Maxportal će u nekoliko nastavaka objavi feljton “Rusko-crnogorski zločini i pustošenja južne Hrvatske 1806. i 1807.“ autora povjesničara mr. Ivana Kozlice. U petom nastavku donosimo: “Slom Poljičkog ustanka i teške posljedice Francuske odmazde”
Poslije razbijanja Poljičana, Rusa i njihovih saveznika, dio francuske vojske 7. lipnja 1807. krenuo je desnim krilom uz more u pravcu Prika. U Jesenicama su poklali osamnaest osoba, sretan je onaj tko se spasio, uništavali su sve, čak i crkve, neki su u grobove zakapali svete stvari.
Drugi odred išao je lijevim krilom preko Žrnovnice i Srinjina, stradali su mnogi koji se nisu uspjeli skriti ili otići na ruske brodove. Streljani su don Marko Jeličić iz Doca Donjega i don Dujam Grujica iz Sitnoga.
Opljačkano je sve, od poljodjelskog alata, mesa, ulja, odvedena sva stoka. A tko bi mogao da opiše sudbonosne posljedice poljičkog ustanka! Nije bilo sela ni obitelji koja nije bila oštećena, ni crkve, da nije bila opljačkana, zapisao je suvremenik.
Francuska odmazda
U Podstrani je odneseno ili proliveno sve vino, porazbijane kamenice za masline, prosuto žito. Ubijeno je 25 osoba, neki su se skrivali u grobove, tako su u jednom pronađena dvojica te su ubijeni, a ispod njih je živ ostao dječak od 14 godina Stjepan Božiković koji je od straha napustio grob tek kada su ubijeni počeli zaudarati.
U crkvi su vojnici igrali balote, oblačili sveta odijela i tako trčali po selu. Što ne unište Francuzi to opljačkaše vlaški panduri. Zabilježeno da su u Srinjinama ubijena petorica mještana, među njima jedan svećenik.
Valja podsjetiti da francuska vojska tijekom nastupa prema jugu u kolovozu 1806., u crkvu u Kaštel Štafiliću uvela šest konja, narod se digao na oružje predvođen župnikom don Mijom Ivakićem. Sam župnik optužen je da je sudjelovalo u ranjavanju nekoliko vojnika, osuđen je na smrt, ali je uspio pobjeći na ruski brod. Kasnije je s Rusima došao u zaljev, pozivao na pobunu, ali mještani se nisu odazvali.
Sl. 25 Crkva sv. Petra na Priku
Na ruskom je brodu otišao u Rusiju, kasnije se vratio i umro 1831. Zbog pobune u Splitu osuđen je don Mijo Bratučević, u poljičkoj pobuni sudjelovali su brojni svećenici koji su potom osuđeni. Fra Augustin Delić strijeljan je zbog sudjelovanja u pobuni na makarskom primorju.
U dokumentu Ukazanje od provincije Poljica i šeminarija iliričkoga događaj opisane su strahote koje su pogodile Poljica. Donosimo samo najzanimljivije detalje: I budući došli Mozgoviti [Moskovi, Rusi ] u Dalmaciju s brodovima i vojskom u rat suprotiva Francezima. Bili su Poljičani zvani od Mozgovita da se s njima bore.
I Poljičani ufajući se, da Rusija i kuća od Austrije jesu u prijateljstvu za isti uzrok jesu se ganuli držati od strane Mozgova i digli se na oružje za braniti svoje međaše poljičke. I poradi istoga delegat od Splita Garain dao je zapovidi krajinam okolišnim i Testa general svojim vojnikom francuskim pošli su oni na Poljica i prid Krajinom od Sinja je glavar kolunel Vidović od Šibenika i Omišani po naredbi delegata Garaina i vicedelegata od Omiša Jure Jelića i porobili sve što su kod imali poljičani i digli im svake verste oružje i crikava 48 porobili i svaku živinu digli, čini se oko pet milijuna cekina, što nije moguće prociniti od sama šeminarija šeminarske i đačke i letura i meštra okoli hiljadu cekina…
I letur isti od šeminarija poljičkoga bija je osuđen na smrt i jedva je uteka pod vladanje cesarevo i s istim leturom bilo je osuđeno na smrt 27 od kojih je mušketano pet, kurati i popova i glavari, a ostali pobigli u druga mista i jedva saranili živote i njihova dobra bila su konfiškani i veći dio njihovi kuća raskopani i suviše stavili u Poljica bandure od sinjske krajine i glavar pred njima bija je Vilip Zuban i Andrija Lovrić od Sinja i s njim glavar koji je zapovida Špiridiun Gavala od Trogira koi je prima naredbe delegata Garaina iz Splita i svi ostali na arče i spize od Poljičana i stali su isti za miseci 6.
Sl. 26 General August Marmont
Osim u Poljicima Rusi su aktivni i na drugim područjima, Kaštel Stari i Kaštel Lukšić tuku 7. lipnja 1807., pokušavaju zaustaviti francuski prodor iz Trogira. Uplovljavaju još tri broda i dovoze desantne skupine, ali ih odbijaju trogirske postrojbe. Brodovi se povlače prema poljičkom primorju. Ruski brodovi ispred Omiša 8. lipnja pozivaju na predaju, Francuzi onesposobljavaju topove i zajedno sa streljivom bacaju ih u Cetinu i povlače se prema Makarskoj.
General Marmont u Poljicima i nastavak zločina nad domaćim Hrvatima
A onda iz Zadra, poslije osamnaest sati putovanja, u Split 8. lipnja 1807. stiže general August Marmont. S njim je došao general Martin Vignolle i drugi časnici. Splitski delegat Dominik Garagnin je izjavio: Ovaj slavni muž je gledao sa sućuti nevolje koje su zadesile te stanovnike, i bješnjenje po podlim uputama Rusa, koji su, ne bivši u stanju sami se boriti, nastojali razoriti Dalmaciju pobunama, izravno zloupotrebljavajući narod. Jedna od njegovih prvih naredbi bila je da se Poljičanima koji predaju oružje poštedi život.
Isti dan kada je Marmont stigao u Split, ispred Prika nasuprot Omiša pojavili su se ruski brodovi. Njihov zapovjednik pozvao je predstavnike vlasti na razgovor, međutim većina njih je pobjegla, odazvao se samo Petar Lučić i tamo uz zapovjednika sreo najozloglašenije poticatelje pobune Andriju Kovačića i Lodu.
S ruskih brodova na kopno su izišli mnogi Poljičani, ali i Bokelji i uz pucnjavu zavijorili barjak sv. Marka. U Omišu je ostala posada od oko 150 vojnika. Postavljen je zahtjev za predaju grada, Rusi su dali dovoljno vremena u kojem se francuska satnija povukla prema Makarskoj. Prolazeći kroz Rogoznicu došlo je do borbe prsa u prsa, poginula su četiri francuska vojnika, a Rusi su ih u Omišu zarobili osam.
Borbe za Omiš i pobjeda Francuza
Niz poljičke planine 9. lipnja 1807. spustila se brojna francuska vojska, došli su do Prika, do Cetine, ali je nisu mogli prijeći jer su Rusi zauzeli sve lađe. Rusi su iskrcali 600 svojih vojnika i još 200 Poljičana te su potpuno zauzeli Omiš. Među Poljičanima prepoznati su veliki knez Čović, knezovi Sičič i Jovanović, župnik sa Šolte Miličević, don Dujam Perasović, providur knežije Matij Sladojević te mnogi Stobrečani.
General Marmont je izdao zapovijed generalu Teste da s većim dijelom snaga krene preko Blata na Cetini i Zadvarja te preko planinskih vrhova udari Ruse s leđa. Poslije dva dana hodnje Francuzi su ih iznenadili te udarili na Omiš s istoka, razvila se žestoka borba koja je trajala 10 sati, Rusi i Poljičani su se povukli na brodove i otišli na Brač, a Francuzi su u jutro ušli u gard. Poljičani koji su bili ukrcani na ruske brodove prebačeni su na Brač, Rusi su im oteli sve što su imali.
Sl. 27 Omiš početkom 19. st.
Kad su ih Rusi ponovo pokušali uzeti u službu razbježali su se po bračkim brdima. Poljičani su bili razjareni protiv svojih plemića i svećenika, glavnih pristaša pobune, pokušali su ubiti velikog kneza Čovića u Splitskoj. Većina njih se poslije Marmontovog proglasa od 23. lipnja vratila kućama.
Francuzi s domaćim pandurima čiste Poljica – ukidanje Poljičke kneževine
General Marmont je 9. lipnja 1807. krenuo prema Poljicima u pratnji 140 pandura koje mu je dao teritorijalni pukovnik Vidović, u Gatima je ustanovio svoj stožer. Gornja Poljica još nisu bila pokorena, Marmont je uputio pukovnika Vidovića koji je s tri kolone krenuo u akciju. On i kadet Bašić vodili su jednu kolonu, drugu zapovjednik trećeg odjela Grabovac, a treću harambaša Milošević, viceserdar Tomašević i brat Grabovca Antun. Svaka kolona ima je po 120 momaka.
Harambaše Visković, Dadić i Čipčić sa svojim su skupinama ušli u Sitno, u sukobu su ubili sedmoricu ustanika, uhvaćen je i jedan svećenik s puškom. Stanovnici dolačkih sela razbježali su se po Mosoru dok se izvjesni Bašić zajedno s 35 drugih kolovođa pobune sklonio preko granice u Tursku.
Sl. 28..Dalmatinski pandur
Glavni civilni upravitelj Dalmacije Vicenzo Dandolo 9. lipnja 1807. najavio je nove kazne i ukidanje poljičke samouprave: Grozovit primjer koji će pružati pravda izvršena nad ovim Poljičanima, kao i nad njihovim mjestima, kućama i dobrima ulijevat će zauvijek strah u izopačene…
Pripremio sam dekret koji se odnosi na podjelu poljičkog teritorija. Ovi će podanici plaćati isto što i drugi plaćaju. Odredite popisivače i odmah ču aktivirati upravni, pravosudni i vojni sistem.
Prva lekcija koju ću im dati bit će da ću od njih samih uzeti oveći broj regruta. General Marmont se usprotivio da se u vojsku uključuju oni koji su se pobunili i prestali s pobunom. On je 10. lipnja potpisao dekret s tri točke: Pošto se uviđa potreba da se u Poljičkom kotaru iskorijeni svaki uzorak otpora javnim naredbama, poništavaju se zauvijek povlastice onih stanovnika što su radi odmetništva postali nevrijedni svakoga milostivog obzira.
U prvoj točki je odredio ukidanje povlastica te imena i nadležnosti velikoga i malih knezova, u drugoj da se Poljičani izjednačavaju sa svim ostalim stanovnicima novog posjeda, obvezu plaćanja svih davanja, a u trećoj da se poljički teritorij razdijeli i pridruži susjednim kotarevima. Civilni upravitelj Dandolo isti dan donosi odluku o ukidanju svih povlastica čime je Poljička kneževina prestala postojati.
Kažnjavanje kolovođa ustanka
Načelnik stožera francuske vojske, divizijski general Martin Vignolle, u terenskom logoru u Gatima 13. lipnja 1807. odlučio je da se glavni vođe pobune zbog povođenja za Rusima kazne na smrt strijeljanjem te da im se zaplijeni imovina.
Sl. 29 Vicenzo Dandolo
Bili su to: župnik Ivan Novaković, svećenik Petar Novaković, prokurator Novaković iz Tugara, Nikola Mužinić iz Srijana, Matij Banovac provikar iz Doca, veliki knez Ivan Čović iz Gata, knez Matij Vladušić iz Srinjina, knez Petar Jovanović iz Podstrane, knez Frane Duić iz Primorja, knez Frane Vojnović iz Duća, kančilir Mijo Marasović iz Primorja, knez Jerić iz Podstrane, knez Marko Sičić iz Ostrvice, vojvoda Ivan Jerončić iz Ostrvice te meštar sjemeništa iz Zvečanja Petar Kružičević. Određeno je da se kuće velikog kneza Čovića, vojvode Jerončića, kančelira Marasovića te knezova Sičića i Jovanovića, razore te da se na tome mjestu istakne natpis Kazna za odmetništvo.
Gušenje ustanka u makarskom primorju – Ruse bježe na Brač
Ustanak se rasplamsavao u makarskom primorju, Imotskom i Vrgorcu. Francuski pukovnik Bonte 10. lipnja 1807. s jednom pukovnijom krenuo je na Zadvarje, a u Makarskoj je ostavio dvije satnije vojnika. Do Makarske su dva dana poslije stigla tri ruska ratna broda, ali i dvije francuske satnije iz Omiša. Harambaša Igrana Ivan Antičić ukrcao se na ruski brod i pozivao na pobunu, preuzeo je rusko oružje za seljake.
Dobio je i pismo ruskoga cara koji im obećava ostanak svih povlastica. Antičić je na noge digao Igrane, Drašnice, Podgoru i druga mjesta te im podijelio oružje. Francuzi prema Makarskoj kreću iz pravca Imotskog i Zadvarja, pobuna se pripremala u Vrgorcu i okolici. K tome i neki službenici su petljali s ustanicima. Na Stazi između Imotskog i Makarske 300 pobunjenika napalo je 50 Francuza, ubijeno ih je polovica, ostali su se razbježali.
Sl. 30 Makarska, 19. st.
Osam velikih ruskih brodova 15. lipnja 1807. usidrilo se u blizini Drašnica. Francuski general Delzons stigao je u Makarsku 16. lipnja s 3 000 vojnika kada je Rusi teško bombardiraju i pozivaju na predaju te se udaljavaju prema Podgori gdje iskrcavaju 900 vojnika. Rusi odmah kreću prema Francuzima na položaju Staza, pomažu im naoružani seljaci iz Podgore i Drašnica koji su lepršali po hridinama poput ptica i koji bi nestajali čim bi ispalili dobro naciljani hitac… Dolazi do borbe prsa o prsa, ali ubrzo Rusi i njihovi jataci bježe glavom bez obzira, Rusi na brodove, a pobunjenici po planini. Ubijeno je 150 Rusa, 30 ih je zarobljeno, a gubitci pobunjenika bili su veći od ruskih. I Francuzi su imali 150 mrtvih vojnika i trojicu časnika. U Makarskoj je od ruskog granatiranja poginuo jedan dječak, a mnoge kuće su stradale od oko 2 000 topovskih hitaca. General Delzons je poslije borbi spalio kuće u pobunjenim mjestima. Mnoge izbjeglice iz makarskoga primorja došle su preko Sućurja na Hvar.
General Marmont stiže u Makarsku 17. lipnja 1807. i odmah izdaje zapovijed u kojoj je stajalo: Za kojeg god Dalmatinca ili Dubrovčanina se utvrdi da je bio na ruskim brodovima bit će priveden pred vojno vijeće i osuđen na smrt. Slijedećih nekoliko dana Rusi tuku grad, počinjena je velika šteta, bilo je i mrtvih. Potom u Tučepima imaju neuspješno iskrcavanje, usput popale kuće onih koji nisu htjeli s njima. Povlače se prema Braču, s njima i Poljičani. General Marmont u Tučepe stiže 19. lipnja i odmah traži sazivanje seoskih glavara i župnika, uz napomenu da će se svi koji ne dođu smatrati pobunjenicima i biti će najstrože kažnjeni. Sutradan je izrekao smrtne presude desetorici vođa pobunjenika te izdao proglas koji se morao čitati tijekom misa slijedeće tri nedjelje: Stanovnici Poljica i Primorja, vi ste digli ruke na vojnike, koji su bili vaša braća i vaši prijatelji; vi ste onu istu vojsku, koja vas je štitila, branila i obogatila, prisilili da postane vašom neprijateljicom. Nijedna kazna nije bila nikad pravednija od ove. Nu najveći od svih vladara jest i najmilostiviji, pa ako zna kazniti, milo mu je i oprostiti. Povratite se k svojim kućama, budite vjerni, i naći ćete, kao i prije, u vašim domovima i u vašim poljima mir i zaštitu.
Strašne posljedice nepromišljenoga ustanka
General Marmont se nakon gušenja pobune u Poljicima i makarskom primorju 5. srpnja 1807. vraća u Zadar. U Poljicima je ostao časnik Gavalà s vojskom na izvršavanju zadaća, razradio je podjelu između kotareva Splita, Sinja i Omiša, otkrivao krivce, prikupljao oružje te je u Klis poslao 101 pušku, 21 pištolj, sedamnaest noževa i jednu bajunetu. Bilo je to oružje prikupljeno u Gatima, Zvečanjama i Kostanjama dok je ono prikupljeno u drugim selima ranije poslano u Split. U Gornjim Poljicima pronađeno je puno ruskog naoružanja, u jednoj su pećini pronađeni spisi provikara Sladojevića i Banovca s mnogo podataka o pobuni, sve je poslano vojnom povjerenstvu u Split, posljedica je bilo strijeljanje mnogih u Klisu.
Isti dan kada se general Marmont vratio u Zadar, ruski viceadmiral Dmitrij Senjavin otplovio je na Krf, a zamijenio ga je admiral Ilya Andreyevich Baratynskiy koji će nastaviti voditi ruske pothvate u dalmatinskom akvatoriju.
U Splitu se 15. i 16. srpnja 1807. sastao vojni sud i potvrdio presude petnaestorici koje je Marmont 13. lipnja osudio na smrt. Od 74 optužena 59 su bili Poljičani, ostali su bili iz drugih mjesta, ali su sudjelovali u poljičkoj pobuni. Od tih petnaest, četrnaest ih je osuđeno na smrt, ali su svi bili odsutni. Od 59 Poljičana privedeno ih je 28, ostali su bili na ruskom brodovlju ili su pobjegli u Austriju ili Tursku. Na smrt su osuđeni trojica prisutnih i 24 odsutnih, ostali su osuđeni na zatvorske kazne od četiri mjeseca do dvije godine.
Rezultati ustanka protiv Francuza te njihova osvetničkoga pohoda po Poljicima bili su stravični, sela popaljena i opljačkana, ljetina uništena, poginulo ili ubijeno 150 ljudi, od gladi koja je potom zavladala umrlo je 200 osoba, a 80 ih je pobjeglo na druge strane.
Don Ivan Pivčević piše 1815.: Porobiše Poljica Francezi i svakolika porobiše. On poljičke pobunjenike naziva ustašama. U rujnu 1807. izdan je dekret o podjeli Poljica, a glavni namjesnik Dalmacije Dandolo piše talijanskom podkralju Eugenu de Beauharnaisu da krv dalmatinska ne prestaje teći ni nakon tri mjeseca mira. Splitski delegat Garagnin 12. prosinca imenovao je trojicu pobočnika koji su skrbili o sigurnosti u Poljicima, Antona Giovanizija u Docu Donjem, Julija Vidovića u Jesenicama i Jerolima Bozzu u Gatima. Oni su zapovijedali pandurima kojih je u svakom selu bilo po šestorica. Bio je to konačni kraj poljičke samouprave.
St. 31..Polički statut, naslovnica
O posljedicama francuskih kazni i stanju u Poljicima, generalu Marmontu je 8. svibnja 1808. pisao Nikola Ivellio iz Kaštel Starog, zastupnik poljičkih sela: Narod dvanaest poljičkih sela koji se može s pravom zvati bijednim ostacima najzaslijepljenije smetenosti, sinovima zablude, sačuvan je ekscelencijo, od uništenja i pomora iznimnom humanošću vašeg velikodušnog srca. Za znanim njihovim nesrećama, i za vašim osobnim oprostom uslijedila je grozna zaraza praćena strahotama bijede, što je njihov usud učinilo užasnim.
Usred tolikih zala vlada ih je htjela podvrći plaćanju desetine svih proizvoda. Raspodjelom ovog nameta oni plaćaju preko četrdeset posto od plodova svojih truda, budući da veći dio zemalja nije u njihovu vlasništvu, zbog čega moraju davati, svaki vlastitom gospodaru, dominikal od svega što proizvedu. Njihove se nesreće svakodnevno zaoštravaju. Poljica pružaju sažaljivu sliku prosjačenja, bijede, korote…
Ukoliko im kasno stigne potpora javnog milosrđa, ona će postati žrtvom sušice i smrti, te će se Poljica pretvoriti u užasno groblje. Marmont je molbu proslijedio civilnom namjesniku Dandolu, iako je bio strašan u kažnjavanju pobunjenika, ipak usprkos svemu plemenita i velikodušna srca, preporučio mu je da je riješi na povoljan način budući je priskakanje u pomoć ovom bijednom poljičkom puku čin čovječnosti.
Kada su 1809. Austrijanci ponovno došli na kratko u Dalmaciju, Poljičani su prvi postrojili satniju od 120 ljudi. General Petar Knežević im je vratio povlastice koje su ranije imali, ali kratko je to trajalo, Francuzi su ubrzo sve poništili. Austrija je 1813. ponovo zauzela Dalmaciju, Poljičani su sudjelovali u zauzimanju Klisa, nadali su se vraćanju povlastica, ali od toga više nije bilo ništa.
Vlada u Zadru nije dopuštala ponovno ujedinjenje motivirana ogromnim neznanjem naroda i neuljuđenošću poljičkih svećenika, koji nisu težili drugome nego povećanju broja bespotrebnih blagdana, te su tako doprinosili držanju u još većoj izopačenosti ovih stanovnika, umjesto da ih uzdižu podukom o moralu i evanđelju. Unatoč čestim traženjima, austrijske vlasti nikada nisu priznavale povlastice ni poljičko plemstvo, tek na kratko 1911.
O AUTORU:
Ivan Kozlica (Sinj, 19. ožujka 1958.), hrvatski povjesničar i bivši visoki državni dužnosnik. Diplomirao je na FPZ-u i na Ratnoj školi Oružanih snaga RH ‘Ban Josip Jelačić’. Magistrirao je na poslijediplomskom studiju novije hrvatske povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu temom Stradanje civilnog stanovništva sinjskog kraja 1944.
Dragovoljac je Domovinskog rata od ljeta 1990. godine. Obnašao je dužnost pomoćnika glavnog inspektora Oružanih snaga RH i pomoćnika ministra obrane RH te visoke dužnosti u Ministarstvu obrane RH. Autor je brojnih članaka o ratnim žrtvama koji su izašli u mnoštvu hrvatskih tiskovina.
Objavio je knjige “Krvava Cetina: masovni pokolji u cetinskome kraju i Poljicima u Drugome svjetskom ratu” (2012.), “Markovića jama: partizanski zločin u Aržanu i Podima 1944.” (2014.), “Alka u politici politika u Alki : sinjska alka i ratovi dvadesetog stoljeća” (2014.) i “Vrličko pitanje: Vrlika u žrvnju velikosrpske politike” (2015.).
Gradska vijeća Vrlike i Trilja dodijelila su mu godišnje nagrade za zasluge u znanstveno-istraživačkom radu. ♦
