Nema nijednog teksta na Internetu koji je toliko puta šeran, kao što je priča „Ima jedna zemlja na Balkanu“. Ako se pretraži na Googleu, primijetiće se da su ga objavljivali gotovo svi relevantni i manje relevantni mediji iz bivše Jugoslavije. Prilagođavali su uvod priče za svoju republiku. Kratili su i dodavali. I izmišljali autora teksta.
Napisane redove društvenog paradoksa, potpisivali su kao rad raznih Amerikanca, britanskih novinara, svećenika iz dijaspore, turista… A prava istina je sasvim drugačija. Autor teksta je novinar i satiričar beogradskih „Večernjih novosti“ Bojan Ljubenović.
Ljubenović je tu priču osmislio je 2010. godina za potrebe „Novosti“. Objavljeno je u tiskanom izdanju, a dan poslije, priča je postala hit na portalima. Naravno, tko ne bi reagirao na sljedeće rečenice:
“Ima na Balkanu jedna zemlja, koja se graniči sama sa sobom. Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade. Gdje su falsifikati vredniji od originala. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje. Gdje svi igraju nogomet, a pobjeđuju u odbojci i tenisu. Gdje svi žure na posao, a nitko ne stiže na vrijeme. Gdje osmosatno radno vrijeme traje dvanaest sati. Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo. Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo…“
Pravog autora, aforističara „Novosti“ nitko ne spominje. Zaboravljen je. Najveći grešku je napravila „Politika“. List s ozbiljnim povjerenjem javnosti, najdužom tradicijom, na svojim stranicama je objavila tu priču, potpisujući Davida Cartera, novinara londonskog „Timesa“.
Ljubenović je s dva pisma pokušao demantirati, ali priča je otišla u eter. Njegov rad je potpisan tuđim imenom. I tako to traje i dalje.
Kako sje nastala priča?
“Bila je jesen 2010. godine kada sam u „Večernjim novostima“ počeo pisati satirično- humoristični serijal „Pisma iz Srbije“. Kolumna o izmišljenom strancu koji odnekuda dolazi u Srbiju i opisuje ovdašnje zgode i nezgode išla je nedjeljom na stranici humora koju sam, i koju i danas uređujem”, ispričao je Ljubenović za urbanestrane.rs
Izvorni tekst i jedna od inačica koja se dijeli društvenim mrežama i pripisuje “američkom novinaru”
Nakon godinu dana već bio sam napisao pedesetak takvih „pisama“ kada me je uhvatila „mala snaga“ te sam riješio da od tih pisanija odustanem. Nedelju ili dvije stranica humora je išla bez mog teksta, međutim, par čitatelja se pobunilo i tražilo od glavnog urednika da serijal bude nastavljen te me je jednog ponedjeljka na stolu sačekala kratka poruka Manojla Vukotića ‘Ljubenović da nastavi pisati’.
I nastavio sam.
Jednog četvrtka popodne (a to mi je bio zadnji rok pred prelom u petak), bio sam u dilemi što da napišem, a onda vidio onu lijepu reklamu „Soulful Srbija“, urađenu za potrebe Turističke zajednice Srbije, s ciljem da što više stranaca dovabi u posjetu našoj zemlji i njenim osobenostima. U namjeri da dam svoj doprinos bujanju domaćeg turizma napisao sam „pismo“ u kom sam pobrojao još nekoliko „čudesa“ koja strani turist, osim u Srbiji, nigdje drugdje na planetu ne može vidjeti. Iskren da budem to mi je bilo i najlakše, nabrojim dvadesetak ovdašnjih paradoksa i tekst gotov!
Tako je i bilo. Za nešto više od sat vremena po stavkama sam nabrojao naše (ne)shvatljive osobenosti i poslao tekst u redakciju. Da sam znao da će izazvati ovoliki interes potrudio bih se i malko više, paradoksa ovoj zemlji ne nedostaje, s lakoćom sam mogao mnogo bolji tekst napisati. I danas žalim zbog toga.
Bilo je to pismo pod rednim brojem 54, objavljeno listopada 2011. u „Večernjim novostima“.
Iste večeri kada sam „Pisma iz Srbije 54 – „Ima jedna zemlja“, okačio na Facebook nastala je ludnica. U veoma kratkom roku tekst je dobio za moj pojam nevjerojatan broj lajkova i šeranja, a do ponoći su mi prijatelji javili da je preveden na bugarski i engleski jezik. Kad sam sutra ujutru uključio računar, imao sam što da vidim, broj šeranja bio je udesetostručen!
Naravno da bih lagao kad bih rekao da mi nije bilo drago i da nisam bio ponosan zbog toga.
Međutim, već do večeri „dragost“ je počela da me napušta, jer sam primijetio da se na internetu pojavila krnja verzija „pisma“, bez mog potpisa i čitavog uvodnog dela. Kasapljenje je počelo.
Par dana poslije toga u dnevnom listu „Blic“, u autorskom tekstu nekog meni nepoznatog čovjeka, pojavljuje se isječak tog mog teksta, ali s uvodom u kom je pisalo „ovo su o Srbiji objavile jedne čikaške novine“.
Kako sam oduvijek imao lagodan odnos prema svojoj autorskoj svojini, nisam reagirao, ali je to umjesto mene učinila moja drugarica Mirjana Rašić, koja je poznata kao tvrdoglava i drčna persona kada su takve stvari u pitanju.
Poslala je četiri komentara s objašnjenjem da to nisu objavile nikakve čikaške novine, već je to tekst satiričara „Večernjih novosti“ od prije nedjelju dana, ali uzalud. Administratori Blicovog weba nisu željeli objaviti ni jedan.
U emisiji „Buđenje“ na Radio Beogradu Gorica i Dragan su također čitali taj tekst, u emisiji „Ćirilica“ gostovao je neki lik koji je citirao dio mog teksta i tvrdio da je to on smislio….i tko ga sve još nije krčmio kako je znao i htio.
Narednih dana ludilo se nastavilo, svakoga dana na internetu se pojavljivala nova verzija tog teksta, od kojih su neke stizale i na moj mail s popratnom porukom „vidi što je ovo zanimljivo“. Da, postojala je još jedna razlika: čikaške novine se više nisu pominjale, umjesto toga sada je u uvodu pisalo „ovo je o Srbiji napisao jedan američki novinar“.
U okviru svojih mogućnosti sam reagirao, skretao pažnju da to nikakav američki novinar nije napisao, već moja malenkost, reagirali su i neki moji prijatelji, objašnjavali, ljutili se, ali uzalud, sve je sličilo na ono poslovično skupljanje perja iz potrganog jastuka. Dešavalo se da naiđem na postove gdje neki „upućeni“ čitatelji objašnjavaju da taj tekst nije napisao nikad američki novinar već da je djelo „jedne novinarke iz pres službe hrvatske vlade“…itd.
Vrhunac ludila, (tada sam bar mislio da je vrhunac), bio je kada je kikindski pisac Miloš Latinović (a tadašnji upravnik „Bitef teatra“), 2014. godine na korice svog nagrađenog romana „Sto dana kiše“ stavio dio mog teksta kao da ga je on osobno napisao.
U medijima se digla galama mnogi su me savjetovali da tužim i njega i „Vulkan“, ali nakon što me je pisac pozvao telefonom i izvinio se, odustao sam od toga, uostalom nitko moj se nitko „vukao“ po sudovima pa nisam htio ni ja.
U međuvremenu sam objavio knjigu „Pisma iz Srbije“ i u pogovoru nazvanom „Kako sam postao jedan američki novinar“, sve ovo objasnio, misleći da time stavljam točku na „slučaj“. Kakva zabluda.
Moje pismo br. 54 je nesmanjenom žestinom nastavilo da se šera po internetu i pripisuje i Kurti i Murti, dijelovi su izbacivani, a dijelovi dodavani, tako da uskoro nije sličilo na sebe, pa sam čak morao objašnjavati da s tom najnovijom verzijom nemam nikakve veze. Ne treba valjda ni reći da je dobilo i svoju bosansku, makedonsku i hrvatsku verziju. Bez mog potpisa, naravno.
Po motivima moje knjige „Pisma iz Srbije“ zrenjaninski glumac Jovica Jašin počeo je igrati i monodramu, koju je, već pogađate, nazvao po tom „famoznom“ pismu „Ima jedna zemlja“.
Savez sindikata „Sloga“ je po tom tekstu snimio i neku vrstu televizijskog spota i gle čuda – potpisao me kao autora. Taj video klip ima nekoliko desetina tisuća šeranja da sam za ovih šest godina dobio po deset centi svaki put kada bi moj tekst neko šerao ili lajkao, ovaj tekst bih sada pisao kraj nekog bazena na Floridi…
Za knjigu „Pisma iz Srbije“ dobio sam sve najznačajnije književne nagrade iz oblasti satire, a obnovljeno i dopunjeno izdanje (sa 103 pisma) prošle godine objavila je i beogradska „Laguna“ i knjiga se vrlo brzo našla među deset najprodavanijih Srbiji. Iz tog izdanja izbacio sam dodatak-objašnjenje „Kako sam postao jedan američki novinar“, jer sam smatrao da većina čitatelja već zna sudbinu tog pisma i da ih nema potrebe ponovo zamarati time. Opet zabluda.
„Ima jedna zemlja“ se i danas šera nesmanjenom žestinom i evo, ovih dana se moje pismo pojavilo i na stranicama „Politike“ u rubrici „Među nama“. Naime, izvjesni Mladen Obradović poslao je najstarijem dnevnom listu na Balkanu moj tekst tvrdeći da ga je napisao novinar britanskog „Timesa“ David Carter.
Imenovani novinar doista postoji (dopisnik je „Timesa“ iz Berlina), a kako su njega uspeli povezati s mojim tekstom još uvijek ne znam. Pretragom po internetu utvrdio sam da je tu „vezu“ prvi našao Zoran Panović, ugledni novinar i dugogodišnji glavni i odgovorni urednik „Danasa“, a otkud njemu takva glupost, pojma nemam.
Politici sam istog dana poslao demanti, a demanti je i objavljen, ali je šteta već napravljena, taj isječak se već vrti internetom. Ono što je nesumnjivo jeste da takvi neprovjereni tekstovi mogu nanijeti trajnu štetu mom i onako tanušnom književnom ugledu, te s toga molim da se više ne ponavljaju.
Sve u svemu, za ovo vrijeme prošao sam put od „jednog američkog novinara“, i „hrvatske novinarske“ pa sve do novinara britanskog „Timesa“ na privremenom radu u Nemačkoj. Za jednog tipa koji za sve to vrijeme nije mrdnuo iz Kaluđerice, nije loše. Gdje ću još otputovati i tko ću u međuvremenu postati, jedva čekam da vidim.
Na kraju je Ljubenović ispričao špto mu se dogodilo u vrijeme nastanka ovog teksta:
“Zazvoni mi danas telefon u kancelariji, čovjek se predstavi i kaže da je on nedavno „Politici“ poslao onaj tekst iz moje knjige pripisavši ga britanskim novinaru. Živi u neposrednoj blizini „Novosti“ i moli da ga posjetim kako bi mi se osobnonispričao i da mu potpišem primjerak knjige „Pisma iz Srbije“, koju je jutros kupio.
Odem, čovjek je u penziji, diplomirani pravnik, stručnjak za odnose Srbije i SAD, obje kćerke novinarke, jedna u Beogradu, druga u Washingtonu. Kaže, kada je video moj demanti u Politici, odmah je kontaktirao novinara „Timesa“ Davida Cartera i u mailu ga pitao za taj tekst, ali mu je Britanac odgovorio da on takav tekst nikada nije napisao. Štoviše o Srbiji je pisao samo jednom, još 2008. i to o Kosovskoj Mitrovici.
Moj domaćin kaže da mu je tada bilo još teže zbog neprijatnosti koju mi je izazvao, i moli me da primim ispriku. Naravno da jesam, sretan što sam upoznao pravog beogradskog gospodina, vrstu u izumiranju, ne mora sve što krene naopako tako i završiti.”
