Kada bi povijest bila psihijatrijska ordinacija, srpska ljubav prema Rusiji bila bi slučaj za debelu medicinsku dokumentaciju. To je onaj tip veze u kojoj jedna strana daje sve – emociju, odanost, retoriku, krv – a druga strana, hladna i proračunata, koristi sve to kao stratešku zalihu. Rezultat? Stoljeća frustracija umotanih u sentimentalne mitove o “pravoslavnom bratstvu”.
Krajem Drugog svjetskog rata, dok su beogradske ulice slavile “oslobodioce”, u tišini su se odvijale scene koje se nikada nisu pretočile u udžbenike. Sovjetske jedinice, koje su ušle u Beograd, nisu donijele samo pobjedu nad nacizmom, nego i poniženje.
Dokumenti i svjedočanstva govore o masovnim silovanjima, pljački i brutalnosti. To nije bila ideološka drama, nego gola demonstracija moći: “brat” iz Rusije došao je pokazati tko je stariji. No, u službenoj povijesti to se izbrisalo. Jer ljubav ne pamti neugodne detalje – barem ne dok se ne suoči s istinom.
U 19. stoljeću, dok je srpski nacionalni romantizam gradio mit o “Velikoj Srbiji”, u Sankt Peterburgu su imali drukčiji plan. Ruski carevi nisu sanjali beogradsku metropolu kao centar slavenskog svijeta. Njihov favorit bila je Bugarska. To je bilo vrijeme kad su ruske trupe oslobađale Sofiju i Plovdiv, a Beograd je bio tek mala figura na njihovoj geopolitičkoj šahovnici.
Kad je Srbija očekivala da će se Rusija zalagati za njezine interese u Berlinskom kongresu 1878., doživjela je hladan tuš. Petersburg je svoje diplomatske karte već odigrao na bugarskom frontu. Rusija je željela pravoslavno carstvo – ali ono s bugarskim oltarom, ne srpskim tronovima.
Beograd je shvatio da je “bratstvo” samo mit – ali, kako to biva na Balkanu, mitovi nikada ne umiru, oni se samo prepričavaju. U 20. stoljeću, ljubav prema Rusiji mijenjala je maske: od carističke nostalgije do komunističkog bratstva, od slavenske solidarnosti do postsovjetskog putinizma. Srpska politika, i desna i lijeva, uvijek je tražila emocionalno utočište u ruskom naručju – čak i kad su ruske ruke bile krvave ili prazne.
Milošević je u devedesetima vjerovao da će Moskva spasiti Srbiju od Zapada. Moskva je, međutim, tada imala vlastitih problema. Srbi rado zaboravljaju da je Moskva Zagrebu isporučila tone i tone naoružanja tijekom Domovinskog rata. Srbi rado zaboravljaju da je u rujnu 1991. a sastanku u Moskvi, Gorbačov Miloševiću otvoreno poručio: “Hrvatska državna samostalnost je realnost”.
Dok su u Beogradu sanjali ruske avione koji će preletjeti Pančevo, u Kremlju su gledali CNN. I pustili da se Srbija sama uguši u vlastitom mitu o ruskom savezu. Danas, u doba Putina, ta se stara priča reciklirala pod novim logom – “bratski narodi protiv dekadentnog Zapada”.
Ruska propaganda ponovno je pronašla plodno tlo u balkanskom resentimentu. Ikone, pravoslavlje i “antiglobalizam” postali su nova valuta političkog identiteta. Beograd opet šapuće Moskvi: “Ti si naš jedini pravi prijatelj.” A Moskva odgovara s ciničnim smiješkom – sve dok ima koristi.
Jer, Putin ne vidi u Srbiji saveznika, nego resurs. Propagandni resurs, energetski resurs, geopolitičku tampon zonu. I dok Srbija sanja o emotivnoj vezi, Rusija vodi hladan brak iz interesa.
Ta “šizofrena ljubav” – kako bi je psihijatar dijagnosticirao – temelji se na zaboravu. Zaboravu 1945., zaboravu Berlinskog kongresa, zaboravu da svaka ruska “pomoć” dolazi s cijenom. U srpskom nacionalnom mitu, Rusija je trajna majka, a Srbija vječno dijete koje traži zaštitu.
No, u stvarnosti, taj odnos je sve samo ne obiteljski. To je politička patologija, emocionalno naslijeđe carstva koje je Balkan oduvijek tretiralo kao korisnu, ali nevažnu periferiju.
Možda će jednog dana Beograd prestati čekati poziv iz Moskve i shvatiti da ljubav prema Rusiji nikada nije bila obostrana. Bila je to priča o zaljubljenosti u vlastitu iluziju — najopasniju vrstu ljubavi od svih.
Za kraj malo matematike. U zemljama EU i NATO saveza živi gotovo tri milijuna Srba (2,98). U Beču, po izjavi gradonačelnika Mihael Ludviga u prosincu 2023., njih 76.000. A u Rusiji, po popisu stanovništva iz 2021., (podaci Rosstata), živjelo je 2151 Srba.
Po istom popisu u Rusiju je 2021. živjelo 177 osoba koje su se izjasnile Hrvatima.
M. Marković/BBC srbia
