Ogorčena objava ratne heroine: Sjetite se Vukovara i Škabrnje! Čađe i Željka! Blage, Marka i Andrije… HOS-ove štafete smrti

30 travnja, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U kasnim večernjim satima  28. siječnja 1993., IX. bojna HOS-a ušla je u Škabrnju. S ratnim herojima koji su oslobodili to mjesto od okupatora bila je i mlada Danka Dražina. Zajedno su ušli u Škabrnju, a ona je bila na čelu kolone.



Danka Dražina kao dvadesetogodišnja studentica uzela pušku u ruke kako bi rame uz rame sa suborcima branila Hrvatsku.

Ogorčena najnovijim političkim preslagivanjima i uslaskom Anje Šimprage u Vladu, na Facebook je objavila žestok i emotivan tekst koji je mnoge dirnuo:

“Ja sam Ivan. Mogu biti Marko, Ante, Željko, Dujo, Mile, Jakov, Zoran … Mogu biti Vijoleta, Josipa, Nevenka…

Ne vidiš me, malo sam suncu bliže i zemlji mrvu niže. Živim u nitima satkanim od sjećanja, ne znam pamtite li me dok drhtavom rukom prelazite po kamenu velebitskom tražeći mi trag na njemu? Jeste li mi upamtili smijeh, boru ili brk? Kosa mi je crna i nikad neće posijediti, mlad sam i nikad neću ostariti…

Čujem kako izgovarate – ‘Mir duši njegovoj, bio je tako mlad, tko zna je li imao djecu…’

Vidim je kako uplakana razmišlja na što bi nam život sličio da moje ime nije na tom kamenu. Drhti na ledenom 18. danu u studenom, ali ne od hladnoće, nego od tuge.

Kraj nje stoje oni koje je rodila i koji su me trebali zvati tata. Ona je onemoćala od života, ne zna kud bi s tim, drhtavim rukama, pa popravlja bijelu krizantemu.

Gledam kako moj najbolji prijatelj miluje glavu najstarijeg mi sina i govori mu: ‘Ćaća ti je bio dobar i hrabar čovik, budi ponosan na njega.’

A sinu mi zadrhti brada, jer je imao samo 4 godine kad sam otišao, pa ne može u sjećanje dozvati moj lik.

Mater i ćaća umrli su, nikad mi na grobu nisu zapalili svijeću, jer kosti su mi ispod rascvjetalog proljetnog cvijeća. Krijem se ispod zelene trave, dok ne začujem – ‘DNA se podudara’.

Znam samo da su nas stavili na neki popis i da su pomiješali nas i naše krvnike u istu datoteku. Da im je lakše. Mene su pronašli u raskvašenoj slavonskoj zemlji. Na ramenu mi je ostao komadić maskirne odore i znak HOS-a pod kojim sam krenuo braniti Domovinu. Da sam živ, kažu, morao bih ga skinuti. Naplatili bi mi i neku kaznu, jer taj je znak zabranjen, kažu sramotan.

Je li to istina?

Zamislite kakvu je bol prolazila moja majka kad su je pozvali da identificira raspadnuto tijelo tijela svoga.

A vi danas šutite!

Je li istina da su naši krvnici abolirani, reintegrirani, što god to značilo?

Je li istina da su vam njihova djeca u Saboru i Vladi ?

Je li istina da se danas bojite govoriti?

Postavljati pitanja?

Je li istina da vam danas djeca odlaze iz Domovine tražeći komadić ‘sretnije zemlje’?

Je li istina da ste pognuli glave, da okrećete leđa jedni od drugih i krijete poglede?

Je li istina da su vam naše majke i očevi, žene i djeca postali teret?

Sjetite se Vukovara! Škabrnje! Baćina!

Sjetite se Hosove štafete smrti! Srđa!

Sjetite se Čađe i Željka i njihovog suludog skoka u smrt!

Sjetite se Blage, Andrije, Marka!

Pridržite jedni druge dok vam klecaju koljena od nemoći, izdaje, prevare i tereta što vam je život naprtio na nejaka pleća.

Tako smo mi radili!

U rovu, na raskvašenoj slavonskoj ravnici i tvrdom kamenu velebitskom.

Čuvali smo leđa jedni drugima, zajedno se smijali i plakali, molili i vjerovali, borili se. Ne zato što smo mrzili one ispred sebe, nego zato što smo voljeli i branili one iza sebe. Ono didovo ognjište i obilježen grob, i tisuće onih neobilježenih,u jame bačenih.

Zato smo pobijedili!

Mi smo pobjednici, vi ste pobjednici Narode hrvatski.

Ne mrzite one ispred sebe, ali čuvajte i branite one iza sebe, naše obilježene i neobilježene grobove.

Ne skrivajte oči zamagljene od suza.

Niste slabi, samo ste ljudi”, napisala je Danka Dražina.


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •