Povijest nas uči da Milanović svoje “vjerne vojnike” uvijek zbrinjava po istom ključu, a pred Kundidom su sada dva vrlo izgledna puta. Jedan je udomljavanje na Pantovčaku ili u totalno nevjerojatnoj, ali mogućoj varijanti, politički angažman u SDP-u poput Hranja.
Aktualna ustavno-pravna kriza u vrhu Oružanih snaga Republike Hrvatske nije tek usputni protokolarni nesporazum oko slanja vojnika na mimohod u Pariz već je riječ o duboko smišljenom političkom manevru predsjednika Zorana Milanovića čiji je krajnji rezultat, svjesno ili nesvjesno, guranje načelnika Glavnog stožera, general-pukovnika Tihomira Kundida u institucionalni ponor.
Koristeći ustavne ovlasti kao polugu za osobni rat s hrvatskom Vladom i premijerom Plenkovićem, Milanović je isprovocirao situaciju u kojoj je vojska praktički ostala bez legitimnog načelnika, preslikavajući u milimetar model kojim je ranije, točnije 2021. paralizirao hrvatsku diplomaciju i u Vatikanu.
Da bi se razumio trenutni slom u vojnom vrhu, potrebno je pogledati unatrag, na slučaj koji je postao ogledni primjer Milanovićeve taktike “spaljene zemlje”.
Vatikanski poučak: Protokol kao oružje za destrukciju
Hrvatska već godinama nema imenovanog veleposlanika pri Svetoj Stolici iz vrlo jednostavnog razloga. Milanović je u siječnju 2021. godine povukao dotadašnjeg veleposlanika Nevena Pelicarića i doveo ga izravno u svoj Ured na Pantovčaku kao savjetnika. Tom odlukom, diplomatsko predstavništvo u Vatikanu ostalo je obezglavljeno, poslove obavljaju niže rangirani diplomati, što je za veleposlanstvo te razine presedan nad presedanom.
Naime, budući da imenovanje novog veleposlanika zahtijeva konsenzus i supotpis predsjednika i premijera, Milanović je svjesno odbio svaku suradnju i ponuđene kandidate, ostavljajući ključnu diplomatsku misiju u stanju trajne paralize. Taj vatikanski scenarij pokazao je da je predsjednik spreman žrtvovati interese države kako bi dokazao da Vlada kad je riječ o vanjskoj politici ili vojsci ne može donijeti niti jednu odluku bez njegova odobrenja.
Slučaj Kundid: Isti model, opasnije igralište
Isti obrazac destrukcije danas gledamo u Oružanim snagama, samo na znatno opasnijem terenu nacionalne sigurnosti. Namećući generalu Kundidu zapovijedi koje izravno poništavaju odluke ministra obrane, Milanović je časnog generala pretvorio u političko oruđe.
Rezultat je poražavajući jer su Vlada i premijer Andrej Plenković javno deklarirali da je Kundid prekršio Zakon o obrani i nepovratno izgubio njihovo povjerenje, otvoreno zatraživši njegovu ostavku. Pitanje je kako će, ili može li uopće nastaviti obavljati svoju funkciju kao častan i moralan čovjek, a što po ocjenama mnogih, Kundid to zaista i je.
Kundid je politički „mrtav“
Iako ga Milanović štiti od najavljene smjene, Kundid je kao načelnik u punom kapacitetu politički “mrtav”. Vojska je ostala bez zapovjednika koji može funkcionirati u ustavnom okviru jer više ne može sjesti za isti stol s onima koji drže ključ državne blagajne i logistike, a to su ministar obrane i Vlada RH. Milanović je tako uspješno replicirao vatikanski model stvorivši pat-poziciju, isprovocirao situaciju u kojoj vojska gubi zakonito vodstvo, a sve s ciljem da pokaže kako on osobno kontrolira sudbine ključnih ljudi u državi.
Kundidova budućnost: Put prema Pantovčaku ili SDP-ovoj listi?
Nakon što se ova unakrsna vatra završi, generalu Kundidu, kao časnom čovjeku, preostaje jedino odlazak. No, u hrvatskom političkom sustavu to rijetko znači stvarnu mirovinu, pa se postavlja legitimno pitanje koja je prava cijena Kundidove lojalnosti Pantovčaku?
Doduše, Kundid je znatno samozatajniji od svog prethodnika, admirala Roberta Hranja. On nije javno plesao s tadašnjom ministricom Vesnom Pusić niti je opuštenim ponašanjem na društvenim događanjima privlačio pozornost. No, ima i onih koji su po njegovu dosadašnjem ponašanju zaključili ta je ta, hladna, asketska i vojnička fasada, zapravo paravan pod kojim je Kundid iznimno vješto iskovao svoje političko opredjeljenje.
Dok se Hranj izložio javnim estradizacijama, Kundid je u tišini Glavnog stožera donio matematički točnu odluku da mu je ustavni autoritet predsjednika stabilniji oslonac od klimavog povjerenja Vlade. Ta šutnja nije bila neutralnost, već taktički izbor, reći će Kundidovi kritičari.
Povijest nas uči da Milanović svoje “vjerne vojnike” uvijek zbrinjava po istom ključu, a pred Kundidom su sada dva vrlo izgledna puta. Jedan je udomljavanje na Pantovčaku ili u totalno nevjerojatnoj, ali mogućoj varijanti, politički angažman u SDP-u poput Hranja.
Baš kao što je Pelicarića povukao iz Vatikana da mu bude savjetnik, posve je izgledno da će Milanović Kundidu, nakon što bude prisiljen odstupiti s čela vojske, otvoriti vrata Ureda predsjednika.
Kundid bi mogao završiti kao novi savjetnik za obranu ili, ironično, kao novi veleposlanik ili vojni ataše upravo u Vatikanu ili nekoj drugoj ključnoj metropoli, čime bi Milanović zaokružio proces njegove potpune političke instrumentalizacije.
Politički angažman u SDP-u (Hranjev model)
Još opasniji i vjerojatniji scenarij je preslika sudbine admirala Roberta Hranja. Hranj je također bio deklarirani “profesionalni vojnik” i bivši načelnik Glavnog stožera koji je u sukobima s MORH-om držao stranu Milanoviću. Čim mu je istekao mandat, Hranj je skinuo odoru i preko noći osvanuo na političkim skupovima SDP-a, direktno se uključivši u parlamentarne izbore kao Milanovićev adut. Kundid bi, zahvaljujući svojoj samozatajnosti, na te iste liste mogao ući s još većom aurom “nepravedno progonjenog profesionalca”.
U tom slučaju, da parafraziram bivšeg SDP-ovog ministra Antuna Vujića – i Hranj i Kundid bit će „glomazni otpad SDP-a“.
Guranje generala Kundida preko ruba zakona nije obrana Ustava, već svjesna proizvodnja institucionalnog kaosa. Zoran Milanović je isprovocirao situaciju u kojoj je Hrvatska vojska ostala bez funkcionalnog načelnika, baš kao što je diplomacija ostala bez veleposlanika u Vatikanu, a cijenu tog hira platit će ugled Oružanih snaga i država Hrvatska.
A sam general Kundid, unatoč besprijekornoj ratnoj i vojnoj biografiji, vjerojatno će završiti kao još jedan Milanovićev savjetnik na Pantovčaku ili stranački aparatčik na listama SDP-a. Ili će se poput jednoga rimskoga cara i vojskovođe, nakon umirovljenja, odlučiti da u svom rodnom Ivancu pokraj Varaždina sadi kupus. Šteta!
Smiljana Škugor/Foto: Ana Marija Katić/UP
