Splićanka se hvali kako je pomagala srpske vojnike koji su raketirali Split

3 ožujka, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

“Ne dam da Split i Rvatsku voli neko više od mene. Ni Tuđmanu ne dam. Ja san Hrvatica, Dalmatinka, koja sa svojim čovikom Jovanom, mojim četnikom, 52 godine dilim dobro i zlo i koja je i danas najsritnija na svitu kad se noću probudim i čujem kako hrče pored mene. Ponosna san što nije izdao kolege 1991. kad su mnogi njegovi oficiri izdali.”



Tako u razgovoru za beogradske “Novosti, po dalmatinski zbori Branka Obradović, Splićanka udana za oficira JNA koja je u jeku napada na Hrvatsku pomagala srpskim oficirima u agresiji na Hrvatsku. I na njen rodni Split.

I time se danas hvali.

Branka je udana za oficira JNA . Tri desetljeća nakon krvave agresije na Hrvatsku Branka je ponosna što je pomagala ubojicama njenog naroda. Za Novosti priča kako se probijala kroz punktove redarstvenika, u vojarnu nosila kruh, cigarete pa i “cilo janje” za Dan republike.

Splićanka slavi zločine

Sjeća se i da je bila jedina veza vojnika na redovnom odsluženju roka s njihovim roditeljima, kupovala im je čokolade, a sarmu spremala u blokiranoj kasarni. Kući u Split je nosila “šporki vojnički veš”, prala i vraćala…

Sve je počelo kada je sin Siniša (ima i kćer Kristijanu) koji je imao 12 godina, u listopadu 1991. godine tijekom posjeta ocu Jovanu, podoficiru JNA, ostao s njim u vojarni

– Što sam mogla nego da svaki dan idem punih ruku iza žica u Duilovo – objašnjava Branka. Priča kako je samo jedanput zakasnila u vojarnu i to na Badnji dan 1991. godine.

A kada je došla, rečeno joj je da je brod s njenim mužem i sinom isplovio za Tivat. Tijekom tog mjeseca je dogovoreno s Unproforom da će se vojska povlačiti iz opkoljenih vojarni ali nitko, pa ni Jovan, nije znao kada je na redu njegova jedinica. Veli da je tada od Divulja “trčala bez duše” u Loru, jer je čula da će možda tamo Jovanov brod pristati…

– Htjela sam “ubiti” muža u hotelu “Mimoza” u Tivtu, 31. siječnja 1992. godine, kada je pitao: “Tko je” kad sam zakucala na vrata njegove sobe. Rekla sam: “Ja sam, nesrećo, tko bi bio, evo me iz Splita”. Muž samo što se nije šlagirao kada me je video. Sin i ja plakali smo kao kiša – sjeća se Branka.

A zastavnikovu suprugu odmah u siječnju 1992. šest vojnih policajaca hrvatskog ZNG je istjeralo iz stana na 11. katu Balkanske 131 u Splitu. Ulicu su tog siječnja preimenovali u Vukovarsku.

Znala je, kaže, što se sprema, i veli kako su ona, njene kćer, sestra i majka, čuvali stan, ali su vojni policajci ZNG bili neumoljivi. Dozvolili su samo da iznesu po dvije vrećice.

– Izgubila sam posao u “Elektrodalmaciji” zbog muža Srbina, ali sam počela peglati veš po kućama za 23 kune po satu. Radila sam i druge poslove, čuvala tuđu djecu i nemoćne starije ljude u Italiji. Svaku kunu sam štedjela i nosila u Tivat gdje su živjeli moj muž i sin.

Brankina putovanja do Boke su bile prave avanture. Kada se JNA povukla s Visa povuka u Boku,  Branka je putovala drumom preko zapadne Hercegovine na Čapljinu, Trebinje pa u Boku.

– Ta putovanja su me uvjerila da ima ljudi mnogo više od đavola. Svačega je bilo u našem životu, ali ni za čim ne žalim – nastavlja Branka.

– Najgore se desilo kada sam otišla 2011. da obiđem svoje u Split i tamo sam doživjela šok. Muž Jovan je došao iz Beograda, ne provjeravajući je li na nekoj optužnici. Ipak, drago mi je da je bio uz moju postelju. Niko ga tada nije dirao, nisu svi moji sunarodnjaci Hrvati zvijeri, što je, uostalom, i on znao.

 

Branka se liječila u Hrvatskoj dok je Jovan sve vrijeme bio uz nju. Pomagali su im mnogi prijatelji iz prošlosti, ali i ljudi koje su tada upoznali. Kada se zaliječila i došla u Beograd, nastao je problem jer nema srpsko državljanstvo pa su liječenje i toplice plaćali Jovan, sin Siniša i kćer Kristijana koja je bila u Kanadi.

Na dan kada su novinari “Novosti” bili u domu Obradovića, Jovan je ponovo bio u socijalnom, ali su mu rekli da za Brankino srpsko državljanstvo, zbog korone, mora aplicirati preko e-uprave.

– U Beograd sam došla na “vrijeme”, na NATO bombardiranje – osmjehuje se Branka.

– Nisam vjerovala da će ludonje bombardirati, a kad je počelo, onda sam s Jovanom svakog dana išla na mostove da ih čuvamo.

Dok je Branka ispovijedala svoju priču, Jovan je imao “naređenje” da se ne miješa. Zastavnička legenda podvodnih diverzanata strpljivo je čekao svoj red.

– Komandant vojarne Duilovo pukovnik Jovan Stupar bio je hrabar starješina koji nikad nije zamjerao što Branka svaki dan dolazi. Komandant naše jedinice, Srbin, dezertirao je još u srpnju baš zbog žene Hrvatice i nekako je Brankin dolazak izgledao kao osveta Hrvatima – govori zastavnik.

Po povratku iz Beograda 1998. gdje je u Personalnoj upravi tražio pomoć za smještaj jer se kao umirovljenik namjeravao preseliti u Srbiju, Jovanu su prišli bezbednjaci bivše VJ s nalogom vojnog suca sproveli u Spuž. Četiri mjeseca je odgovarao na pitanja kakve je tajne Branka nosila u Split.

– Tad sam htio da umrijeti. Sumnjičili su me da sam odavao tajne Hrvatima. Završilo se tako što je iz Beograda došao pukovnik Komar i bezbednjacima “naredio” da me puste.

Možda će nekome ovo izgledati kao  srcedrapateljna ljubavna priča, no ovo je priča o ženi koja se hvali da je u vrijeme Domovinskog rata pomogala agrorskim vojnicima koji su raketirali Hrvatsku i njen rodni Split. I danas se time hvali.

M. Marković/Novosti


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •