Život bivšeg profesora čišta je izmišljotina, no stradali su oni koji su mu posuđivali novac. Bivši profesor Krešimir Mikić otišao je toliko daleko da je izmislio i da je teško bolestan. Ovo je ispovijest onih koji su mu povjerovali, donosi Provjereno Nove tv.
Bio je profesor fotografije i teorije filma, ali zapravo profesor Krešimir Mikić fascinantan je glumac. Cijeli njegov život, od činjenice da je dobitnik prestižnog počasnog doktorata na uglednom sveučilištu UCLA u Kaliforniji, da se druži sa svjetskim filmskim facama, da osniva filmski muzej, pa sve do one koja je šokirala javnost, a to je da omiljeni profesor boluje od leukemije – sve je to čista izmišljotina, predložak za dobar filmski scenarij.
Obožavali su njegove priče, o uspjesima u Hollywoodu, druženja sa Stevenom Spielbergom i Jackom Nicolsonom, dodjelama Oscara, njegovu opčinjenost filmom koju je zarazno prenosio na studente.
“U ljeti je on na profil stavio da treba novce za Muzej filma koji se radi u Los Angelesu, to je muzej filma o kojem je on nama na predavanjima pričao da on sudjeluje, da su njega pozvali da on uređuje dio za europski film”, ispričala je studentica Vida Žagar.
Profesor je to u poznim godinama koji je predavao na pet fakulteta u Hrvatskoj, kako je sam navodio, član je Akademije koja dodjeljuje nagradu Oscar, predavao je i dobitnik je prestižnog počasnog dokorata na uglednom sveučilištu UCLA u Kalifoniji.
“I onda je počeo pisati statuse da oni od njega traže da ulože određeni dio novca u muzej pa će dobiti kao isplatu”, kaže studentica Žagar.
Studentima mlađih generacija je pak prodao drugu priču.”Da njega to sve tamo čeka spremno. I stan i sve, ali da oni njemu neće platiti avionsku kartu ili da ga je sram pitati. Kroz priču je znao da mi ujak dosta pomaže pa me pitao da pošaljem ujaku mail da ga pitam da moj ujak da novce za njega”, ispričao je student.
Od više molbi jedna je ipak upalila. “U trenutku kad ti slušaš profesora kojemu ti vjeruješ i koji te naučio jako puno u životu, ti tome vjeruješ i ja sam na različite načine probala doći do tih novaca pa su se na kraju moji roditelji odlučili pomoći s tim”, napomenula je studentica Žagar.
Velikodušne posudbe novca
“Budući da mi te novce nismo imali, reprogramirali smo jedan stari kredit da bi mogli izvaditi novac, to je bilo 22.500 kuna”, kazala je Martina Lipovac, Vidina mama.
“Velikodušno su mu posudili novac jer su mu htjeli pomoći, obećao je vratiti, ali imao je samo jednu zamolbu. Da se o tome šuti. “Kad je novac posuđen on je prestao o tome govoriti”, ispričala je Vidina mama.
A onda je tri mjeseca nakon toga uslijedio šok. Profesor je opet na svom profilu objavio svoju tužnu priču. Ovaj put nije se radilo ni o kakvom muzeju ili poslu. Ovaj put bio je život u pitanju. Njegov život. Objavio je apel da ima leukemiju i da mu je hitno potrebna transplantacija koštane srži. Studenti su omiljenom profesoru, naravno, odmah htjeli pomoći.
“Imali smo priču da nije jeo danima, da nema s čim nahraniti svog psa, da je prodao svu opremu fotoaparate i da živi u državnom stanu pa da ne može ni njega sad prodat pa da dobije novce i rasplakao nam se skoro na toj kavi i mi smo bili u totalnom šoku nakon toga”, kazala je studentica Žagar.
Mozgali su što učiniti.
“On je rekao da je to ekperimentalno liječenje, da njemu to Spielberg financira da je to sve jako tajno da ne smije puno toga izlaziti u javnost, zamolio nas je na početku što je nama bio i najveći problem da ništa ne ide javno. On je to branio svojim dostojanstvom i time da je to sve eksperimentalno liječenje koje ne smije izlazili u javnost”, kazala je Žagar.
“I da on ne želi i dalje tražiti novce od Američke akademije jer ga je sram priznati u kakvoj državi živi”, rekao je student Bruno Tomić.
Ubrzo je profesor Mikić na svom profilu objavio internetsku kampanju za prikupljanje novca za liječenje leukemije. Njegovi studenti su brže bolje, kada je već osnovao javnu kampanju, podijelili link svim medijima ne bi li mu pomogli.
“U 10 ujutro kada smo se probudili smo imali već 15, 16 tisuća eura skupljenih. Onda smo do jedan shvatili da tu nešto tu smrdi, jer su krenuli užasni komentari da je o prevarant”, ispričao je student Tomić.
U nekoliko sati sve što su mislili da su znali o najdražem profesoru je poljuljano. Ljudi koji su komentirali postali su ne neki tamo anonimci nego stvarni, a profesorova priča potpuno nestvarna!
“Pa to treba psihijatra, ne opće prakse i ne za leukemiju nego ga treba psihijataru odvesti da se ustanovi zapravo što je”, izjavila je Božidarka Herak.
“Obmane svoje studente i da ih jednostavno na jedan način omadžija i uzme novce na ovaj ili onaj način”, ispričao je jedan bivši student Akademije koji je želio ostati anoniman.
“Uvijek priča neke tužne priče, uvijek je on bio žrtva nekakvih situacija, spleta loših okolnosti u kojima je stradalnik”, kazala je jedna studentica.
Jer profesor Mikić kao uzoran član akademske zajednice, osoba u koju nikada ne biste posumnjali, posuđuje novac na sve strane koji nikada ne vrati.
Lažne priče studentima
“Ja sam bio na odsjeku kamere i završio sam četvrtu godinu 1988. godine”, počeo je priču o Mikiću njegov bivši student. Profesor Mikić bio mu je uzor, svima na Akademiji nabavljao je foto opremu tih davnih 80-ih iz Münchena. Stvar je funkcionirala, nikada nije zakazao, imali su povjerenja u njega.
“On je kao zapao u nekakve probleme pošto treba neka dodatna finacijska sredstva jer ima neku dragu žensku osobu oko koje se on brine. On čak nije definirao da mu je to djevojka, supruga. Uglavnom, on je nju jako volio, obožavao, ovo, ono i on je počeo posuđivati novce”, ispričao je bivši student Akademije.
Pa mu je tako i on, tada njegov student, uz pomoć roditelja odlučio pomoći. Posudili su mu 6 tisuća tadašnjih maraka. Posuđivao je i od kolega iz tadašnje produkcijske kuće Filmoteka.
“Suprug je rekao da mu je posudio 14 hiljada maraka. To je bilo ljeti, da do nove godine eventualno vrati do Božića”, kazala je Herak.
Posudio je, govori gospođa Herak, i od mnogih drugih kolega s kojima se i danas čuje. Od jednog je posebice veliki iznos posudio, dug zbog kojeg je roditeljsku kuću morao prodati.
“On mu je 60 tisuća maraka posudio, ali on je bio lukav i pametan pa je došao s advokatom. Advokat je napravio taj ugovor i on je morao prodati tu kuću u Samoboru da vrati tom našem prijatelju novac, ali kuća je bila više plaćena i rekao je da će od tih novaca podmiriti sva dugovanja. Međutim on je tom našem prijtelju vratio velike novce, a nama je i dalje ostao dužan”, ispričala je Herak.
“I onda kako su počele kolati glasine po Akademiji da je on dužan ovome studentu, ovome studentu, da ovome nije nabavio te neke objektive što je obećao još prije godinu dana. Onda je tu bilo mnoštvo profesora koji su počeli pričati oko toga tako da su i njemu posudili novce i počela se stvarati jedna velika afera”, kazao je bivši student.
Ali nitko iz Akademije nije ništa poduzeo govori nam, a profesor je paralelno prešao na Učiteljsku akademiju. I tamo je upoznao studenticu s kojom je postao i ostao prijatelj. Godinama kasnije isti scenarij.
“Tada počinju i prva traženja novca. On to radi vrlo skrušen je, neugodno mu je. Tako bar djeluje”, kaže bivša studentica Učiteljske akademije.
Posuđuje sitne iznose koje relativno točno vraća. Ali profesor joj govori kako ga je banka blokirala i on nema za život i mora se izvući iz tog.
“Vraćala sam dug tri godine. U konačnici sam platila 50.000 kuna”
“Eto, našao je neku si priliku kako bi to mogao učiniti, ali mu treba pomoć. Ta pomoć je s moje strane da ja njemu dignem brzi kredit”, ispričala je bivša studentica Učiteljske akademije. Naivno pristaje jer zašto bi sumnjala u časnog profesora.
“Moje vraćanje tog duga je trajalo tri godine. Pa ja sam u konačnici platila više od 50 tisuća kuna”, kazala je.
Uvijek je svima priznavao dug, ali nije ga vraćao. Izgovor je bio uvijek isti, da je bolestan.
“Užasno je bolestan, ima leukemiju, rak krvi i 3450 eura, kada se razgovaralo o povratu mora svaki mjesec dati za to liječenje”, navela je Herak. O svemu tome postoji pisani trag, što rukom, što sms porukama. Bolest se spominje 2007., pa 2009, pa 2010. godine.
“On je meni rekao da je bolestan pa mislim da je to bila 2010. ili 2011. Sad nisam sigurna za datume. Nekako nastojim sve što je vezano za njega potisnuti najdublje što je moguće. Poslije toga je govorio da je na nekom eksperimentalnom liječenju i da stvar ide na bolje”, ističe bivša studentica Učiteljske akademije.
To eksperimentalno liječenje se spominje i 2018. godine kada je pisao svojoj tada već bivšoj studentici sa Studija Dizajna gdje je također predavao.
On mu je u to ime posudila 600 eura.Tada je pisao kako mu je bolest tek otkrivena. “Nakon niza pretraga kod raznih liječnika utvrđena je početna faza leukemije (!)-molim za diskreciju”, naveo je Mikić u mailu.
Opet bolest, opet molba za diskrecijom, uzorak isti! Pa čak i priča o transplantaciji.
“Psihički sam bio u SAD-u spreman, što nije ni malo lako, na presađivanje koštane srži, upoznao sam čak i donora, obavio bezbroj pregleda, kontrola i onda slijedi šok! Moj doktor čiji sam pacijent imao je teži moždani udar i sada nitko ne može u ovom slučaju nastaviti moje liječenje”, naveo je u mailu.
Identična priča, opet krajem 2019. Kako je stvar zbog brižnih studenata postala javna tako su ljudi propitkivali. Morao je barem reći točnu dijagnozu i rekao je- kronična limfocitna. Ali profesor nije računao na internet i otkriveno je kako se baš ta ne liječi transplantacijom za koju je on prikupljao novac.
“I onda sam ja njega tražila da stavi nekakvu informaciju o bolesti u javnosti. Čak sam ponudila da mu sakrijem neke povjerljive podatke koji se možda ne smiju vidjeti jer tako može zaštiti i sebe i nas koji smo mu pomogli. Na što je išao s sličnom pričom da je to tajno, da će ga proglasiti američkim špijunom, ako on to napravi”, kazala je studentica Žagar.
Pa smo profesora kontaktirali i konkretno pitali.
Biografija i nagrade-plod mašte
“Kaj sam idiot koji bi izmišljavao da sam bolestan, kaj bi s time postigao?”, rekao je Mikić, a na tvrdnje da je priču o bolesti ponavljao ljudima u niz navrata i godinama, te da za to postoje pisani dokazi, odgovara: “Nađite mi te ljude. Dovodite mi ih. Ja ih ne znam. Pokazat ćete mi dokaze ili s tim uživajte. Ne znam što hoćete”, rekao je.
Čovjek koji je tvrdio kako je proglašen najboljim profesorom na svijetu, iako nije rekao tko to dodjeljuje, je izgleda obični prevarant. Njegova biografija je također plod njegove mašte.
“Pa ga nismo mogli naći na popisu počasnog doktorata na UCLA, pa ga nismo mogli naći na popisu članova Američke akademije, pa smo shvatili da titula najboljeg profesora filma na postoji. Netko u medjima je popušio priču prvi i onda su svi medijii samo godine poslije kopirali istu stvar”, rekao je student Bruno Tomić.
Vidini roditelji dobili su novac natrag tek kada se digla frka na Vernu na kojem je posljedenjem profesor predavao i nakon prijetnje da će ga tužiti.
“Drugi dan se javila gospođa koja se predstavila kao njegova prijateljica i rekla da će novac biti uplaćen iduća dva dana. I sad je to bilo jako čudno. Otkud sad to? Pitala sam ju, ako je to njezin novac da razmisli dva puta. Nije nam baš bilo u interesu da nekoga drugog vara da nama vrati novac”, kazala je Vidina mama.
Suprug gospođe Herak je doživio dva moždana udara i morao se rahabilitirati, molili su ga svoj novac, nije im vratio.
“Jer da je htio vratiti već je mogao vratiti, pa imao je te honorare, imao je nešto”, napomenula je Herak.
Da osniva muzej bila je prevara, jednako kao i da mu je djevojka bolesna. “A onda smo na kraju doznali da je gospođa već dvije tri godine bila mrtva kad je on počeo posuđivati novac za njezino liječenje”, navela je Herak.
Bivša studentica Učiteljske akademije sama je otplatila njegov dug iako je tada bila podstanar i ostala bez posla. Nije imao milosti. I toliko joj je bilo neugodno da nije ni vlastitim roditeljima rekla.
“Ne vidite me samo iz jednog razloga, a taj što ja ni sada ne želim da moji roditelji znaju u kakvoj sam ja muci, agoniji živjela tri godine niti drugi ljudi. Ja sam tu svoju naivnost jako dobro platila”, ispričala je bivša studentica Učiteljske akademije.
Student s Akademijinog odsjeka snimanja ne želi da ga se povezuje s njim, ali kako mu je tata preminuo od leukemije posljednje Mikićevo djelo nije mogao samo tako pustiti.
“Zašto ljudi šute?”
“I zbog toga sam se onda javio i zbog toga onda ja sad nakon 32, 33 godine pričam o čitavoj toj priči da bi već jedanput stalo se na kraj toj osobi, da bi prestao raditi to, da javnost sazna da takvi ljudi nemaju mjesta u akademskoj zajednici i da ne smiju biti u kontaktu sa studentima jer to je loše za sve”, kazao je bivši student Akademije.
Studentica dizajna i dalje čeka svoj novac. “Gotovo 40 godina prodaje iste priče, posuđuje novac i lažira biografiju. Nitko to nije provjeravao, sve institucije su uvijek šutjele. Jedino je Vern profesoru sada raskinuo ugovor”, napominje studentica Dizajna.
“Zašto su ljudi šutili to mi nije jasno?”, pita se Vidina mama.
Nitko ga nikada nije prijavio, zato što su novac davali na temelju usmenih dogovora, a mislili su kako to ne vrijedi, što od sramote. A jedini koga treba biti sram ima nevjerojatan izgovor. Tvrdi da su se ljudi urotili protiv njega. Na pitanje zašto bi se netko urotio protiv njega, odgovorio je: “Ne znam. Odgovor je ne znam”.
Internetska kampanja za posljednju njegovu bolest vratila je novac na račune platitelja. Za one koji su uplaćivali na njegov tekući račun ne znamo jesu novac dobili. Profesor je u međuvremenu dramatično pisao kako je bacio lijekove u Savu i kako se neće liječiti, a potom i ugasio svoj profil. Nama je pak rekao da se i dalje liječi.
“Budući da je ovo jako dobar dokumentarni film, mogao bi biti igrani hahaha. Mislim da ćemo se tako najbolje njemu odužiti za znanje koje nam je dao a u isto vrijeme mu reći evo vam film”, kazala je studentica Vida.
Film u kojem je on u glavnoj ulozi kao što je i sada čini se. Jer raditi ovo tolike godine može samo značiti zlobu ili pak potpuni gubitak s realnosti.
Profesor Krešimir Mikić je potpisniku ovog teksta držao dva kolegija “Uvod u film” i “Novinska fotografija”. Kad sam vidio Fecebook objavu o prikupljanju novca za liječenje u Americi bio sam siguran da je posrijedi još jedna od njegovih akrobacija.
M. Marković/Foto: Dnevnik.hr
