Opet su se uzburkale medijske vode oko novog obalno-ophodnog broda „Omiš“ izgrađenog za našu vojnu flotu. Pišu novinari da brod ima grešaka, da su se u „Brodosplitu“ mučili oko njegove izgradnje, uz brojne naknadne preinake, itd, itd…
Ova priča ima nekoliko koordinata koje nije moguće izbjeći, ako želimo stvari izvući na čistac.
Prva greška napravljena je prilikom potpisivanja ugovora 2014. godine. Tada je, naime, ugovor potpisan temeljem idejnog rješenja Brodarskog instituta, a ne, što je običaj, temeljem tehničke dokumentacije.
Uz to, u tom je trenutku Brodarski institut već bio ljuštura koji su odavno napustili svi najbolji stručni i znanstveni kapaciteti dorasli projektiranju vojnih brodova. U tim navedenim elementima leži uzrok svih kasnijih problema splitskih meštara u brodogradilištu koji su se doslovce morali boriti s nedovršenom dokumentacijom, ali i zahtjevima MORH-a koji, u nedostatku stručnih ljudi, često nije znao što zapravo hoće od broda.
Nadalje, cijeli projekt ophodnog broda osmišljen je poprilično neambiciozno. Brod ne pruža nikakve nove sposobnost HRM-u, odnosno Obalnoj straži. Čak štoviše, borbeno nije ni dorastao klasi patrolnih brodova „Mirna“ koju bi trebao zamijeniti.
Konkretno, „Mirne“ imaju snažniji pramčani top. Radi se o dobrom, pouzdanom švedskom „Boforsu“, kalibra 40 mm. „Omiš“ ima turski top manjeg kalibra, 30 mm. „Mirne“ su bile opremljene i za protupodmorničku borbu. U trup broda je ugrađen sonar norveške tvrtke Simrad SQ3D/SF, za otkrivanje podmornica na udaljenosti do 1800 metara.
„Mirne“ su imale i četvorocijevni top 20 mm M71 na krmi, četvorostruki lanserom raketa Strela-2M na zapovjednom mostu. Posjeduje i dva dvostruka lansera osvjetljavajućih raketa 128 mm „Svitac“.
Sve to „Omiš“ nema iako je gotovo 13 metara duži.
Usprkos oružnom arsenalu, u vrijeme Jugoslavije „Mirne“ nisu bile dio vojne flote, nego graničarskih službi na moru. Iz svega ovoga proizlazi da „Omiš“ nema neku borbenu vrijednost za HRM. A ni za Obalnu stražu, jer jednostavno ne nudi nove sposobnosti. Jedina svijetla točka je povratak brodograđevnih sposobnosti u sektoru naše obrane.
Kritike „Omiša“, dakle, moraju biti konceptualne naravi, a ne tehničke. Svaki prototip nosi probleme i služi da se prije nastavka proizvodnje uspješno riješe sve očekivane i neočekivane poteškoće. U splitskom brodogradilištu u tome su i uspjeli. Brod plovi i posada je, možemo čuti, vrlo zadovoljna.
Kritike za „Omiš“ trebaju ići na adresu MORH-a i Brodarskog instituta iz vremena SDP-a koji su isproducirali po svemu – neambiciozan brod.
Dakako, treba reći otvoreno, benefite ovaj projekt nosi svojim posadama, jer je brod – nov. Komforne kabine, pregledan zapovjedni most, te uvjeti za rada i života koji su neusporedivo bolji u odnosu na sve druge brodove naše vojne flote. I ovdje će u zraku ostati pitanje – jesmo li mogli bolje?
M.Marković/Foto:morh
