Srbi ne odustaju od krađe: “Dubrovačka književnost je srpska bar koliko i hrvatska”

14 veljače, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Dr. Mario Jareb, potpredsjednik Matice Hrvatske, gostujući  HRT-a nedavno je poručio da je dubrovačka književnost jedno od najvećih dostignuća hrvatske kulture kao i da je Dubrovnik uvjek bio meta velikosrpskih pretenzija.



Taj stav Srbi su potkraj prošle godine ugradili i u “Zakon o kulturnom naslijeđu” koji je usvojen u Skupštini Srbije 23. prosinca 2021. a u kojem se kaže da djela stare dubrovačke književnosti ″pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom″.

Na izjavu Matice hrvatske da Srbija prisvaja hrvatske književnike, odnosno, dubrovačku književnost, reagirao je  profesor Filološkog fakulteta, dr. Slavko Petaković. Gostujući na RTS-u  ponovio je službeni stav Beograda da je “dubrovačka književnost srpska koliko i hrvatska”.

“U Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, Sveučilište u Beogradu, Matici srpskoj i drugim institucijama utvrđeno je da je stara dubrovačka književnost jedinstvena pojava kod južnih Slavena koja ima svoje osobenosti i predstavlja veliko zajedničko dobro, piše u dopisu ministarstva kulture Republike Srbije.

“Sama sintagma dubrovačka književnost je višeznačna. Prvo, lokacijski upućuje na Dubrovnik, ali upućuje i na specifičan socio-kulturni i povijesni kontekst. Dakle, dubrovačka književnost je historijska kategorija koja se vezuje za vrijeme trajanja i postojanja Dubrovačke Republike. Dakle, Dubrovačka Republika je nestala s mape Europe na pragu 19. stoljeća.

Podanici, žitelji Dubrovačke Republike su se izjašnjavali u nacionalnom smislu kao Dubrovčani. Nije postojalo izjašnjavanje po modernom modelu nacije. Drugo, svoj jezik su nazivali, dubrovački, naški, slovenski, ilirski. Ali to ilirski nema veze s Ilirskim pokretom koji je tekovina 19. stoljeća

Za taj jezik  Andrić na jednom mjestu kaže da je to jezik koji je pritjecao  iz Bosne i Hercegovine, glačajući se i ulijevajući u Župu dubrovačku. Zatim, kada govorimo o tom kontekstu, on je poseban i ne može se primijeniti situacija suvremenog doba, ni povijesna, ni politička, ni socio-kulturna na prošlost, jer bi to dovelo do deformiranja predstave o prošlosti”, rekao je Petaković za RTS.

Kakvi su odnosi između Dubrovnika i Srbije profesor Petaković ilustrirao je primjerom. “U jednom pismu Kozmu Mediciju, Marin Držić, jedan od najpoznatijih pjesnika i pisaca Dubrovnika, kaže ovako za Mehmed pašu Sokolovića: ‘Čovjek naše krvi i našeg jezika’. Zasigurno da Marin Držić nije vjerovao da je Mehmed paša Sokolović Turčin pa da se identificira po toj liniji“, istaknuo je Petaković.

On je u razgovoru za RTS podsjetio i da je Dubrovnik možda i najveća riznica građe za proučavanje povijesti srednjovjekovne Srbije koja se nalazi u Dubrovačkom arhivu. Nema nijednog povjesničar u Srbiji koji se bavio srednjim vijekom koji nije u Dubrovačkom arhivu nalazio građu ili na osnovu te građe proučavao odnose između Dubrovnika i Srbije.

“Dubrovčani su na primer despota Đurđa Brankovića oslovljavali s ‘Naš jedinstveni prijatelj i zaštitnik’. I ovo paradigmatično oslikava kakav je odnos između Dubrovnika i Srbije”, istaknuo je.

Prema Petakoviću i srpskim znanstvenicima temelj svog odnosa prema dubrovačkom nasljeđu temelje na identifikaciji na jezičnom planu. Prema njima taj jezik je štokavski, istočnohercegovački, ijekavski, a to je Vuk Karadžić postavio u temelje srpskog književnog jezika.

“Zato možemo reći da je dubrovačka književnost srpska bar koliko i hrvatska. To je formulacija koju je upotrebio Pavle Popović i ona je u temleju srpske raguzološke škole”, naglasio je Petaković.

Dubrovačka književnost se na isti način proučava i na Sveučilištu u Beogradu. Na pitanje može li objasni koliko je ona značajna, ne samo za književnost, nego i za kulturu Srbije, profesor Petaković je podsjetio da se prije nekoliko godina pojavila knjiga ‘Dubrovačka književnost u srpskoj povijesti i književnosti’.

“Dubrovačke teme, da ih tako nazovemo, javljaju se u djelima Andrića, Selimovića, Ljubomira Simovića, Jovana Dučića, Ivana V. Lalića, zatim Milorada Pavića, Radovana Belog Markovića. Dakle, dubrovačke teme su i te kako prisutne, i te kako žive“, istaknuo je Petaković.

On tvrdi  da dubrovačka književnost ima duboku i tradiciju proučavanja na Sveučilištu u Beogradu čije je središte Filološki fakultet, to jest Katedra za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Istaknuo je još dvije institucije, a to su Matica srpska i, pre svega, Srpska akademija nauka i umetnosti. Pet profesora koji su predavali na Beogradu i najuža struka im je bila dubrovačka književnost – Pavle Povović, Petar Kolendić, Dragoljub Pavlović, Miroslav Pantić i Zlata Bojović – svi su postali akademici Srpske kraljevske akademije, odnosno SANU.

“Što se tiče srpske filologije, nedoumice ne postoje. Tu su stvari postavljene na svoje mjesto pre 200 godina, u vrijeme Vuka Karadžića, a kasnije je taj temelj razrađivan razvojem znanstvene metodologije. Odnos politike i znanosti je vrlo osjetljivo pitanje.

Pratio sam ovih dana, kao i dio zainteresirane javnosti, izjave koje dolaze iz Hrvatske.  Zajednički imenitelj svih tih izjava bi se mogao svesti na to da ovo nije filološko pitanje, već da je političko, koje predstavlja neku manifestaciju velikosrpskog nacionalizma i želje za teritorijama Dubrovnika i okoline. Moram naglasiti da ne govorim u skladu ni s jednom političkom platformom, govorim na temelju znanosti. Čini mi se da to izmještanje u sferu politike ima za cilj da se odvoji to političko, što može biti promjenljivo, da se odvoji od znanstvenog stajališta,” rekao je.

“Te polemike traju već 200 godina i nisu promijenile naše stanovište, zato bih rekao da znanstveni temelj potvrđuje viđenje srpske kulturne baštine, koji podrazumijeva i određeni odnos prema dubrovačkom nasljeđu”, kazao je Petaković.

Rekacije iz  Hrvatske
Uz laži koje dolaze iz Srbije važno je priložiti rekaciju i odgovor Hrvatske   na pokušaj krađe hrvatske knjižebnosti:
Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek izjavila je 16. siječnja u središnjemu Dnevniku HRT-a: ″Mi ćemo reagirati putem Ministarstva vanjskih poslova. Već je u kontaktu naše veleposlanstvo vezano uz to pitanje.″
Priopćenjem se 17. siječnja oglasio i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje ocijenivši ″prozirnim i krajnje neprimjerenim takav perfidan čin jer su dubrovačka književnost i dubrovačka kultura bili i ostat će isključivo hrvatski, kao jedan od bisera hrvatske tisućljetne kulturne baštine″.

Predsjedništvo Matice hrvatske na sjednici 18. siječnja usvojilo izjavu gdje su uz ostalo rekli: ″Zgroženi smo ′Zakonom o kulturnom nasleđu′ koji je Republika Srbija donijela u prosincu prošle godine. Dvije godine ranije u biblioteci ′Deset vekova srpske književnosti′ tiskali su u nakladi Matice srpske iz Novoga Sada Marina Držića, a nešto prije toga i Ivana Gundulića. Tada smo podsjetili javnost da prisvajateljima nisu važni sami po sebi ni Gundulić ni Držić, ni ostali hrvatski književnici i njihova djela, važan im je hrvatski teritorij koji nikada nisu uspjeli posvojiti i osvojiti ni kulturom ni ratnim operacijama.″

Hrvatski zastupnik u Europskome parlamentu Karlo Ressler 18. siječnja pozvao Europsku komisiju da zaštiti kulturnu baštinu država članica te je pozvao da se preispita ispunjava li Srbija sve obveze u pregovaračkome poglavlju 26 o obrazovanju i kulturi, koje je privremeno zatvoreno.

Ovako je pisao Vuk Karadžić

Ako se vratimo više od dva stoljeća u prošlost, možemo vidjeti da je srpski jezikoslovac Vuk Karadžić u predgovoru svom ″Srpskom rječniku″ iz 1818. napisao: ″Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju pravoga svog jezika!

Ako bi među srpske pisce ubrajali Držića i Gundulića – kako to da u njihovim djelima Srbi nemaju svog jezika!?

K tome treba reći da je o tobožnjoj povezanosti Srba s dubrovačkom književnošću u dvije rečenice rekao srpski književni povjesničar i kritičar Jovan Skerlić, za kojega nipošto ne bismo mogli kazati da je bio naklonjen Hrvatima. 

Profesor Skerlić je u djelu ″Istorija srpske književnosti iz 1914.  napisao: “Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti. (…) Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je tko od obrazovanijih Srba poznavao, nije ju smatrao svojom.″

Završavamo rečenicama iz Držićeve komedije ″Skup″. Na usta starca Skupa progovara dum Marin o lakomosti ili pohlepi za tuđim: ″Lakomosti, uzrok si od svijeh zala!″ Posebice je u ovome kontekstu vrijedan isticanja uzvik starca Skupa: ″U što se vi uzdate da grabite tuđe? Moje neću pustit!″

M.Marković /Foto: rts


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •