Stadion na Poljudu je kulturno dobro Republike Hrvatske. A kulturno dobro, za razliku od predsjednika klubova, gradonačelnika i navijačkih parola, imaju jednu nezgodnu osobinu: štiti ih zakon.
U Splitu se opet dogodila ona karakteristična zamjena teza u kojoj se najprije donese zaključak, a onda se krene tražiti stvarnost koja bi mu odgovarala. Zaključak glasi: Poljud treba srušiti.
Treba novi stadion, moderan, nogometni, komercijalan, bez atletske staze, s ložama, restoranima, prihodima, sadržajima, možda i dovoljno udobnim zahodima da čovjek u njima ne poželi emigrirati. Sve je to legitimno. Hajduk sigurno treba stadion koji odgovara klubu s masovnom publikom i ozbiljnim komercijalnim ambicijama. Ali između rečenice „želimo novi stadion“ i bagera koji ulazi na Poljud postoji jedna sitnica. Država. Točnije, Ministarstvo kulture i medija.
I još preciznije: činjenica da je Poljud od 2015. zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske. Ministarstvo ga nije zaštitilo zato što nije znalo što bi drugo radilo jednog ponedjeljka ujutro, nego zato što je stručno povjerenstvo utvrdilo njegovu arhitektonsku i kulturnu vrijednost kao djela Borisa Magaša i jednog od ključnih ostvarenja hrvatske arhitekture druge polovice 20. stoljeća.
Tu počinje problem svih onih koji su posljednjih mjeseci rušenje počeli tretirati kao gotovu stvar.
Torcida je rekla
Torcida je jasnog stava što želi: novi, moderni nogometni stadion. Ne obnovljeni Poljud, nego novi stadion. Stav je potpuno legitiman i nitko Torcidi ne može osporiti pravo da ga zastupa. Samo što Republika Hrvatska još uvijek nema pravni institut koji se zove: „Torcida je rekla.“ Za skidanje zaštite postoji procedura. I ona je prilično neugodna za rušiteljski entuzijazam.
Važeći Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara kaže da Ministarstvo može ukinuti status kulturnog dobra ako je kulturno dobro izgubilo svojstva zbog kojih je zaštićeno. Prije toga traži se mišljenje Hrvatskog vijeća za kulturna dobra. Aktualni pravilnik postupak dodatno razrađuje: potreban je prijedlog nadležnog konzervatorskog tijela, mišljenje stručnog povjerenstva i mišljenje Hrvatskog vijeća za kulturna dobra.
Primijetimo što u zakonu ne piše. Ne piše: ako je obnova skupa. Ne piše: ako predsjednik Hajduka želi novi stadion. Ne piše: ako studija izvedivosti pokaže da bi novi stadion bio komercijalno bolji. Ne piše čak ni: ako se građanima više sviđa stadion bez atletske staze.
Piše da kulturno dobro mora izgubiti svojstva zbog kojih je zaštićeno. A upravo je tu cijela predstava oko rušenja Poljuda zasad mnogo više splitska političko-navijačka opera nego završena administrativna stvar.
Predsjednik Hajduka Ivan Bilić javno je zastupao tezu da je najbolja opcija novi stadion na istom mjestu, dok je Grad upozoravao na probleme sigurnosti krovne konstrukcije. Istodobno su građevinski stručnjaci u travnju govorili da tek treba okupiti tim, obaviti mjerenja i donijeti stručne zaključke.
Drugim riječima, dok je javna rasprava već stigla do bagera, struka još nije bila stigla ni do konačne dijagnoze. To je važna razlika.
Dotrajala građevina nije isto što i građevina bez kulturne vrijednosti. Korozija nije isto što i gubitak kulturnog svojstva. Loše održavanje nije isto što i prestanak zaštite. A skupa sanacija pogotovo nije pravna kategorija kojom kulturno dobro prestaje biti kulturno dobro.
Spomenik kulture
Kad bi bilo drukčije, Hrvatska bi problem zaštite spomenika riješila na genijalan način: dovoljno ih je dovoljno dugo ne održavati, zatim ustanoviti da su skupi za obnovu i na kraju proglasiti da ih je najjeftinije srušiti. To bi bila konzervatorska politika dostojna parking-poduzeća. Ali zasad nije hrvatski zakon.
Naravno, nitko ozbiljan ne može tvrditi da je bilo kakav administrativni status vječan. Zakon upravo zato poznaje postupak prestanka zaštite. Ako stručna tijela jednoga dana utvrde da je Poljud doista izgubio svojstva zbog kojih je zaštićen, Ministarstvo može donijeti odgovarajuću odluku. Ali danas takva odluka ne postoji.
A dok ne postoji, Poljud nije građevinska parcela sa starim stadionom koji samo čeka rušenje. Poljud je zaštićeno kulturno dobro. To je dio priče koji se u navijačkoj, ali i političkoj euforiji oko „novog Poljuda“ ponaša poput neugodnog gosta kojega svi pokušavaju ignorirati, ali on nikako da ode kući.
Zahtjev za rušenjem
Zato su javni zahtjevi Torcide za rušenjem, koliko god bili glasni i politički utjecajni, u pravnom smislu zasad uzaludni. Oni mogu stvarati pritisak. Mogu oblikovati raspoloženje javnosti. Mogu natjerati gradsku vlast da naručuje studije, saziva sjednice i obećava referendume. Ne mogu izbrisati Poljud iz Registra kulturnih dobara. To može samo država, u propisanom stručnom postupku, i samo ako postoje zakonski uvjeti.
Tu dolazimo do apsurda cijele splitske rasprave. Grad može željeti novi stadion, Hajduk može željeti novi stadion, Torcida može zahtijevati novi stadion. Građani mogu na referendumu poželjeti novi stadion. Ali referendum ne može glasovanjem ustanoviti da je Magaševa arhitektura prestala imati kulturnu vrijednost ništa više nego što može izglasati statički proračun krova. Za to postoje stručnjaci i zakon.
Zbog toga je mnogo realnije očekivati dugu bitku oko toga kako rekonstruirati, prilagoditi i modernizirati Poljud uz očuvanje njegovih zaštićenih vrijednosti, nego sutrašnji dolazak bagera koji će ga sravniti sa zemljom.
Novi stadion Hajduku možda treba. Možda će ga Split jednoga dana i dobiti. Ali iz toga nikako ne slijedi da stari Poljud mora nestati. To je upravo ona sitna činjenica koja u Splitu lako promakne kad se velika pitanja počnu rješavati kao rasprava na tribini: glasnoća proizvodi dojam moći.
Samo što administracija ne mjeri decibele. Na Poljudu posljednju riječ o zaštiti neće imati ni Torcida, ni Hajduk, ni gradska politika. Imat će je zakon i institucije Republike Hrvatske. I prema onome što danas postoji na papiru, Poljud još nije ni blizu toga da prestane biti zaštićeno kulturno dobro.
M. Marković/Foto:Miro Gabela/ hajduk.hr
