Postoji jedno neugodno pitanje koje se rijetko postavlja kada se govori o hrvatskoj nabavi Bradleyja: zašto Hrvatska, uz američko borbeno vozilo, nije razmatrala i znatno jeftiniju gusjeničnu platformu poput južnokorejskog K200?
Ne zato što je K200 bolji od Bradleyja. Nije. To nije ni ista kategorija vozila. Bradley je pravi IFV, s 25-milimetarskim topom i protuoklopnim sustavom, dok je K200 prije svega oklopni transporter, namijenjen prijevozu pješaštva i različitim specijaliziranim zadaćama. Ali upravo je u tome stvar.
Korejci su napravili više od 2500 K200 i na njegovu su podvozju razvili cijelu obitelj vozila. K200 je služio kao zapovjedno, sanitetsko, minobacačko, logističko i protuzračno vozilo, a Korejska vojska ga ni danas ne smatra otpisanim komadom tehnike. Naprotiv, modernizira se u standard K200A2, pri čemu je predviđena modernizacija oko 1100 vozila.
To je ono što je Hrvatskoj moglo biti zanimljivo. Jer ako se već gradi mehanizirana brigada oko Bradleyja, nije potrebno baš svako gusjenično vozilo pretvoriti u Bradley. To bi bilo otprilike kao da se u vatrogasnoj postrojbi za prijevoz alata kupuju vatrogasna vozila s ljestvama.
Bradley treba tamo gdje treba vatrena moć. K200 treba tamo gdje treba gusjenično vozilo. A Hrvatska upravo takvih vozila nema dovoljno.
Zamislimo, primjerice, bojnu opremljenu Bradleyjima, a uz njih K200 u različitim izvedbama. Bradleyji bi bili borbena komponenta, dok bi K200 služio za prijevoz pješaštva, sanitetsku evakuaciju, zapovijedanje, minobacačku potporu, izvlačenje i druge zadaće.
Odjednom više ne govorimo o nekoliko desetaka skupih borbenih vozila, nego o cijelom sustavu. I tu je cijela poanta. K200 je nastao upravo iz logike koja je Hrvatskoj često nedostajala: napravi dovoljno jednostavno vozilo, proizvedi ga u velikom broju, napravi više inačica i održavaj ga desetljećima. Korejci su to učinili s tisućama primjeraka.
Hrvatska je, međutim, navikla razmišljati drukčije. Nabavi se vrhunski sustav, objavi se cijena, održi se konferencija za novinare, a onda se tek počne razmišljati što će biti s njegovom logistikom, pomoćnim vozilima i održavanjem. Bradley je pritom sasvim opravdan izbor. Hrvatska je dobila 89 vozila, od kojih je 62 predviđeno za operativnu uporabu, uz američku pomoć i modernizaciju u Đuri Đakoviću. Time je dobila i nešto što je možda važnije od samog vozila: duboku vezu s američkim sustavom.
Ali upravo zato treba postaviti pitanje zašto se nije tražilo još nešto. Zašto uz Bradley nije razmatran K200? Pogotovo ako se zna da se korejska platforma može dobiti iz postojećih zaliha, obnoviti, modernizirati i prilagoditi potrebama korisnika, umjesto da se za svaku pojedinu zadaću razvija ili kupuje potpuno novi tip vozila.
Trebalo bi platiti remont, komunikacijsku opremu, rezervne dijelove, transport, integraciju u NATO sustave i eventualno novo naoružanje. Ali čak i tada ostaje ogromna razlika između jeftine gusjenične platforme i skupog borbenog vozila pješaštva. A upravo je ta razlika hrvatskoj vojsci potrebna.
Jer nije problem samo koliko Bradleyja imamo. Problem je što će se dogoditi kada ih treba poduprijeti. Tko će prevoziti mehaničare? Tko će izvlačiti oštećene strojeve? Gdje će biti gusjenična sanitetska vozila? Kako će izgledati minobacačka potpora? Čime će se prevoziti pješaštvo kada se Bradley mora koristiti za borbu, a ne kao autobus?
To su ona dosadna pitanja koja se ne vide na vojnoj paradi, ali odlučuju može li brigada stvarno ratovati. K200 zato nije propuštena prilika zato što je Hrvatska trebala kupiti K200 umjesto Bradleyja.
Propuštena je prilika ako nitko nije ozbiljno razmotrio mogućnost da ih ima uz Bradleyje. Jer Korejci su odavno shvatili ono što male vojske često zaboravljaju: nije dovoljno imati nekoliko vrhunskih borbenih sustava. Moraš imati i dovoljno jeftinijih, jednostavnijih i brojnih vozila koja omogućuju da ti vrhunski sustavi uopće funkcioniraju. U ratu, naime, ne pobjeđuje katalog. Pobjeđuje logistika.
A logistika rijetko izgleda spektakularno.
M. Marković/ Foto: ROK Armed Forces
