Na konferenciji za medije nazvanoj ‘Rujanski ratni podvig bez fige u džepu‘ prepričali su ključne događaje u danima kad je Hrvatska praktički bila prekinuta napola, kako bi iz prve ruke i na temelju vojnih i policijskih dokumenata iz tog vremena objasnili što se tamo stvarno dogodilo i tako spriječili razne verzije ljudi koji u svim tim akcijama nisu direktno ni sudjelovali.
– Šibenik je, kao što se dobro zna, prvi grad koji je uspješno obranio sebe i svoj prostor i protjerao neprijatelja 15 kilometara na jednu stranu i 18 kilometra na drugu stranu od grada. Tako je spašena Hrvatska od podjele na dva dijela, što je dalo veliki moralni zamah borbi u cijeloj državi, kazao je potpredsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Tonči Mrša.
– Rujanski rat u Šibeniku počeo je 1. rujna i trajao je sve do samog kraja mjeseca, kad nam je poginuo zadnji vojnik od njih 12 koliko ih je smrtno stradalo. Prije samog napada na Šibenik obranjen je Skradin, a 16. rujna dolazi do najtežeg napada agresora koji na grad kreće tenkovima iz smjera Drniša i Pakova sela i preko Čiste Male i Dragišića na Šibenski most.
Ova kolona iz smjera Drniša j usporena i zaustavljena, ali oko Šibenskog mosta i cijelom tom prostoru bilo je jako malo ljudi i nije bilo moguće zaustaviti agresora koji je u akciju krenuo u 4 ujutro i već oko 8 bili su na mostu – kaže Berović.
Te noći branitelji su dobili nešto protuoklopnog oružja i ujutro su prema tenkovima JNA ispalili nekoliko hitaca čisto da ih se upozori da imaju s čime braniti grad i da agresoru ne bi palo napamet prelaziti most.
Bilo je teško napraviti nešto više bez oružja, pa se krenulo na osvajanje vojarni JNA u Rogoznici koje je bilo lakše osvojiti jer su se nalazile daleko od grada u kojem ih je bilo 12 i u njima skoro 700 vojnika JNA. Zečevo i Krušćica osvojene su već 17. rujna, a na Smokvici nije ni bilo nikog od neprijateljskih vojnika.
Doznali smo par dana ranije i da se predala bitnice Žirje, koje je pripala Policijskoj upravi Šibenik. Sve se to radilo u najvećoj tajnosti. Dobili smo tako nekoliko topova, pa je u Razorima formirana topnička bitnica, imali smo i par minobacača od 120 milimetara s kojima se djelovalo prema neprijatelju. Vjerovali ili ne, sa Žirja topovi nisu dobacili niti jednu granatu do mosta jer nisu imali dovoljno dug domet – prisjetio se pukovnik.
Kako je kolona JNA kod Pakovog sela bila razbijena, ovi na Šibenskom mostu su bili sami i iscrpljeni, bili su već 14 dana na položajima i počeli su pripremati su povlačenje.
– Cijelo vrijeme smo ih i iscrpljivali diverzantskim akcijama iz Vodica. U 5 sati ujutro 22. ruja krenuli smo u konačno oslobađanje Šibenskog mosta pod zapovjedništvom Bože Markovića i vrlo brzo smo potjerali neprijatelja do Gaćeleza. Tu je taj rat za Šibenik zapravo završen. Treba napomenuti da se 29. rujna krenulo i u oslobađanje Drniša što malo tko zna, a s tom idejom došao je tadašnji policijski zapovjednik Smiljan Reljić. Išli su u tu akciju na svoju odgovornost, bez znanja iz centralnog zapovjedništva.
Imali su nešto topovske potpore s Pakovog Sela, ali nisu imali nekog uspjeha i život je u toj akciji koju je zapovjedništvo zaustavilo čim je za nju saznalo uzalud izgubilo četvoro ljudi – zaključio je Neven Berović.
Danijel Lasan Zorobabel, pripadnik specijalne policije koji u Rujanskom ratu bio na području Vodica zajedno s poginulim Marinkom Kardumom.
– Koliko se toga tih dana događalo i koliko smo uspjeha imali trebalo bi napisati knjigu. Bilo nas je pet –šest specijalaca za brza djelovanja, i poslani smo da zaustavimo tenkove koji su iz pravca Krkovića krenuli prema Šibenskom mostu. Ta informacija je zakašnjela i kad smo došli na teren tenkovi su već stigli a hrvatski živalj bježao iz sela na traktorima, biciklima i pješke, kako je tko stigao.
Jedini čovjek koji je imao pušku zadnji je izašao iz sela.
Topovi JNA s Bribirske Glavice krenuli su s paljbom pa smo se morali sakriti ispod ceste. Taj prizor nikad neću zaboraviti, po cesti svega dvadesetak metara od nas prošlo je preko 150 neprijateljskih vozila – rekao je Zorobabel.
Vodički specijalac opisao je i dramatične pregovore koji su se vodili na magistrali kod Haciende s oficirom JNA, a čak su ga agresori uzeli i za taoca kao osiguranje dok ne stignu pregovarači iz tadašnjih vodičkih gradskih vlasti.
– Svašta su mi tada pričali ti vojnici, da sam ustaša i da će me ubiti pa moram priznati da mi nije bilo lako i jedva sam dočekao otpuzati od njih i domoći se svoje puške. Oružja je jedva bilo, da se preko Vodica nisu vraćali Primoštenci koji su sa terena išli doma na odmor i ostavili nam oružje, bilo bi još gore. Bilo je tu i pet specijalaca iz Kumrovca koji su krenuli prema Dubrovniku, ali su zapeli kod nas i odlučili nam pomoći. S kontinenta smo dobili i nekakvih pet maljutki, ali nismo s njima uspjeli pogoditi ništa jer nismo imali nikakve obuke.
Ipak, u pregovorima smo držali čvrst stav i neprijatelju nije bilo lako. Stalno smo i djelovali diverzantski. Nažalost, u takvoj jednoj akciji poginuo je Marinko Kardum.
Nakon oslobađanja Šibenskog mosta prešao sam u jedinicu specijalne policije u Lučkom i tu prestaje moje vojno djelovanje na šibenskom području – opisao je Zorobabel, kako ih sam zove, dane ponosa.
Pomoćnik zapovjednika druge bojne 113. brigade Danko Brzić bio je za vrijeme Rujanskog rata baš u blizini Šibenskog mosta.
– JNA nas je gađala svim mogućim sredstvima kad su išli prema mostu i trošili su i po 1.500 granata. Mi smo imali slabo naoružanje i tek nekoliko zolja, ali voljom i žestinom naših vojnika borili smo se s njima. Bilo smo svoji na svome i znali smo se suprotstaviti njihovoj žestini – rekao je Brzić.
Branitelji pozivaju što više građana da sudjeluju u svim programima obilježavanja Spomendana Rujanskog rata, koji počinje sutra u Vodicama i na Žirju, a traje do 23. rujna.
AUTOR: M.K. /SibenikIn/foto:M.K.
