Nije pokojni papa Franjo branio da se slavi blaženog Alojzija Stepinca, tj. kao blaženika katoličke crkve, pa je manje kontroverzno što ga nije kanonizirao svetim. Ali je suspektno njegovo traženje da to prođe kroz susret mješovite komisije katoličke i pravoslavne odnosno srpsko pravoslavne, tj. da se cjelovitije ispita slučaj nadbiskupa Stepinca u Drugom svjetskom ratu.
Ne pokušavam braniti njegovo traženje, ali je veliki gaf nazvati Irineja “velikim patrijarhom” koji našega blaženika prozvaše da je “ustaški vikar”. A ovo su papine riječi:
“Povijesni slučaj je ovaj: kanonizacija Stepinca. On je bio krepostan čovjek, zato ga je Crkva proglasila blaženim. Vjernici mu se mogu moliti. Ali u jednom trenutku procesa došlo se do nerazjašnjenih točaka koje se tiču povijesti. I ja, koji moram potpisati kanonizaciju – to je, naime, moja zadaća – moleći, razmišljajući i tražeći savjet, uvidio sam da moram zamoliti za pomoć srpskog patrijarha Irineja, koji je veliki patrijarh. I Irinej mi je pomogao. Zajedno smo osnovali povijesnu komisiju: i njega i mene jedina stvar koja zanima je ne pogriješiti, zanima nas istina. Ne pogriješiti”, riječi su pape Franje koje su imale veliki odjek u Hrvatskoj.
Kakva je to istina da je Stepinac “ustaški vikar”, a znamo kakav je stav SPC-a prema ustašama? Koliko je papa informiran o svemu tome? Kakva je to istina i je li se papa zanimao išta o “toj istini“, tj. da je “ustaški vikar”?
Čini se da je i u Bibliji bilo kontroverznih ličnosti i događaja koji su predodredili tijek povijesti, kao naprimjer slučaj braće Ezava i Jakova kod roditelja Izaka i Rebeke. Oni su bili blizanci, ali je Ezav nekoliko minuta rođen prije Jakova pa je trebao biti zakoniti nasljednik Izaka, ali je majka favorizirala Jakova i na prevaru je Jakov postao nasljednik a i uz pomoć samog Ezava koji je i sam za zdjelu leće, koju je pripremio Jakov, prepustio bratu nasljedstvo, jer se, veoma gladan, vratio iz lova (Post 25,29-34).
Da ne navodimo dalje kako je od njega postalo ono potomstvo Izraela (prije obećano Abrahamu, Jakovljevu djedu) tj. od njegovih 12 sinova koji su napučili Egipat, a Mojsije (iz Levijeva plemena; Levije je jedan od dvanaestorice braće) ih je Božjom pomoći izveo iz Egipta, jer su postali robovi Egipćanima.
Je li Jakov-Izrael bio odveć sebičan ili lakom da za zdjelu leće dobije nasljedstvo, i da mu majka pomogne prevarom obnevidjelom mužu Izaku predstaviti Jakova kao Ezava? Morao se, Jakov, za neko vrijeme udaljiti od obitelji kod ujaka Labana da ne proključa bijes ili srdžba Ezava. I kod ujaka zapazi Rahelu koju dobije za ženu, a i njenu sestru Leu.
A kakva je tek storija o Mojsiju? Braća su inače s obiteljima i ocem Jakovom došli u Egipat kod brata Josipa, koji je postao jedan od najvećih dužnosnika na faraonovu dvoru i s velikim ovlastima, u vrijeme gladi, a Josipa su prodali trgovcima koji su prolazili s karavanama preko pašnjaka, gdje su braća čuvali stoku.
Trgovci su ga preprodali u Egiptu faraonskom činovniku Potifaru. Njega su braća gotovo ubili, čak je bio ubačen u zdenac u kojem nije bilo vode, kad im je došao na pašnjake, poslat od oca da izvidi što se događa s njima i stokom. Bili su zavidni i pomalo ga mrzili jer je bio poseban očev ljubimac. A mi kažemo da su bila takova vremena.
Posebno je važno istaknuti da je Jakov (Izrael) sinove dobio s četiri žene, tj. dvije sestre, Rahela i Lea, a kćeri su njegova ujaka Labana te i s njihovim sluškinjama Bilhom i Zilpom. Ima li tu kakvih kontroverza? Otkud bi mi to znali?
I u novom Zavjetu, iz evanđelja po Mateju, glava 20., vidimo kako su istu plaću dobili oni radnici, najamnici u vinogradu, koji su došli rano ujutro kao i oni u pet popodne. Kako tu stoji pravda? Ili onaj slučaj iz evanđelja o rasipnom, odnosno izgubljenom sinu kojem otac spremi ugojeno tele jer se vratio kući iako je sve spiskao od nasljedstva (iz evanđelja po Luki 15:11-32)?
Dosta se pisalo i piše o umrlom papi Franji, posebno u ova dva broja Hrvatskog tjednika (24. i 30. travnja 2025.), a ono što su napisali gospođa Andrea Černivec i gospodin Ivica Marijačić gotovo sve, ad verbum, i sam potpisujem.
A pišem, nadajući se, da će i ovo s kanonizacijom i oko kanonizacije svetim Stepinca moguće proći mnogo bolje nego smo očekivali, tj. da nećemo prigovarati pokojnom papi Franji u dogledno vrijeme u pogledu očekivanog i dogođenog odnosno odgođenog.
E sad se obraćam HBK radi sljedećeg: Zamislimo, naime, da je upravo papa Franjo objavio kanonizaciju svetim Stepinca prije svoje smrti, kako bi reagirao hrvatski katolički puk sa svojim crkvenim poglavarima?
Vjerojatno bi napunili hipodrom i prije Marka Perkovića u Zagrebu za proslaviti taj događaj kanonizacije ili pak svetište u Mariji Bistrici. Ali taj bi dan Lucifer trijumfalno obavio svoj pakleni mimohod sa svojom vojskom nakon što bi visoki klerik taj dan na misi pričestio državne poglavare na čelu s Plenkovićem, kao nekidan u Okučanima predstavnik vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana na proslavi pobjedničke operacije Bljesak.
A za prošli Božić pričest je istom Plenkoviću, uz istaknute članove vlade, i predsjednika Sabora Jandrokovića, podijelio nadbiskup zagrebački Dražen Kutleša na Kaptolu, i to baš, u bogoslužnom prostoru blaženog Alojzija Stepinca. Plenković je za ovaj Uskrs bio u Rimu i dan prije smrti pape sastao se s njime.
A sada me opet vuče Biblija, tj. Stari savez (zavjet), događaj s Abrahom i njegovom ženom Sarajom (Sarom), pa citiram: „Ali kad je zemljom zavladala glad, Abram (poslije je prozvan Abraham) se spusti u Egipat da ondje proboravi, jer je velika glad harala zemljom. Kad je bio na ulazu u Egipat, reče svojoj ženi Saraji: ‘Znam da si lijepa žena. Kad te Egipćani vide, reći će: ‘To je njegova žena’, i mene će ubiti, a tebe na životu ostaviti. Nego reci da si mi sestra, tako da i meni bude zbog tebe dobro i da, iz obzira prema tebi, poštede moj život.’
Zbilja, kad je Abram ušao u Egipat, Egipćani vide da je žena veoma lijepa. Vide je faraonovi dvorani pa je pohvale faraonu i odvedu ženu na faraonov dvor. Abramu pođe dobro zbog nje; steče on stoke i goveda, magaraca, slugu i sluškinja, magarica i deva. Ali Jahve udari faraona i njegov dom velikim nevoljama zbog Abramove žene Saraje. I faraon pozva Abrama pa reče: ‘Što si mi to učinio? Zašto mi nisi kazao da je ona tvoja žena? Zašto si rekao: ‘Ona mi je sestra’, pa je ja uzeh sebi za ženu? A sad, evo ti žene; uzmi je i hajde!’ Faraon ga onda preda momcima, a oni ga otprave s njegovom ženom i sa svime što bijaše njegovo.”(Post. 12)
Možemo reći da je Abraham lagao da spasi život sebi i ženi. I ja ovdje kažem da je pokojni papa posegao za diplomacijom, usporedimo s onim događajima iz Biblije, kako bi preskočio Irinejeve laži i dočepao se posjeta SPC u Srbiji i preko njih do Moskve odnosno „ruskog faraona“ patrijarha Kirila.
No ja vidim da manje ima zloće od pape prema Stepincu od naših crkvenih i državnih poglavara. Kako? Evo moja, uvjetno rečeno, teza ili tvrdnja da se sam blaženi Alojzije Stepinac, gotovo i vjerujem, a ne samo mislim, zauzimao da se odgodi njegova kanonizacija svetim na zemlji, tj. u Rimu od pape Franje, a možda i još kojeg pape dok se neke stvari u Hrvatskoj odnosno Crkvi u Hrvata, ne dovedu u red.
Već sam o ovome na više mjesta pisao glede pobačaja kod nas u RH, gdje sam spominjao zauzimanje ondašnjeg nadbiskupa Stepinca kroz njegov apostolat u kojem je žigosao problem pobačaja, psovke i oskvrnuća dana Gospodnjega (nedjelje), kao grijehe koji vape u nebo za osvetom.
Ovdje ću samo ukratko kako se izrazio glede pobačaja u njegovo vrijeme. On je u svojoj alokuciji (uvodna riječ), prigodom otvorenja Hrvatskog Socijalnog Tjedna, a zabilježeno je u Katoličkom listu u Zagrebu broj 7 od 15. veljače 1940. godine rekao:
“Kad naime ne bi vjerovali u preporodnu snagu evanđelja, ne bismo li i mi gledajući, kako stanovita organizacija kod nas nekažnjeno i naočigled vlasti vrši zločine pobačaja….ne bismo li i mi morali reći nešto kao i Cicero: Domovinu još imamo na jeziku, ali smo je zapravo već izgubili(…) I mi vjerujemo da nije daleko vrijeme kad će se brojna djeca smatrati blagoslovom s neba kao nekad kod starih Izraelaca, a pokvareni individui, koji mrskim djelima hoće da ometaju planove Stvoritelja, ustuknuti pred pravdom koja zločine neće ostavljati nekažnjene.”
Iz rečenog nadbiskupa Stepinca razumjeti je da tada pobačaj nije bio od države legaliziran, pa je bilo za očekivati da se zločine kazni. A danas odnosno već tamo od 1978. kod nas je pobačaj, a nadbiskup je kazao, zločin pobačaja, je legaliziran. I sad ti državni poglavari u RH, čuvari, branitelji i zastupnici zakona koji omogućava pobačaj ili ubojstvo nerođenog djeteta, dolaze na Božićnu i Uskrsnu misu da ih pričesti, ni manje ni više nego crkveni poglavar (pastir) koji sjedi na stolici na kojoj je svojevremeno sjedio i sam blaženi Alojzije Stepinac. Što Crkva kao Sveta Stolica u Rimu naučava i poduzima u ovim slučajevima, tj. kad je u pitanju namjerni pobačaj. I još gore kad ga država legalizira?
U Hrvatskom tjedniku, broj 1061 od 23. 1. 2025. objavljen je moj članak pod naslovom: Nadbiskup Kutleša javno pričešćuje one koji se zalažu za kulturu smrti u kojem upravo piše što Crkva propisuje za slučaj namjernog pobačaja, zločina pobačaja po nadbiskupu Stepincu, a to je propisano u Zakoniku kanonskog prava (ZKP) iz 1983.
U kan. 1398, a to je da se određuje sljedeće: “Tko nešto poduzme radi pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno.“ Dakle postaje se izopćenikom u katoličkoj crkvi.
U istom članku navodim kako se predsjednik vlade RH već tamo 2016. godine založio da ostane zakon iz 1978. na snazi kao jedan pozitivni zakon. Koliko je od tada poubijano nerođene djece po klinikama ili koliko je ubijeno poslije pričesti na Uskrs i Božić prošle godine a primljena iz ruku nadbiskupa Kutleše i niže rangiranih klerika? I zastupnici Sabora RH koji idu na pričest su izopćenici po istom članu kanona.
Stoga molim Hrvatsku biskupsku konferenciju(HBK) da donese u čast Isusa Krista i blagoslov blaženog Alojzija Stepinca nekakav dokument; dekret, edikt ili nešto što može imati obvezujuću snagu, pogotovo za crkveni kler, da se prekine javno pričešćivati one koji potpadaju pod član kanona 1398.
A to se može izvesti uz prvi korak da se ubijanje nerođene djece ne označava pod terminom kultura smrti nego zločin pobačaja, ako je namjerno izvršen. A zastupnicima je u Saboru da derogiraju postojeći zakon. Vidimo dakle, po događajima iz biblije; recimo slučaj Jakova-Izraela kako je na osnovu prevare u obitelji Izaka i Rebeke došlo do odlaska Jakova kod ujaka od kojeg je dobio dvije kćeri, uz njihove služavke, i tako je nastalo potomstvo od 12 Izraelovih plemena.
Može li se nešto dogoditi iz prevare Irineja prema papi Franji? Neka netko potvrdi da ne može biti od toga neko dobro. A ja evo kažem: ako naša HBK donese nekakav dokument po pitanju pobačaja, usklađen sa Zakonikom kanonskog prava katoličke Crkve da je na redu i kanonizacija svetim našega, sada blaženika, Alojzija Stepinca.
Nikola Bašić/ Vis /Foto: pxll
