Bio je svibanj 2018. kada je tadašnji saborski zastupnik SDP‑a Nenad Stazić na svom Facebook profilu objavio rečenicu koja je zauvijek obilježila njegovu političku karijeru: “Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.”
Nakon što je izazvala zgražanje, Stazić ju je obrisao i pokušao objasniti da “nema veze s Bleiburgom”. No nije pomoglo. Ta rečenica, lišena svake empatije, ostala je njegova najpoznatija politička ostavština.
Ironija je u tome što je Stazić godinama nastupao kao moralni arbitar. U saborskim raspravama, osobito u slučaju navodnog plagijata ministra Pave Barišića 2017., držao je lekcije o vjerodostojnosti, akademskoj čestitosti i moralnoj higijeni.
Na kraju se – sudski i akademski – pokazalo da Barišićev rad nije plagijat, ali Stazićev nastup ostao je zapamćen kao primjer političkog moraliziranja s visoka.
I onda – preokret.
Novinar Tomislav Čadež nedavno je otkrio da je Stazić, koji se javnosti predstavljao i kao dramski pisac, potpuno plagirao dramu “Siroti mali hrčki” srpskog autora Gordana Mihića iz 1967. godine. Stazićeva verzija, nazvana “Pljuska”, praizvedena je u Kerempuhu 1998. godine.
Ne radi se o “inspiraciji”, “posudbi” ili “intertekstualnosti”, nego o preslikanom dramskom predlošku. Trebalo je proći gotovo trideset godina da se otkrije jedan od najvećih kulturnih skandala u novijoj hrvatskoj povijesti.
I što se dogodilo nakon otkrića? Ništa.
Umjesto očekivane rasprave u kulturnoj i medijskoj javnosti – šutnja. Zapanjujuća, gotovo disciplinirana šutnja. A još nam je svjež slučaj HDZ‑ova Vice Mihanovića, čija je doktorska disertacija bila pod povećalom svakog portala, kolumnista i političara. Tada se moralna strogoća vježbala bez zadrške. Danas – muk.
Kako objasniti taj kontrast?
Odgovor je jednostavan: Stazić je “naš”. Pripadnik kruga koji u hrvatskom javnom prostoru uživa status nedodirljivosti. U tom zatvorenom ideološkom ekosustavu plagijat nije zločin ako dolazi iz “naših” redova. On je, u najgorem slučaju, nespretna omaška. U najboljem – legitimna posudba. Moralna načela, čini se, vrijede samo kad se primjenjuju na “njih”.
Tu se vrijedi prisjetiti misli Vlade Gotovca, jedne od najčišćih savjesti hrvatske politike: “O istome uvijek isto.”
Ako je plagijat moralni prijestup, onda je plagijat moralni prijestup bez obzira na to tko ga počini. Ako je govor mržnje neprihvatljiv, onda je neprihvatljiv uvijek, a ne samo kad dolazi od političkih protivnika. Gotovčeva rečenica danas zvuči kao optužnica protiv selektivnog morala koji dominira hrvatskim javnim prostorom. To je vrhunac licemjerja hrvatske kulturne elite.
Mihanović je bio idealna meta: simbol svega što tzv. urbana ljevica prezire. Stazić je, naprotiv, njihov čovjek – suborac iz saborskih klupa, gost istih kazališnih premijera, sudionik istih kulturnih krugova. I zato se šuti. Jer priznati plagijat značilo bi priznati da je moralna superiornost, kojom se godinama maše, samo politički alat.
Na kraju, Stazić je postao žrtva vlastite šlampavosti – one moralne.
Dvije epizode obilježile su njegovu karijeru: žaljenje zbog “šlampavosti krvnika” i vlastita intelektualna krađa. Te dvije točke zatvaraju krug. Čovjek koji je godinama dijelio lekcije o moralu završio je kao simbol retoričkog radikalizma i plagijatorske neautentičnosti.
A mi? Dok god budemo imali “naše” i “njihove” plagijatore, ostat ćemo društvo u kojem je ideološka podobnost važnija od istine, a moral selektivna kategorija. I zato je šutnja oko Stazića možda najglasnija poruka hrvatske kulture u posljednjih trideset godina.
M. Marković/Foto: pxll
