“Pozvao bih sve branitelje da još jednom izađu u obranu Hrvatske, ali ovaj put da, umjesto oružja i srca, ponesu kemijsku i razum te da glasaju po savjesti za bilo koju drugu stranku koja nije sudjelovala u ovih 30 godina devastacije Lijepe naše za koju su život riskirali.”
“Ima tu prekrasnih ljudi, poput g. Zekanovića i g. Bunjca te g. Ivana Pernara, koji mi je i dao priliku da kao vijećnik njegove stranke probam pomoći svom narodu da žrtva moga oca i mnogih drugih ne bude uzaludna…”
Dio je to “revolucionarnog proglasa upućenog braniteljima” koji potpisuje Ivan Viktor Barešić, sin Mira Barešića, koji je 31. srpnja 1991. poginuo u diverzantskoj akciji kod Miranja Donjih, pod nikada do kraja razjašnjenim okolnostima.
Sve do danas, na 28. obljetnicu Mirove pogibije, Ivan Viktor (31) nije htio javno govoriti o svom ocu, hrvatskom emigrantu koji je 1972. u Švedskoj osuđen na doživotni zatvor zbog ubojstva jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Rolovića i jednom od prvih dragovoljaca Domovinskog rata.
Njegova starija sestra Vera Viktorija udana je u Pakoštanima, a mlađa Andrea Jelena uspješan je model te živi i radi u Los Angelesu.
– Do sada nisam istupao u javnost, ali sada sam postao otac i shvatio sam da se nešto mora učiniti. Da žrtva mog oca ne bude uzaludna, da se nešto mora promijeniti jer se 30 godina ništa promijenilo nije. Zbog toga sam se odlučio i politički aktivirati, priključio sam se Stranci Ivana Pernara (SIP) i bit ću njihov kandidat na parlamentarnim izborima.
Kako ste se odlučili za SIP? Vaš otac je bio izraziti desničar.
– Zato što je gospodin Pernar jedini protiv sustava koji nas eksploatira i uništava već 30 godina, protiv slanja naših vojnika u Afganistan. Ja sam jednog dana lajkao njegov profil na Facebooku, a on mi je na to odgovorio. Sutradan smo se sastali, razgovarali i ja sam se odlučio politički aktivirati. Smatram da je Pernar izlaskom iz Živog zida pokazao da nije karijerist, nego idealist. Kao što je bio i moj otac.
Želite reći da je on poginuo za ideal slobodne i samostalne Hrvatske?
– On je poginuo za ideale za koje se valja boriti. Za slobodu i nezavisnost našeg naroda i države. Na sreću, sada više nije vrijeme rata, ali naša sloboda i samostalnost su podjednako ugrožene. Zato ne pozivam na “revoluciju” oružjem, nego s kemijskom u rukama i razumom, da birači konačno naprave zaokret koji će zemlju odvesti u bolju budućnost. A to uključuje očuvanje kune, vraćanje naših vojnika na naše granice, povećanje njihovih plaća, legalizaciju marihuane kojom bismo oživili poljoprivredu po uzoru na Kanadu i Nizozemsku…
Kad vam je otac poginuo, imali ste nešto više od tri godine. Sjećate li ga se?
– Sjećam se samo nekih slika iz djetinjstva i njegova lika. Jedna od tih epizoda je bila kad je nešto planuo na stariju sestru, a ja sam mu prišao i, da bih je obranio, udario sam ga u potkoljenicu. Sva moja sjećanja na oca uglavnom su maglovita, a najviše ga pamtim iz priča obitelji i prijatelja.
Sigurno nije bilo lako odrastati u obitelji čovjeka kojeg su jedni smatrali teroristom i ubojicom, a drugi rodoljubom i braniteljem Hrvatske?
– Otkad znam za sebe, ponosan sam na oca. Odgajan sam u kršćanskom i domoljubnom duhu, ali u obitelji se nije moglo skriti što se dogodilo. Moja majka Slavica, inače sestrična izbornika Zlatka Dalića, poduzela je velike napore da mi kao djeca donekle imamo normalno djetinjstvo.
Po čemu pamtite oca iz tih obiteljskih priča?
– Najprije ga pamtim kao sportaša, majstora taekwondoa, vojnika, profesionalca i vedru osobu.
Što znate o okolnostima očeve smrti u akciji na početku Domovinskog rata? Vaš stric Joško Barešić otvoreno tvrdi da je vaš otac ubijen sleđa kao dio urote Udbe?
– Očeva smrt za mene je još jako bolna. Zbog toga sam dijelom i danas ovdje u Dragama i razgovaram prvi put za medije. Boli me što su mog oca izdali naši ljudi, što je Josip Perković, po svemu sudeći, organizirao ubojstvo mog oca.
Jeste li ikad pokušali osobno otkriti istinu o okolnostima očeve pogibije?
– Ja nisam, ali moj stric Joško i neki drugi ljudi su tražili da se provede službena istraga. Rezultat svega je na kraju isti: prava se istina ne zna. Skriva se, zadnjih 28 godina država i sve vlade štite počinitelje!
Zašto mislite da je u pitanju urota pod zaštitom države?
– Prave počinitelje i nalogodavce ne želi se razotkriti jer bi se time razotkrila istina o nekim drugim stvarima, o nekim drugim politički motiviranim ubojstvima imigranata, ali i otkrila pljačka u privatizaciji.
Što vi danas mislite o svom ocu? Heroj ili zločinac?
– Za neke je bio terorist, za druge revolucionar. Tako će i ostati, iako ga je hrvatska država posthumno odlikovala najvišim priznanjima. Moj je otac bio domoljub. Povezivali su ga s ekstremnom emigracijom i ustaštvom, ali on s tim nikad nije imao veze. Ne samo zato što je rođen 1950., nego zato što s ustaškim idejama i pokretom nije imao nikakve veze.
Ovdje u Dragama svatko vas prepoznaje, zaustavlja i rado s vama razgovara. Imate i dosta rodbine?
– U Dragama me vole zbog oca, ali, vjerujem, i zbog mene. U Pakoštanima sam sedam sezona radio kao konobar, s ovim sam ljudima dijelio i dobro i loše, pomagao im gasiti požar… Ovdje sam domaći. Inače živim u Zagrebu i radim u ZET-u kao kontrolor.
Kako gledate na očevo sudjelovanje u Rolovićevu ubojstvu?
– Mislim da je bio prisiljen tako reagirati. Moj otac nije bio u toj akciji s namjerom da ikoga ubije, čak nije imao ni pištolj. Oni su htjeli oteti tog čovjeka, ali došlo je do međusobnog naguravanja i Rolovićev pištolj je opalio nekoliko puta. Smatram da ga je moj otac upucao u samoobrani.
Osuđujete li danas tu akciju svog oca?
– Bog je tu da sudi, a ne ja. Moj otac je zbog toga što je napravio bio 11 godina u zatvoru, dio tog duga je vratio.
Zašto ste se odlučili na ovaj “revolucionarni proglas upućen braniteljima”? Djeluje kao ulazak u kampanju “Pernar za predsjednika”?
– Proglas sam osmislio kao otac, građanin, sin i suvlasnik ove države u dijelu 1/4.000.000. Ja sam nacionalist, volim svoj narod i nisam zbog toga fašist, a HDZ nema monopol na domoljublje. To ljudi trebaju shvatiti. Da država treba raditi za interese građana, a ne da bude alat za bogaćenje pojedinaca. Znate, nikada dosad nisam išao na izbore, pustio sam da većina moga naroda odlučuje. A onda sam shvatio da na izbore ne izlazi većina, nego manjina, i da nam oni kroje sudbinu. Došlo je vrijeme da tome kažemo – dosta!
Proglas braniteljima: Za Pernara, Bunjca i Zekanovića
“Pozvao bih sve branitelje da još jednom izađu u obranu Hrvatske, ali ovaj put da, umjesto oružja i srca, ponesu kemijsku i razum te da glasaju po svojoj savjesti za bilo koju drugu stranku koja nije sudjelovala u ovih 30 godina devastacije Lijepe naše za koju su život riskirali.
Ima tu prekrasnih ljudi, poput g. Zekanovića i g. Bunjca te g. Ivana Pernara, koji mi je i dao priliku da kao vijećnik njegove stranke pokušam pomoći svom narodu da žrtva moga oca i mnogih drugih ne bude uzaludna, da se izborim za to da naši dečki ne ginu u tuđim ratovima, već da čuvaju suverenitet Lijepe naše, da čuvaju naše granice, a ne interese Amerike, da čuvamo našu valutu, a ne da uđemo u klopku eura, da svi građani imaju pravo na dostojanstvenu plaću, kao i što piše u Ustavu, a ne da nam umirovljenici kopaju smeće.
I da naši resursi, poput izvora pitke vode, plina i nafte, ostanu u našim rukama. Ja sam suvlasnik ove države, 1/4.000.000, i kao takav imam pravo na svoj stav i imam dužnost da učinim sve što mogu da žrtva mog oca ne bude uzaludna.”
R.I. /Foto:slobodnadalmacija
