Moja mala Hrvatska tako rijetko radosna
Kad je 16. travnja 2025. u dupkom ispunjenoj Dvorani Jure Petričevića u Palači Matice hrvatske u Zagrebu predstavljena knjiga Slobodana Prosperova Novaka Vlado Gotovac – život i djela, učinilo mi se da bi se napokon moglo prekinuti razdoblje hrvatske šutnje o djelima koja nadilaze kroniku svakidašnje jadikovke i prosječnosti kojoj smo svakodnevno izloženi u srednjostrujaškim medijima, ali i djelima s kojima ne odveć brojna državotvorna glasila ne znaju što bi jer su i u njima stranice posvećene kulturi razmjerno rijetke te okrenute budnicama ili vlastitim suradnicima.
I, naravno, prevarih se jer Hrvatska očito, da opovrgnem Gotovca, ne može podnijeti svaku misao.
Naši su pradjedovi rušili carstva koja nisu znali zamijeniti
Slobodan Prosperov Novak ne prestaje poticati javnost da se odmakne od kronike svakodnevice od početka javnoga djelovanja, još od prve knjige Dubrovački eseji i zapisi (1975.).
Tad je kao dvadesetčetverogodišnjak, u razdoblju muka nakon hrvatskoga proljeća, otvoreno polemizirao sa srbijanskim povjesničarima književnosti koji su nam i onomad, doduše znatno suptilnije i znanstveno utemeljenije, pokušavali oteti književne velikane, a knjiga bi njegovih polemika s raznoraznim sudionicima hrvatskoga kulturnog života u pedesetak godina javnoga mu djelovanja obuhvatila više svezaka.
Naravno da se ni vi ni ja ne moramo složiti sa svim njegovim stavovima, da se možda i mnogoga od nas, izravno ili neizravno, dohvatio, ali ono što Novaku nitko ne može osporiti jest da je uvijek bio relevantan, a nikad dosadan, što je rijetko postignuće na hrvatskoj kulturnoj pozornici. Jedan mu je od posljednjih podviga to što je, prozivkama mjerodavnog ministarstva i kulturnih ustanova, doslovce isprovocirao obilježavanje 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva.
Upravo je osoba takve biografije, da se poslužim Novakovom ustaljenom frazom, mogla na dvjestotinjak stranica sažeti životni put ponajprije pjesnika i uznika Vlade Gotovca. Međutim, čak ni enfant terrible hrvatske kulture, a ispravite me ako sam u krivu, nije u potpunosti uspio Vladu Gotovca vratiti u žižu hrvatskih medija duže od nekoliko dana i nekoliko emisija u kojima je uglavnom osobno sudjelovao.
U skladu s tim moglo bi se zaključiti da Vlado Gotovac i posmrtno proživljava hrvatsku šutnju.
Ne boj se, Hrvatska, vrtoglavice Velikih vidika!
Početna su poglavlja (Djetinjstvo i odrastanje te Dolazak u Zagreb, godine školovanja i ulazak u svijet književnosti) knjige Vlado Gotovac – život i djela pravo malo remek-djelo hrvatske autobiografske književnosti. Iz njihovih stranica doznajemo kako je Gotovac rođen u staji Ivana Grabovca na Podima nedaleko od Imotskoga 18. rujna 1930.
Otac mu je Martin bio žandar kojega je služba, među ostalim, odvela u Bosanski Novi i Prnjavor. Upravo je u Bosni osjetio da u Jugoslaviji „biti Hrvat i biti Srbin nije isto“ jer u općini s većinskim srpskim pučanstvom „jedan mali Hrvatić ne može da bude bolji đak od Srbina“.
Budući da mu je otac bio žandar, nije mogao nazočiti skupovima HSS-a, pa je mali Vlado odlazio na njih umjesto oca. Popeo bi se na klupicu te bi od riječi do riječi prenio što je čuo. Isto je činio za majku Anu koja je zbog kućanskih poslova išla na ranojutarnje mise, pa bi joj sin prenio propovijed sa središnje mise izbrusivši prenošenjem tuđih govora vlastitu dikciju i scenski nastup.
Gotovčevo razmjerno mirno djetinjstvo prekinuo je početak Drugoga svjetskog rata. Uskoro se uslijedila zbivanja koja će mu uvelike obilježiti život. Prvu je internaciju, naime, Gotovac doživio već tijekom 1941. kad su vlasti NDH majku i njega zatočili u Župi Biokovskoj nakon što mu je otac pobjegao u Split kako ne bi bio utamničen zbog kritike određenih postupaka pojedinih dužnosnika.
Drugi je, pak, Gotovčev susret s opakom stranom rata doživio 1942. ugledavši mrtve njemačke vojnike kod Lovreća koje su iz zasjede ubili partizani. Nakon „oslobođenja“ otac mu je bio zatočen. Razlog je tome bilo to što je upozoravao svoje sumještane da ih predstavnici novih vlasti kane ubiti. Uskoro mu je i mati uhićena te su mu oba roditelja bila zatočena u Makarskoj.
Petnaestogodišnji klapac Vlado obilazio ih je, najčešće skriven pod kamionskom ceradom, te im, po naputku jednoga od stražara, nosio rublje kako bi znao da su živi. Nakon Makarske otac mu je do 1948. kaznu služio u Staroj Gradiški, a majka u Požegi. Mladi je Vlado svoj prvi dolazak u Zagreb iskoristio da im pronađe odvjetnika.
Snaga jedina jaka za pjesme
Poglavlja Gotovčevo pjesništvo prije uhićenja te Knjiga „Princip djela“ i njezin kontekst posvećena su Gotovčevu književnom stvaralaštvu, o čemu je u prikazu ove Novakove knjige pod naslovom Kako baštiniti Gotovca (objavljenom u drugome broju ovogodišnjega Kola) pitko, a znanstveno utemeljeno pisao Ivan Rogić Nehajev:
“Gotovac je, treba li ponoviti, nezanemarivim sudionikom krugovaša. K tomu, po ocjeni nekih kritičara, i svojevrsnim pretkom kasnijeg, razlogaškog poetičkog modela.“
Gotovčev stav o „književnoj proizvodnji“ Novak opisuje ovako:
“Naime, koliko god halapljiv čitatelj bio, Gotovac nikad nije čitao previše knjiga. Njegov je stav bio da s tuđim idejama i rečenicama treba biti oprezan i da ih treba uzimati u ograničenim dozama da nam ne bi kastrirale vlastitu misao i iskaz. Jednom je govorio kako je slijepima lakše jer ne moraju slijediti tuđe knjige, nego idu svojim tamama, svojim putem, slijedeći vlastita razmišljanja.“
Zanimljive su i Gotovčeve ocjene suvremenika poput Ivana Slamniga za kojega drži „da mu poezija sudjeluje u velikoj iluziji prema kojoj su su u pjesnikovim rukama elementi za rješenje sudbine kriznog svijeta“, a za Šoljanove sudove o pjesničkome pjesništvu veli da „ako oni i nisu istiniti, bar su dobro nađeni“.
Međutim, i Gotovca je kritika različito doživljavala. Tako mu, primjerice, nije bio sklon Veselko Tenžera, ali jesu Tonko Maroević i Igor Mandić.
Htio sam nešto učiniti za domovinu
Šoljanov je govor na Matoševu grobu iz 1964., u kojemu se Šoljan uime vlastita naraštaja ispričavao Matošu „što smo izabrali manje bogove no što si ih ti izabrao, nadajući se manjoj službi a većoj nagradi“, bio svojevrsnim okidačem za Gotovčevo djelovanje kojim će se prometnuti u istinskoga disidenta, ali je, poput svojih istaknutijih vršnjaka zazirao od sinekura na Sveučilištu i u kulturnim ustanovama.
Na valu hrvatskoga proljeća počinje prva faza njegova javnoga djelovanja opisana u poglavljima Rad u Matici i uhićenje te Kako je biti disident u Hrvatskoj. Gotovac se, ne samo u toj fazi, odlučno suprotstavlja jezičnomu unitarizmu (nazivajući čudnovatoga kljunaša koji se krio pod imenom srpskohrvatski „šizofreni, sifilitični jezik, sišavši s uma jezik, jezik koji banči nad našim grobovima“) uvidjevši da se iza nijekanja samobitnosti hrvatskoga jezika krije glad za hrvatskim ozemljem, a da se iza namjernoga prešućivanja hrvatskoga imena u „djelima“ i memorandumima srpske intelektualne elite kriju zametci agresije „i prije“, kako se slikovito izrazio Novak, „nego što su (njezini predstavnici, op. D. V.) poslali tenkove da ih lektoriraju“.
Ujedno je Gotovac među prvima jasno naznačivao kako hrvatske Srbe iskorištavaju središta moći izvan Hrvatske te je proročanski ustvrdio kako će ta rabota upravo hrvatske Srbe jednoga dana stajati jedine domovine. Govoreći o hrvatskoj prošlosti, isticao je kako je hrvatski suverenizam policentričan, da hrvatska nema središta te kako je „svaki rub hrvatskoga bića bio prisiljen voditi svoju bitku“. Vrhunac je Gotovčeva djelovanja u prvoj fazi bilo urednikovanje imenjakom naše novine, najčitanijega glasila 70-ih godina prošloga stoljeća, Hrvatskoga tjednika.
Urednikom je Hrvatskoga tjednika (u urednikovanju je zamijenio Igora Zidića) Gotovac ostao do uhićenja 11. siječnja 1972. Suđenje će se, u kojemu će biti osuđen na više od četiri godina uznice u Staroj Gradiški, prometnuti u „ubijanje vremena i činjenica“. Hrvatska je, čast iznimkama, i onda glasno zašutjela, zamuknuli su, da parafraziramo Gotovca, žestoki Hrvati nakon litre vina, koji se ujutro raspituju da nešto krivo nisu rekli, a popodne tuguju jer nisu dobili književnu nagradu.
Oglasilo se tek pokoje režimsko pero, poput Igora Mandića (koji ga je, da, dobro ste pročitali prije nekoliko redaka, nekoć hvalio). Režimsko je pero Gotovac oslikao riječima: „(…) danas efikasan suradnik vlasti, sutra njezin opušteni sluga, prekosutra otrov u njoj“.
Dobrica Ćosić „branio“ je Gotovca riječima koje će pedesetak godina poslije ponoviti Vili Matula: „Neka se sudi po zakonima i Ustavu ove zemlje.“ Svjetsku je, pak, javnost više morilo ukidanje časopisa Praxis nego uhićivanje hrvatskih književnika, a sam je Gotovac odbio pomilovanje jer bi se to smatralo priznavanjem krivnje. Znakovit je bio i njegov susret s Miroslavom Krležom. Književni je senator, zgranut Gotovčevom pričom, disidentu ponudio novčanu pomoć, na što se Gotovac okrenuo i otišao s Gvozda.
I svak je išo svojim putem: za vlašću, zlatom il’ za hljebom, a on – krvareći ljepotu – svojim nebom
Tijekom drugoga suđenja (usp. poglavlje Drugo suđenje i obrana) Gotovac je ponovno upozoravao na hrvatsku neravnopravnost ustvrdivši kako srpski disidenti, za razliku od hrvatskih, imaju putovnice, a u intervjuima za strane medije ovako je usporedio sovjetski i jugoslavenski režim:
“Razlike su marginalne. One se očituju u tomu, na primjer, kad ja dođem u Gradišku, osuđen na četiri godine, ja bih u Sovjetskom Savezu bio osuđen na deset godina i ne bih bio, recimo, u Gradiški, nego bih bio, recimo, u Kolinu. Tamo je hladnije, tamo je vjerojatno nešto malo lošiji smještaj, ali sve drugo je isto.“
Time je dao ocjenu jugoslavenskomu „socijalizmu s ljudskim licem“ koji ga je uskoro ponovno poslao na dvogodišnje hlađenje u Lepoglavi (1982. – 1984.).
Nikad Hrvati nisu imali vremena dovršiti svoje poslove
Posljednje su Gotovčeve disidentske i prve nedisidentske godine opisane u poglavlju Djelovanje u vrijeme raspada Jugoslavije. Gotovac tad ponajprije raščlanjuje tekstove srpskih pisaca koji navješćuju skorašnji krvavi rat, ali upozorava i na stalno ušutkavanje ustaštvom koje su najbezobzirnije provodili sami Hrvati („jer nitko ne zna tako uporno, tako bezobzirno biti protiv Hrvatske kao Hrvat“).
Nije zgorega napomenuti kako je Gotovčev govor pred zapovjedništvom 5. vojne oblasti 30. kolovoza 1991. izazvao čak i veće zgražanje predšasnika današnje Documente i sličnih udruga nego srpskih medija.
O javnome i političkome Gotovčevu djelovanju u samostalnoj Hrvatskoj (usp. poglavlja U nezavisnoj i demokratskoj Hrvatskoj i Smrt u Rimu) mnogo toga je rečeno. Možda ga najzornije dočarava Novakova usporedba Gotovca s Antom Starčevićem:
“Bio je od onih koji je sve dokaze za budućnost tražio u prošlosti, u vrijednostima koje su u njoj bile potvrđene, ali o kojima je u suvremenosti malo tko vodio računa. Po tome je sličan Anti Starčeviću s kojim je dijelio govorničku vještinu i liberalnu ideologiju, s kojim je dijelio izražen patriotizam, ali i onu svakidašnju političku nepragmatičnost, gotovo nestvarnu naivnost. Čudio se što živi u društvu koje je svoje krvnike odlučilo smatrati najboljim čuvarima.“
Umro je 7. prosinca 2000. u Rimu.
Ušutkajte pjesnika – i bit će manje riječi među nama
Ukratko pred vama je sjajna knjiga o istinskome hrvatskom disidentu kojega je Novak ponajprije usporedio s Havelom, ali i s Miłoszem, Michnikom, Brodskim i Konradom, disidentu kojega europska intelektualna elita još nije vrednovala u mjeri u kojoj je prepoznala istočnoeuropske protukomuniste (ipak, napomenimo kako je o njegovim disidentskim spisima 1996. raspravljao glasoviti francuski filozof Jacques Derrida), približno onako kako nikad nije dostatno vrednovala (pa gotovo ni prepoznala) ni hrvatsku književnu renesansu.
S Gotovčevim se disidenstvom, koje je, među ostalim, obilježeno i time što je svaki deseti dan svojega života proveo u zatvoru te što je odbio pomilovanje jer bi njime priznao navodnu vlastitu krivnju, nisu znale niti se znaju nositi ni hrvatske državotvorne snage. Možda su se upravo zbog toga na Gotovčevu imenu barem privremeno profitirali njegovi politički i književni protunošci poput Slavka Goldsteina i Predraga Matvejeviča, a danas u KIC-u, koji je Gotovac osnivao, promiču lik i djelo Gotovčeva osobnoga progonitelja, Josipa Broza Tita, no tako je to u Hrvatskoj, zemlji paradoksa, paradoksa, kojima je, eto, u završnoj fazi javnoga djelovanja i života podlegao i sam Gotovac iz vrlo jednostavnoga razloga – i on je samo čovjek.
Međutim, njegove će ga slobodarske ideje (jer kolektivne istine nije podnosio), njegov optimistični futurizam nastao u razdoblju najdubljega mraka, osobna hrabrosti i spremnost na žrtvu nadživjeti, a nadživjet će i novu hrvatsku šutnju koju je izazvala ne samo objava ove knjige, nego i njezino predstavljanje na kojemu se okupila intelektualna elita.
Mnoge misli zapisane u ovoj knjizi, naime, prokazuju lažne proroke i demokrate, razobličuju dvorske disidente. Da je neki češki ili poljski Novak, napisao knjigu o Havelu ili Miłoszu, ona bi se prodavala u tisućama primjeraka, prevodila bi se na strane jezike i bila bi popraćena kao događaj godine.
Slobodan Prosperov Novak osuđen je na to da svoju biografiju konteksta (a ne kronologije) uglavnom promiče sam i uz ograničenu potporu izdavača, Matice hrvatske, valjda u skladu s ocjenom kako je Gotovac „pisac knjiga koje su čitali rijetki“. Tek onda kad se to promijeni, Hrvatska će prestati biti „tako rijetko radosna“.
Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, rujan 2025.
