Prema izvorima neovisnog ruskog portala Meduza, predsjedniku Vladimiru Putinu jako je stalo da nitko od njegovih generala u Ukrajini ne dobije veći publicitet. Nije to slučajno – Putin to ne želi. Naime, postoji šansa da bi mu mogli otkazati poslušnost u slučaju da postanu popularni, doznaje Meduza i navodi slučaj generala Aleksandera Lebeda.
Provladini mediji redovito govore o podvizima ruske vojske u Ukrajini, ali rijetko spominju postupke zapovjednika, objašnjava Meduza u analizi aktualne ruske propagande kad je riječ o spominjanju zapovjednika “specijalne operacije”.
Meduza tvrdi kako su joj tri izvora bliska predsjedničkoj administraciji potvrdila kako se Putin boji da bi neki ruski generali mogli steći pretjeranu popularnost. Zbog toga mediji pod kontrolom vlasti gotovo uopće ne izvještavaju o djelovanju vojnog vrha na bojišnici. Istodobno se priče o podvizima vojnika te nižih i srednjih časnika redovito pojavljuju u priopćenjima koja prenose ruski mediji.
Sudeći prema izvješćima ruskih propagandnih glasila, čini se da sami generali sve svoje vrijeme provode ili primajući medalje od Vladimira Putina ili dajući medalje svojim podređenima.
Titulu Heroja Rusije, piše Meduza, dobili su general-pukovnik Aleksander Lapin i general-bojnik Esedula Abačev. Kako proizlazi iz Putinova razgovora s ministrom obrane Sergejem Šojguom, do dodjele generalima došlo je zbog činjenice da je Rusija preuzela kontrolu nad Luhanskom oblasti početkom srpnja.
Aleksander Lapin, general-pukovnik/ Foto: Sputnik
U nalogu za odlikovanje stoji da su Lapin i Abačev odlikovanja dobili za hrabrost i junaštvo iskazano u obavljanju vojne dužnosti, ali u čemu su se ta hrabrost i junaštvo točno sastojali – nije navedeno.
Jedan od izvora Meduze ističe da se Putin dobro sjeća devedesetih i ne želi da se u zemlji pojavi drugi general Lebed.
Tijekom vojne karijere general-pukovnik Aleksander Lebed zapovijedao je, između ostaloga, 106. zračno-desantnom divizijom u Tbilisiju u travnju 1989. i u Bakuu u siječnju 1990., a također je služio i kao zapovjednik 14. gardijske zborne jedinice vojske stacionirane u Pridnjestrovlju.
Sukob na području Pridnjestrovlja je zamrznut, a Moldavija i vlasti nepriznate republike potpisale su primirje. Godine 1994. general Lebed nazvao je ulazak ruskih trupa u Čečeniju “glupom i glupom”, došavši u sukob s ruskim ministrom obrane Pavlom Gračevom. Godinu poslije dao je ostavku te nastavio političku karijeru.
Na izborima 1995. blok konzervativnih političara Sergeja Glazjeva, Dmitrija Rogozina i Aleksandera Lebeda nije prešao prag od pet posto potreban za ulazak u Dumu, ali je sam general ušao u parlament. Sljedeće godine Lebed se kandidirao na predsjedničkim izborima i bio je treći s 14,7 posto glasova.
U drugom krugu podržao je predsjednika Borisa Jeljcina, dobivši u zamjenu mjesto šefa ruskog Vijeća sigurnosti. U tom svojstvu potpisao je mirovne sporazume s vodstvom Čečenije.
Dvije godine poslije general Lebed izabran je za guvernera Krasnojarskog kraja, a četiri godine poslije, 2002., poginuo je u padu helikoptera.
Osim Lebeda, generali Genadij Trošev, Vladimir Šamanov, Viktor Kazancev i Konstantin Pulikovski stekli su slavu tijekom čečenskih pohoda. Bili su javne osobe i često se pojavljivali u vijestima, prilično neovisni u svom djelovanju.
Takvih medijskih istaknutih generala nema u ratu s Ukrajinom. Štoviše, propagandni mediji niti ne javljaju tko je točno na čelu ruske vojske.
Ministar obrane Sergej Šojgu dobio je određenu pažnju. Primjerice, nedugo nakon početka rata tri tjedna se nije pojavljivao u javnosti, a na front je prvi put otišao tek u lipnju.
“Dovoljno Rusa podržava operaciju. Kad bi general stalno bio u središtu pozornosti, odnosno često u vijestima, neizbježno bi postao popularan. Postao bi kreator pobjeda. Nikad se ne zna čime takva popularnost može rezultirati”, rekao je izvor blizak predsjedničkoj administraciji, piše Meduza.
Meduzin izvor je dodao da su 90-ih generali mogli značajno utjecati na političku situaciju, koristeći svoju slavu kao argument.
“Sad bi takva ličnost mogla reći: Idemo svim silama na Kijev. Ili obrnuto – vrijeme je da razmislimo. Mnogi bi poslušali ratnog generala. To nikome u Kremlju ne treba. Ali časnici i vojnici su sitniš — oni nisu velike figure, tako da mediji mogu pričati o njima koliko god žele.”, zaključio je izvor.
D.M. /Foto: Reuters
