HRT donosi priču o zadivljujućoj hrabrosti braniteljica koje su sa svojim suborcima bile i na prvoj crti, ali i u srbijanskim logorima nakon pada Vukovara. Ove godine upravo one predvode Kolonu sjećanja. U Domovinskom ratu sudjelovalo je 23 080 braniteljica, poginulo ih je 107, a 1113 završilo je s invaliditetom.
Hodajući po vukovarskom groblju, braniteljice se prisjećaju suboraca čija su imena urezana na svakom koraku. Silvana Kokot kaže kako se na groblju ne može proći a da se u svakom redu ne prepoznaju barem dvije ili tri osobe.
Mira Vrdoljak ističe da će se i ove godine, kao i svake dosad, sjećati svojih suboraca: ljudi s kojima je prošla cijeli rat u Vukovaru – malog Olivera, Miroslava Sabljića, Mare Soldo i Žaca.
Željka Radić pak kaže da će najprije biti sa suprugom, ubijenim 1991. u Sotinu, te s majkom, ocem i dvojicom braće koji su također pokopani ovdje. Prisjeća se i obitelji ubijene 1991. u Negoslavcima, čiji je pogreb bio prošlog prosinca. Mole za sve koje su posljednji put vidjele u krvavoj vukovarskoj jeseni 1991.
Željkin put kroz logore: od Sotina do Beograda
Rat je Željku Radić zatekao u Sotinu. Naselja su jedno za drugim padala, a ona se sa suborcima našla u okruženju. Spas su potražili preko Dunava.
– Mi smo čamcem prešli jedan dan u Bačku, ali nas je tamo otkrila vojska i počela pucati… Kad je svanulo, krenula sam prema selu Begejcima jer sam znala da je kraj i da će me pronaći. Ušla sam u jednu kafanu, ispričala je.
Silvana Kokot, Željka Radić i Mira Vrdoljak
Ubrzo je stigla policija. Slijedili su dani preplavljeni patnjom i nemilosrdnim iživljavanjem. Premještali su je iz logora u logor: Bač, Novi Sad, Srijemska Kamenica, Begejci, Beograd – mjesta koja pamti po torturi.
– U logoru u Begejcima bila sam jako dugo, ne znam ni koliko… Na kraju su nas četvero odveli u Beograd u vojni zatvor. Ondje sam bila od 1. listopada do 14. kolovoza 1992., kad sam razmijenjena, kaže.
Mira Vrdoljak: Ranjenici i borba za život
U Nemetinu je razmijenjena i Mira Vrdoljak, braniteljica Sajmišta poznatog po uličnim borbama za svaku kuću. Slike ranjenika i danas su joj pred očima. Bilo je jako puno ranjenika. Neki su ostali bez pola buta, jedan je dečko dobio u glavu, krv je curila na sve strane, prisjeća se.
Sredinom studenoga, ranjena je završila u Borovo Commerceu, gdje su zbrinjavali one koji više nisu mogli do bolnice. Nekoliko dana poslije slijedio je slom obrane Vukovara i predaja.
– Mi smo dolje čuli da kat po kat padaju i sve se zaustavilo na zadnjoj ploči. Počelo se dimiti, negdje je gorjelo. Vatrogasci su odmah gasili. Pregovori o izlasku bili su prekinuti. Ljudi su se davili, a bacili su nam i suzavac, opisala je.
Da bi ranjenici u podrumu mogli disati, braniteljice su vodom močile krpe.
Dio žena koji je izdvojen, nikad se nije vratio
Nakon izlaska iz skloništa, vojnici su ih s puškama ukrcali u autobuse. Skupinu u kojoj je bila Mira odvezli su u Borovo. Dio žena koji je tada izdvojen nikada se nije vratio. Zarobljenici su potom prevezeni u Srbiju, gdje su ih držali u zatvorima, stajama i drugim nehumanim prostorima. Za Miru su slijedili logoraški dani puni mučenja, premlaćivanja i izgladnjivanja.
– Ja bih rekla da je to bilo samo održavanje na životu. Kad si tražio na WC, dobio si pendrekom po leđima, kad si se vraćao isto tako. Uvijek bi te netko udario. Prolazili su; ako si slučajno pogledao prema njima ili su nešto vidjeli, skupili bi se. Baš su jednog čovjeka pred nama svima toliko izudarali da je čovjek na kraju umro, ispričala je Mira.
Priča Silvane Kokot
Silvanu Kokot, koja je branila Lužac, nakon pada grada kao ranjenicu su iz bolnice u konvoju prevozili za Zagreb. No konvoj je najprije skrenuo u Srijemsku Mitrovicu. Kad su se vrata otvorila, vidjeli smo žicu skroz. Ja sam stvarno bila uvjerena da smo u KP domu. Međutim, to je bio njihov vojni stacionar i tu nas je mlada vojska preuzela, kaže.
Nekoliko dana kasnije ipak su stigli u Zagreb. Silvana je završila na dugotrajnom liječenju zbog teških ozljeda zadobivenih u eksploziji fosforne bombe. Instinktivno je rukama zaštitila oči i tako spasila vid. Suborci su je odvezli u vukovarsku bolnicu, u kojoj je nedostajalo hrane, vode i lijekova. Imala je tada 21 godinu.
– Dobila sam anesteziju, zaspala, dr. Njavro me pokojni operirao. Međutim, kako je on zarezao skalpelom, tako sam se ja probudila. Ali oni nisu znali da sam ja budna. Nisam se htjela javiti; trpila sam, stisla zube i trpila. Tako sam jedan dobar period izdržala. Na kraju, kad su trebali i noge operirati, onda sam se javila da više ne mogu izdržati, da prestanu, ispričala je.
Silvana, Mira i Željka — žene su koje su branile Vukovar. Žene čija su leđa ponijela težinu zla u nezamislivom mraku.
U Domovinskom ratu sudjelovalo je 23 080 braniteljica, poginulo ih je 107, a 1113 završilo je s invaliditetom.
M.M: /Foto: hrt
