Stevan Dedijer (1911. – 2004.) fizičar, obavještajni analitičar i jedan od pionira “business intelligencea”, u prosincu 2002. godine uputio je otvoreno pismo tadašnjem srpskom premijeru Zoranu Đinđiću.
Stevan Dedijer rođen je u Sarajevu 1911., diplomirao na Princetonu, kao američki padobranac sudjelovao u iskrcavanju u Normandiji. Tito mu je povjerio izradu atomske bombe, a kao jugoslavenski disident emigrirao je u Švedsku i osnovao katedru za obavještajnu djelatnost na sveučilištu u Lundu. Njegov brat je Vladimir Dedijer, autor biografije o Titu, osoba velike prezentnosti pa je počesto zasjenjivao tri godine starijeg brata.
Neposredni povod Dedijerovom pismu bio je skup SANU‑a o “Velikoj Srbiji” održan početkom 2000‑ih. Na tom skupu, prema izvještajima, sudjelovali su samo poželjni govornici, oni za koje se očekivalo da će odbaciti svaku vezu SANU‑a s ideologijom “Velike Srbije”, čak i ako su ranije pisali i govorili suprotno.
Dedijer je skup SANU-a doživio kao intelektualnu neiskrenost, akademsku manipulaciju, pokušaj pranja vlastite uloge u nacionalističkim projektima i simptom šireg problema srpske elite.
Zato je napisao pismo Đinđiću — ne samo kao premijeru, nego kao simbolu pokušaja modernizacije Srbije. I predložio raspuštanje ‘takozvane Srpske akademije nauka’.
Otvoreno pismo predsjedniku Vlade Srbije g. Z. Đinđiću
Danas je vid nevoljnom stit
Danas je svaki Srbin vidovit.
J. J. Zmaj
I danas kad dodje do poslednjeg boja
Neozaren starim oreola sjajem,
Ja cu dati zivot, otadzbino moja
Znajuci sta dajem i zasto ga dajem.
Milan Rakic*
Motor razvitka svake države
Pišem Vam kao Srbinu koji je imao junačke hrabrosti, mudrosti i političke vještine da zlotvora Srbije Slobodana Miloševića pošalje na sud za ratne zločine u Haag. Da ostvarite što Vam u ovom pismu predlažem treba Vam mnogo više hrabrosti, političke pameti i vještine nego u slučaju Milošević. Akcija koju Vam predlažem je dio neophodne politike za razvitak Srbije uopće i njene nauke i tehnologije posebno.
Od 1950-ih ukazivao sam u svojim radovima u svjetskim časopisima i pismima Titu, šefovima republika bivše Jugoslavije i Srpskoj akademiji nauka sljedeće: snaga motora razvitka jedne države je izrazna procentom bruto nacionalnog dohotka koji ona troši na razvitak nauke, tehnologije, na stvaranje vlastitih izuma i inovacije.
Stanje tog motora razvitka danas se vidi iz sljedećih brojki: Švedska 3,8 % BND, USA 2,8 %, najrazvijenije zemlje Europske unije oko 2,5 % BND, a Srbija i Hrvatska manje od 1 %.
Moj prijedlog Vam je da u reorganizaciju politike, nauke i tehnologije Srbije uključite i raspuštanje i potpunu reorganizaciju današnje takozvane Srpske akademije nauka, koja s naukom nema nikakve veze jer je generacijama, čak i poslije Miloševića, vode maloumni zagovornici antidemokratske ideologije, nacionalizma i šovinizma.
Od 1973. do danas bavim se izučavanjem kolektivne pameti organizacija, poduzeća i država. Godine 1973. razvio sam uvid, objavljen bez moga imena, u javnom državnom dokumentu Švedske za reformu vojne obavještajne službe “SOU 19, 1975”: da obavještajnost, njena kolektivna pamet, treba da postane ne samo zaštita sigurnosti i nezavisnosti jedne države već glavni faktor njene sposobnosti za razvitak.
Ovih dana u Hrvatskoj držim predavanja o umnoj moći Dubrovačke republike od 1301. do 1806, a Švedske od 1700. do 2002. U Le Mondu od 20. oktobra vidim da univerzitet Ottawa osniva odjeljenje za kolektivnu pamet organizacija, poduzeća i država. Prema IBM, ulaganje u Business Intelligence poduzeća danas iznosi preko 70 milijardi dolara.
Najnoviji simpozijum SANU-a
Direktni povod da Vam pišem je najnoviji i najlažniji simpozij SANU-a o Velikoj Srbiji. Tu se izmislilo da nikada nitko nije nastojao “da stvori Veliku Srbiju nego su se samo njeni protivnici – (odakle i tko su oni nije rečeno, S. D.) – služili optužbom o navedenoj velikosrpskoj hegemoniji, da bi ostvarili svoje ciljeve na štetu Srba”.
Suština takvih simpozija je ravna po gluposti onom da je danas Humboltova akademija u Berlinu održala simpozij dokazujući da u Njemačkoj tokom 1930. i 1940. nije bilo ni nacizma ni Hitlera. Simpozijum SAN-a su opet, među ostalim, vodili “naučnici” kao Dobrica Ćosić, Mihajlo Marković i D. Medaković.
Utjecaj Velike Srbije u mom životu
Ovdje ću ukratko opisati samo utjecaj ideje Velike Srbije u svom ličnom životu. Rođen sam u Sarajevu od srpskog oca i majke lipnja 1911. U istom mjesecu je u Beogradu sef vojne obavještajne službe pukovnik Dimitrijević “Apis” osnovao terorističku organizaciju Ujedinjenje ili smrt bolje poznatu kao Crna ruka, s ciljem da terorom rusi Austro-Ugarsku imperiju i “da pod dinastijom Karađorđevića ujedini” – citiram ustav Crne ruke – “sve srpske pokrajine: 1. Bosnu i Hercegovinu, 2. Crnu Goru, 3. Staru Srbiju i Makedoniju, 4. Hrvatsku, Sloveniju i Srem, 5. Vojvodinu, 6. Morsku Obalu (Dalmaciju)”.
U listopadu 1911. bio sam izbjeglica u naručju majke bježeći za Beograd jer je Austrija htjela hapsiti moga oca, doktora Jevtu Dedijera, kao člana Crne ruke, za što imam bezbroj dokaza. To se iz svih njegovih obilnih radova – umro je u 37. godini, 1918.
Godine 1913, poslije Prvog balkanskog rata, on je napisao o Makedoniji knjigu Nova Srbija i u njoj rekao: “Imajući Vardarsko-Moravsku dolinu, Srbija sada može dominirati cijelim Balkanskim poluotokom.”
U izdanju knjige Jevta Dedijera o Hercegovini, koju je priredio Vladimir Dedijer, objavljeno je njegovo pismo ministru unutarnjih poslova Srbije u izgnanstvu 1916., u kojem J. Dedijer kaže: “Kod Bitolja našao sam nekoliko sela Vlaha koje treba pretvoriti u Srbe kulturnim postupkom.”
Godine 1915. Hrvat Supilo je došao u Niš, gdje je bila vlada Nikole Pašića, izbjegla iz okupiranog Beograda, da upozori Pašića da Italija namjerava okupirati Dalmaciju. Na Pašićevo pitanje “Što je Dalmacija?”, Jevto Dedijer je napisao, 15. maja 1915., brošuru Dalmacija Na zadnjoj strani brošure stoji: “Velika Srbija bit će oko 250 000 km kvadratnih”, to jest veća od Kraljevine Srba, Hrvata, Slovenaca uspostavljene na Versajskoj konferenciji 1918.
Godine 1913., poslije Prvog balkanskog rata, on je napisao o Makedoniji knjigu Nova Srbija i u njoj rekao: “Imajući Vardarsko-Moravsku dolinu, Srbija sada može dominirati cijelim Balkanskim poluotokom.”
U izdanju knjige Jevta Dedijera o Hercegovini, koju je priredio Vladimir Dedijer, objavljeno je njegovo pismo ministru unutarnjih poslova Srbije u izgnanstvu 1916., u kojem J. Dedijer kaže: “Kod Bitolja sam našao nekoliko sela Vlaha koje treba pretvoriti u Srbe kulturnim postupkom.”
Aleksandar Karađorđević i Nikola Pašić su uspostavili srpsku diktaturu nad svim narodima jugoslovenskih zemalja. Novembra 1918. kao dijete od sedam godina u Bosanskom Samcu slušao sam majku Milicu Dedijer da zgranuta priča da je gledala kako “naša, srpska policija” na trgu prisiljuje Muslimane da jedu svinjetinu i slaninu.
U prosincu 1918., poslije Podgoričke skupštine, počela su ubojstva Crnogoraca koji su se borili za monarhiju Petrovića i slobodu Crne Gore.
U siječnju 1919. general Milan Nedić, kasnije šef vlade u okupiranoj Srbiji, pucao je na demonstrante na Jelačićevom trgu u Zagrebu koji su tražili autonomiju Hrvatske.
Godine 1922. Žika Lazić, ministar unutrašnjih poslova, pozvao me je: “Hajde, Stevice, da ispratimo nasu srpsku vojsku koja ide na Kosovo da tuce Arnaute”.
Lipnja 1928. majka Milica rekla je meni i braći, Vladimiru i Borivoju: “Djeco, ovo je kraj Jugoslavije. Prokleti Aleksandar je dao ubiti demokratske vođe Hrvata”. To je bilo kada je Puniša Račić, osobni prijatelj Aleksandra, s kojim je noć prije igrao poker, ubio u skupštini braću Radić.
Godine 1931. sekretarica Alberta Einsteina, koji je radio u zgradi matematike Princeton univerziteta, gdje sam bio student teoretske fizike, dala mi je Einsteinov prosvjed da je vlada kralja Aleksandra dala ubiti hrvatskog znanstvenika Šuflaja.
Godine 1936., kada sam postao član KPJ u New Yorku, čitao sam Proleter kojeg je uređivao Josip Broz Tito, da je Jugoslavija “tamnica naroda” što je od nje Aleksandrova vlada načinila, te je 1941. propala pod prvim udarom fašističke vojske. Godine 1941. čitao sam u New York Timesu da je Aleksandar Belić, predsjednik SANU-a, potpisao proglas u kojem napada narodnooslobodilačku borbu Srba protiv nacizma.
“Velika Srbija” je od zastupnika Skupštine Ante Pavelića, kako piše Svetozar Pribičević u svojoj knjizi Diktatura Kralja Aleksandra (1936,), koji je u parlamentu zagovarao samo autonomiju Hrvatske u okviru Jugoslavije, kad je vidio da Puniša Račić ubija hrvatske vođe, pretvorio u kvislinga Hitlera i Musolinija i dušmana srpskog življa u Hrvatskoj.
Od 1988. godine sam uvidio velikosrpsku politiku Miloševića na prvom mjestu protiv srpskog naroda. U nizu napisa potpisivao sam se, počev od Borbe godine 1989., kao “Srbin s dna kace”, gdje je kiseli kupus najbolji, napadajući Miloševiće, Ćosiće i zagovornike Velike Srbije.
Miloševićev napad, najavljen na Kosovu 28. lipnja 1989. na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Kosovo doživio sam kao najgoru tragediju u svom burnom životu. Godine 1989., u mjesecu listopadu, u otvorenom pismu mom pokojnom ocu, uz uredničku pomoć generala Peka Dapčevića, napisao sam intervju – s Lukom Brajlom u Slobodnoj Dalmaciji da je njegova ideja Velike Srbije donijela ratove i katastrofu za srpski narod 1914., pa onda 1941., i da će pod Miloševićem donijeti i treću katastrofu, za koju danas, 2002. godine, i plaća.
U tom intervjuu iznio sam mnoge ideje – kao na primer pogubna šteta nacionalizma koji je nerazdvojan od šovinizma – u kojima mi je pomagao moj prijatelj iz djetinjstva s Bob kluba kod “Šest topola” u Beogradu i najslavniji Titov general Koča Popović. On mi je stalno ponavljao: “Stevo, dok se ne riješe nacionalizma i na prvom mjestu srpske elite, nema im spasa – propast će s Miloševićem!”
Njega su interesirale moje ideje o razvitku inteligencije država, koje smo diskutirali na bezbroj ručaka u njegovoj maloj kući u Dubrovniku. Mala mi je utjeha u tome bila 5. oktobra 2000. kada me je iz Londona zvao bivši sekretar Laburističke partije Velike Britanije Michael Foot da mi se zahvali i čestita na svrgavanju Miloševića.
Pet kardinalnih gluposti SANU-a
Ovdje ću samo navesti ukratko pet kardinalnih gluposti SAN-a.
I Usprkos bezbroj dokumenata, počev od Garašaninovog Načertanija, preko pisanja Jovana Cvijića, ustava Crne ruke, ideologa Draže Mihajlovića S. Moljevića i vladavine svih velikosrpskih vlada od 1918. do 1941. SAN sad negira postojanje ideje Velike Srbije.
II Srpski političar Svetozar Pribičević na strani 163 svoje knjige Diktatura Kralja Aleksandra veli sljedeće: “Nema na svijetu snage sto može slomiti hrvatsku misao. Prije će se Velebit srušiti u more i Drava i Sava presušiti nego će se Hrvati odreci svojih težnji sto sadržavaju čuvanje i nesmetani razvoj njihova individualiteta”. Korjenita glupost rukovodstva SAN-a kao i Miloševića bila je da ne razumiju da ovo sto je Pribičević rekao za Hrvate, vrijedi i za Slovence, Bošnjake, Makedonce, Albance i Crnogorce.
III U istoriji Srbija je počela četiri rata, koja je najavio Milošević u svom govoru na Kosovu 28. lipnja 1989., protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova i sva četiri izgubila. Nema primjera u istoriji da jedna država u pet godina izgubi četiri rata, što SANU negira.
IV Glavni zadatak svakog naučnog centra danas je da shvati tokove u svijetu uključiv i desetu revoluciju inteligencije u istoriji čovječanstva u kojoj danas svi živimo. Rukovodstvu SAN nije ni na kraj pameti stalo kad su propagirali Miloševića i njegovu Veliku Srbiju, da je međunarodna zajednica danas spremna da otpočne rat protiv jedne suverene države i njenog sefa stavi na sud za ratne zločine, sto se prvi put u istoriji dogodilo, i to sa Srbijom.
V Glavna i najgora glupost rukovodilaca SANU-a je da su se bavili svime osim onim čime se svaka akademija nauka treba baviti: razvitkom kreativne moći svog naroda u nauci, tehnologiji, u izumima i inovacijama.
Iz priloženog pisma Dobrice Ćosića meni možete vidjeti da sam ih ja urgirao u tom smislu i to ne prvi put. U prvom članku prvog broja Nove misli, koju je osnovao Crnogorac i član Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije Milovan Đilas godine 1952, naći ćete moj članak u kojem osuđujem SANU da slijedi katastrofalnu politiku Sovjetskog Saveza na tom području.
Što veli to pismo Dobrice Ćosića meni od 25. lipnja 1984. godine? Napominjem da od njegove zamisli da SANU održi konferenciju “Društvo, nauka, budućnost” ništa nije bilo. Jer su se počeli baviti svojim Memorandumom da ožive ideju Velike Srbije.
Drugo: “nas narod, on ostaje u planinama Balkana”, jer njegovi akademici i blesavi političari kao Koštunica igraju se još uvijek nazadnim idejama nacionalizma, šovinizma, mržnje i gluposti. To njihov trodnevni simpozij o nepostojanju ideje Velike Srbije i dokazuje.
Poštovani g. Đinđiću, nadam se da ćete u ovom pismu naći dovoljno argumenata da Vam pomognu u teškom zadatku koji Vas očekuje da stavite Srbiju na put dinamičkog razvitka.
S poštovanjem
Stevan Dedijer, kao i uvijek, Srbin s dna kace
Beograd, prosinac 2002.
*) Iz zbirke pjesama Milana Rakića, poklonjene meni u Rimu kad sam bio đak, a on ambasador Jugoslavije, 1927.
