Preminuo je Zvonimir Trusić (74) dragovoljac Domovinskog rata, osnivač i bivši predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, potvrđeno je Maxportalu iz kruga obitelji.
Zvonimir Trusić, ekonomist po obrazovanju, vodio je prve organizirane skupinama koje su se uključile u obranu Hrvatske. Do agresije na Hrvatsku, kao zaposlenik Kraša bio je aktivan u rukometu.
Rođen je 1951. godine u pitomom slavonskom selu Štivica kraj Nove Gradiške. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Kao student je uhićen i pretučen 1971. Kasnije je pričao da je “s dekicom i četkicom za zube” čekao kad je Tito prolazio kroz Zagreb.
Devedesete je je bio poznat i kao vlasnik kafića Style 92 na Zagrebačkom velesajmu, okupljalištu ratnika i dragovoljaca, odakle se kretalo u Slavoniju, Banovinu ili Liku. Trusić je u Domovinskom ratu prošao niz bojišta. Ratni put vodio ga je od Vukovara, Osijeka, Pakraca do Gospića i Banovine, a on i postrojba kojom je zapovijedao posebno su se istakli na Pakračkom ratištu.
Zbog ratnih aktivnosti u Pakracu bio je pod istragom pa je par mjeseci proveo u zatvoru. Teretili su ga za “svjesno zatiranje srpskih pravoslavnih obilježja”, a on je to ovako objasnio:
“U jednom selu na pakračkom području, na tornju pravoslavne crkve bili su snajperisti. Ubili su dvojicu naših vrlo mladih boraca, Juru i Nikolu. Naravno da smo srušili taj toranj, to je bio legitimni vojni cilj. Za prst moga vojnika srušio bih sve tornjeve po Slavoniji.”
Pokušali su ga optužiti i za ratne zločine nad srpskim stanovništvom u Pakracu, a kad se pokazalo su tvrdnje Helsinky Watcha netočne, optužnica je odbačena. O boravku u zatvoru je pričao da je s njim robijao i otac poznate poznate (i još uvijek aktivne) HRT-ove novinarke.
“S bitnom razlikom, njega su uhitili kao četnika, a mene optužili za ustašovanje.”
Nakon rata je postao poznat po javnim istupima i kritici političkog odnosa prema braniteljima gdje se isticao kao jedan od najaktivnijih promicatelja uloge dragovoljaca u obrani Hrvatske.
Osnivač je Udruge hrvatskih dragovoljaca, a pod njegovim vodstvom organiziran je I. sabor hrvatskih dragovoljaca u dvorani Vatroslava Lisinskog 1993., gdje je Tomislav Merčep izabran za predsjednika. Bio je ljut zbog načina na koji je to izvedeno, doživio je to kao puč, ali u javnim nastupima nikad se nije se žalio.
Godinama je javno je prozivao političare zbog marginalizacije dragovoljaca i pokušaja revizije njihove uloge u ratu. Bio je vrlo kritičan prema političkim elitama, koje su, prema njegovim riječima, razjedinile braniteljsku populaciju kako bi tim udrugama lakše upravljali i pokušali umanjiti doprinos dragovoljaca.
Unatoč pokušajima da ga se politički izolira – u nekim medijima opisivan je kao “državni neprijatelj” – Trusić je ostao dosljedan. Njegova borba nije bila za funkcije, već za istinu. U vremenu kada se povijest pokušava reinterpretirati, njegov glas je podsjećao da sloboda i demokracija nisu došle same nego izborene i obranjene u Domovinskom ratu.
Bio je suorganizator i sudionik prosvjeda protiv ljevičara koji su tražili povratak imena Trgu žrtava fašizma kad je Zoranu Pusiću izbijen zub, a bivši predsjednik Stjepan Mesić dobio letvom po leđima.
O formiranju prvih dragovoljačkih postrojba Domovinskog rata pripremao je knjigu, desetina puta je ponovio kako su kod njega izvorni dokumenti i da će napokon doznati puna i prava istina o dragovoljcima Domovinskog rata.
Posljednje dvije godine često je posjećivao doktora. Kad su mu jesen prošle godine odstranili bubreg, nakon buđenja iz kome s liječnicima se zezao. Koji? Lijevi. Ok. Desni mi ne dirajte.
Kroz sve vrijeme borbe nije davao znakove umora, na tijelu i u glasu se nije moglo primijetiti da se bori s progresivnom dijagnozom. Sve do prije desetak dana kad nije zvao da je “kod Mare na kavi” i da se spustim. Zvao je iz bolnice, no ni tada nisam pomislio da je to bio oproštajni razgovor.
Dragi prijatelju, počivao u miru. Njegovoj obitelji – Daliborki, Hrvoju, Zrinki, Zvonimiri i Anti – iskrena sućut.
M. Marković/Foto: Press
