (HND-a i HDP-a) je da su prerano i nekritički stali iza osude Havela. Njih su ražestili osuđujući izvještaji o Havelovom “vrijeđanju“, “seksizmu“, “govoru mržnje“ itd., a da nisu ni u jednom času zastali i upitali se jesu li se prethodno uopće upoznali s glavnim relevantnim činjenicama. U žaru da se što prije opredijele za “evidentno pravu“ stranu, oni nisu primijetili — ni tada, a ni sve do danas — da još uopće nije iznesena ikakva precizna kvalifikacija Havelovog “zlodjela“ te da stoga nije bilo moguće niti iznijeti neku smislenu kritiku te nepostojeće argumentacije. Svatko imalo racionalan morao je shvatiti da je situacija abnormalna i da odgovoran čovjek ne može naslijepo podržati takvu presudu.
Na kraju treba spomenuti da se u kontekstu afere Havel dogodio još jedan incident koji je začudo prošao potpuno ispod radara javnosti. Ante Tomić, pisac i novinar Jutarnjeg lista, 6. prosinca je u svojoj kolumni nadmašio sebe obrušivši se na Havela svom svojom snagom i sebi svojstvenom suptilnošću. Revoltiran Havelovom drskošću da se usudio komentirati fizički izgled novinarke Sever, Tomić je zaboravio da je on sam radio nešto slično, ako ne i gore, kad u istom tekstu kaže o jednom novinaru da je “onako zbijen, kratak i čekinjast poput vepra“, a o drugome da izgleda “kao krumpir s brkovima“.
Međutim, to nije ništa u usporedbi s bujicom uvredljivih izraza kojima je počastio Havela. I u naslovu i u tekstu kolumne naziva ga “šupkom“, potom “omanjim mlitavim muškarcem“ te postavlja pitanje: “Kad [Havel] ujutro izađe ispod tuša… je li prouči na nekoliko trenutaka svoj odraz, svoja uska, pjegava ramena, upala prsa, okrugli bijeli stomak obješen nad čestarom sijedih stidnih dlaka i svoj uveli šezdesetogodišnji k*rč*ć?“ Zaključak je da Havel, poput onih od njegove vrste (što god to značilo), “nije sposoban biti i muž i otac i djed“.
Dakle, na temelju objave od nekoliko riječi na X-u, glavni kolumnist Jutarnjeg poručuje tisućama čitatelja da Havel nije sposoban imati nijednu od glavnih uloga u ljudskoj obitelji. Izgleda da novinarska profesija širi svoje polje djelovanja te će od sada odlučivati i o pitanjima “obiteljske podobnosti“.
Ovaj cijeli napad ima velike sličnosti s onim svima poznatim događajem kad je netko Anti Tomiću izlio na glavu veliku kantu punu fekalija. U oba slučaja je to bilo vrlo neugodno iskustvo za onoga tko je bio meta napada. No, bitna je razlika u tome što onaj koji je ispraznio kantu pa pobjegao nije mislio da time kritizira Tomića. Tomić mu je jednostavno išao na živce pa si je dao oduška tako da je po njemu prosuo gomilu izmeta.
Tomić pak, po svemu se čini, jest mislio da svojim tekstom može navesti čitatelje da promijene svoje mišljenje o Havelu na gore. Možda je on ruganjem i vrijeđanjem kod nekih to i postigao, ali on nije dao nikakve dobre razloge za promjenu mišljenja. Njegova metoda “argumentacije“ naziva se na engleskom character assassination i spada u eklatantne logičke pogreške. Štoviše, riječ je o krajnje infantilnom pokušaju da učini Havela odioznim opisujući ga u imaginarnim scenama koje su plod njegove (Tomićeve) mašte pogonjene ogromnim osobnim animozitetom.
Prilično sam siguran da bi bilo teško u povijesti hrvatskih polemika naći nekoga tko se spustio u takvu kloaku da bi u raspravi s nekim postojećim čovjekom s imenom i prezimenom napravio išta izdaleka slično Tomićevom govoru o okruglom bijelom stomaku obješenom nad sijedim stidnim dlakama i o uvelom, šezdesetogodišnjem kurčiću.
Dokle je to došao Jutarnji da je bio u stanju objaviti — uz urednički blagoslov! — ovakvu bljuvotinu od humora, ovakav neviđeni prostakluk? Kako je moguće da se novinari Jutarnjeg ne zamisle nad svime time i ne posrame se da pišu u listu koji je mogao dati imprimatur za takvo divljaštvo?
Neven Sesardić/Heretica.com/ Naslovna fotografija iz filma “Proces” Orsona Wellesa
