Nuklearni incident do kojeg je došlo 8. kolovoza na ruskom ispitnom poligonu pored grada Severodvinsk ukazuje kako Rusija razvija krstareći projektil s nuklearnim pogonom.
PIŠE: Ekspertni tim Maxportala
Premda su mnogi detalji nesreće i dalje nejasni (posebno što je točno ispitivano), američko iskustvo razvoja sličnog oružja prije šest desetljeća (projekt Pluto) pokazuje svu opasnost stvaranja takve vrste oružja. U pozadini ovog događaja krije se već započeta utrka u razvoju hipersoničnih oružanih sustava između velikih sila, koja može imati ozbiljne posljedice za globalnu stabilnost
Što se točno dogodilo 8. kolovoza ove godine u Glavnom pomorskom ispitnom centru Severodvinsk smještenom pored sela Nyonoksa (koje se često krivo prevodi kao Nenoksa) u blizini grada Severodvinskna (regija Anhargelska na ruskoj arktičkoj obali) i dalje nije potpuno jasno.
Izjave ruskih vlasti bile su uobičajeni primjer izbjegavanja davanja jasne informacije.
Predstavnik državne tvrtke za nuklearnu energiju Rosatom je izjavio kako je pet inženjera i dva pripadnika vojnog osoblja smrtno stradalo u eksploziji ispitivanja “tekućeg pogonskog sustava koji uključuje i izotope”, a nekoliko je pretrpjelo ozbiljne opekotine.
U kasnijoj službenoj izjavi navedeno je da se incident dogodio na “izvanobalnoj platformi na Bijelom moru, udaljenoj 40 km od Severodvinska” te da je došlo do “zapaljenja goriva u pogonskom sustavu na tekuće gorivo tijekom testiranja novog interkontinentalnog krstarećeg projektila Burevestnik”.
sl.2. Lokacija ispitnog centra Severodvinsk
Glavni pomorski ispitni centar Severodvinsk postoji od 1955. godine (u njemu je u rujnu 1955. uspješno lansiran prvi sovjetski balistički projektil s podmornice), a iako su se čula mišljenja da je čudno da se takav centar nalazi u blizini većih gradova, to je lako objasniti.
Na poluotoku Kola nalazi cijeli niz ruskih vojnih strateških instalacija, od zračnih i pomorskih baza, baza za smještaj nuklearnih podmornica koje nose interkontinentalne balističke projektile, pa do cijelog niza ispitnih poligona uključujući i centar u Severodvinsku.
Također, u slučaju nesreće ostatci projektila pali bi u Bijelo more a ne na kopno, čime bi se i značajno smanjilo radioaktivno zagađenje. To je vjerojatno i razlog zbog kojeg je Burevestnik lansiran (ili se pokušalo lansiranje) sa pomorske platforme na moru, a ne sa kopnenog lansirnog mjesta.
Da se nešto ozbiljno dogodilo pokazivale su i fotografije sa ruskih društvenih mreža, snimljene u Severodvinsku. Na njima su se vidjeli spasioci u hazmat zaštitnim odjelima, pripadnici ruskog Ministarstva za izvanredne situacije, zaštićena vozila hitne pomoći i helikopter za hitnu evakuaciju ranjenika.
Sl.3.-4. Slike sa ruskih društvenih medija koje pokazuju prisutnost ruskih službi za reakciju u izvanrednim situacijama u Severodvinsku
Uslijedila je i izjava ruske državne meteorološke službe Roshydromet, koja je navela da je u širem području eksplozije razina radioaktivnosti porasla od 4 do 16 puta, a međunarodna organizacija Greenpeace je kasnije izjavila da je razina radioaktivnosti porasla i 20 puta. Obije izjave ukazuju da je u nesreći oslobođena veća količina radioaktivnosti.
Tijekom prošlog tjedna pojavili su se dodatni dokazi kontaminacije. Tako je BBC 23. kolovoza objavio na temelju anonimnih izjava liječničkog osoblja iz regionalne bolnice u Arhangelsku kako liječnici nisu bili obaviješteni da su unesrećeni bili izloženi radijaciji (liječnici su to uvidjeli tek kada su započeli medicinsku obradu), te je čak 91 osoba bila izloženo neutvrđenoj količini radijacije. Na kraju, prostorije bolnice u Arhangelsku dekontaminirala je ruska vojna postrojba.
Sl.5 Regionalna bolnica u Arhangelsku
Istovremeno. pet od sedam nadzornih postaja za detekciju radijacije (koje je na svom teritoriju Rusija postavila u skladu sa odredbama Sveobuhvatnog sporazuma o zabrani nuklearnih testiranja) prestalo je sa radom. Tih pet postaja (u Dubnu, Kirovu, Peledui, Bilibinovu, Zalesovu) se, gle čuda, nalazilo na smjeru mogućeg smjera kretanja radioaktivnog oblaka, nošenog troposferičnim vjetrovima s mjesta nesreće.
U svjetlu navedenih činjenica indikativno je i izvanredno upozorenje o nadolazećoj oluji koje su 8. kolovoza na području Moskve dale sve tv postaje: “Očekuje se snažan vjetar. Potražite zaklon u čvrstim zgradama. ne tražite zaklon u parku pod drvećem ili u nesigurnim strukturama. Budite oprezni i pažljivi. Broj službi za izvanredne situacije je 01.101.”.
Sl.6 Lokacija nadzornih postaja za detekciju radijacije u Rusiji. Iako su do sada dvije postaje ponovno aktivirane (Peledui i Bilibino), preostale tri i dalje su neaktivne.
Idući dan svi gradski parkovi u Moskvi bili su zatvoreni. Međutim, u Moskvi nije bilo nikakve oluje. Građani su mislili da je ovo upozorenje dano s ciljem da se smanji prosutnost građana na protuvladinim prosvjedima zakazanim za taj dan. Ali, nakon objave vijesti o nesreći kod Severodvinskna, postavlja se pitanje – nije li se na ovaj način htjelo potaknuti stanovnike Moskve da ne izlaze van sobzirom na opasnost prolaska radioaktivnog oblaka, ali bez navođenja pravog razloga upozorenja?
Zanimljivo je da u Petrogradu (koji je bliže području nesreće) nije dano nikakvo upozorenje, za što nije ni bilo potrebe jer su vjetrovi nosili radioaktivni oblak prema Moskvi.
Sl.7 Upozorenje koje se 8. kolovoza 2019. preneseno na tv postajama na području Moskve.
Treba napomenuti da je ovo ipak bilo oslobađanje manje količine radijacije, a ne novi Černobil (u černobilskoj katastrofi razina zračenja je porasla 7000 puta). Iako laiku povećanje razine radijacije od 15-20 puta u odnosu na normalno stalno prisutno pozadinsko zračenje izgleda veliko, ono to zapravo nije. Najgore zagađenje je bilo prisutno na mjestu eksplozije. Zašto je onda ruska strana reagirala na opisani način?
Glavni razlog je bio pokušaj prikrivanja nesreće (zaustavite Reuters…), a onda se u prvi mah uslijed panike zbog radioaktivne kontaminacije poduzeo niz nepotrebnih koraka. To je bilo upozorenje u Moskvi, ili započeta a zatim prekinuta evakuacija stanovnika sela Nyonoksa. To ukazuje i na probleme u procesu odlučivanja i reakcije u izvanrednim situacijama u Rusiji.
Ruske dvosmislene izjave te detektirana radijacija postavile su pitanje – što se testiralo tog dana u ispitnom centru Severodvinsk? Za pogon raketa u Rusiji se i dalje koristi u mnogo slučajeva tekuće gorivo (iako je ono na Zapadu još prije pedeset godina zamijenjeno krutim gorivom koje je sigurnije u upotrebi), a radioaktivni izotopi se normalno ne koriste za pogon raketnih projektila.
Sve je ukazivalo da je ispitni let uključivao kombinaciju nuklearnog i konvencionalnog pogonskog sistema. To je otvorilo mogućnost da se radilo o ispitivanju novog ruskog krstarećeg projektila na nuklearni pogon 9M370 Burevesnik (NATO kodni naziv SSC-X-9 SKYFALL).
