U pravu su svi oni koji kažu da prvo valja osmisliti vlastiti koncept maritimne sigurnosti, pa potom definirati zadaće, uloge i odnose pojedinih komponenti i tek tada se može dati odgovor na pitanje treba li integrirati ili fragmentirati naše komponente sigurnosti i nadzora na moru.
PIŠE: Denis Krnić, vojni analitičar 
Kako god da se okrene, interesi jedne države na moru uvijek se mjere njezinom sposobnošću da na moru bude prisutna. Stoljećima živimo na moru, stoljećima gradimo brodove i ratujemo na moru, a jedino danas kao da ne uspijevamo artikulirati vlastitu doktrinu sigurnosnog prisustva na Jadranu.
Kako smo se to nasukali u morskom plićaku? Što bi rekao jedan moj prijatelj koji je nedavno, na žalost, napustio vojni sustav i fenomenalno dobro razumije sigurnosna pitanja i globalne silnice: „Ako nemaš jasan strateški cilj, sve ti je zasrano“.
Jadransko more je uvijek bilo, jest i bit će naše najvažnije, zapravo jedino geopolitičko težište. Nikako da se osvijestimo da je tome tako. Mahom je to rezultanta više silnica; admiralskih sujeta, neopravdanih ambicija i lošeg planiranja na političkoj razini. Kako naša ratna mornarica ima odgovornost na cijelom hrvatskom dijelu Jadrana, njeno gravitacijsko središte je bilo, jest i bit će morski prostor na spojnicama naših otoka tzv. prednjeg kraja (Lošinj, Dugi otok,Vis, Lastovo, Mljet).
Samo iz tog prostora naša mornarica, uključujući i Obalnu stažu te MUP, može i mora djelovati da bi bila pravovremena i učinkovita. Samo tako svojim djelovanjem i stalnom prisutnošću na prednjim otocima nadležne službe “virtualno”, ali i realno povećavaju našu operativnu dubinu. Posebno se to odnosi na južni dio.
Hrvatska nije specifičan primjer po pitanju nedostatka strateške kopnene dubine. No, nedostatak strateške kopnene dubine može se kompenzirati pametnim rasporedom obrambeno-sigurnosne infrastrukture i tehničkih komponenti (konkretnije, vertikalni transport). Konkretnije, poražavajuća je spoznaja da je tvrtka „Plovput“ jedini oblik prisustva hrvatske države na Palagruži, tom najisturenijem dijelu hrvatskog kopna na Jadranskom moru. Elemenata državnost RH na Palagruži gotov da i nema.
Današnje „nevojne“ prijetnje na Jadranu diktiraju brzo vrijeme reagiranja. Posebno ako je poznato da granica RH uskoro postaje vanjska granica EU. Za nju brine RH po danu i noći. Drugim riječima, tehnika nadležnih službi, prvenstveno mislimo na helikoptere MUP-a u dnevnom i noćnom nadzoru trebaju sigurno sletište u prostoru operacija. Ne zaboravimo, treba voditi i računa o provedbi operacijama SAR i HEMS u morskom prostoru. Postavlja se pitanje: zašto na Palagruži, toj najisturenojoj kopnenoj točci hrvatske države, ne postoji uređen heliodrom? Pitanje dodatno dobiva na težini ako je poznato da se takav projekt može realizirati novcem EU-a, konkretnije kroz IPA fond.
EU sredstvima možemo na Palagruži izgraditi suvremeni, prometni helidrom s daljinskim upravljanjem, servisnom službom, prostorom za primanje i otpremu putnika, kao i prostorom za djelovanje državnih tijela poput MUP-a i Obalne straže. Osim za helikopterski prijevoz putnika i stanovnika s jedne strane Jadrana na drugu, helidrom na Palagruži bio bi značajan za budući schengenski režim na Jadranu, a to u praksi znači da bi služio za nadzor ribarstva, prometa i ekologije, medicinski prijevoz, te za akcije traganja i spašavanja na Jadranu. Sigurno sletište na tom mjestu omogućava i promet dvomotornih helikoptera preko Jadrana. bez posebne opreme. Sadašnja ledina na Palagruži, improvizirani helidrom bez ikakve signalizacije, ne odgovara propisima schengenskog nadzora ni postojećim zakonskim propisima, a ni kriterijima za provođenje akcija traganja i spašavanja.
Pitanju zaštite vanjskih granica EU-a na moru (i kopnu) je pitanje zadržavanja nacionalnog suvereniteta, jer ukoliko RH kao punopravna članica EU ne bude u mogućnosti to obavljati, kadrovski, tehnički i infrastrukturno, onda te iste funkcije prelaze na razinu EU tj. FRONTEX-a odnosno Europske agencije za nadzor vanjskih granica.
Prema procjenama relevantnih stručnjaka, investicija za izgradnju putničkog i operativnog terminala na Palagruži koji omogućava funkciju sletišta od 0 do 24 sata, u funkciji javnog prometa, iznosio bi oko 800 tisuća eura. Taj projekt predviđa dodjelu 85 posto nepovratnih novčanih sredstava, a obveza lokalne zajednice osigurava preostalih 15 posto. Bio bi to helidrom u punoj funkciji 365 dana u godini s automatskim upravljanjem i posadom po potrebi. Ne možemo govoriti o punoj funkcionalnosti koncepta Domovinske sigurnosti u okolnostima kada na hrvatskoj obali Jadrana ne postoji mreža propisno opremljenih helidroma i vezanih servisa.
Čak ni na strateški važnoj, najisturenijoj morskoj točki hrvatske države, Palagruži, strateški iznimno važnoj. Helikopter je jedino zamjensko sredstvo koje može u primjerenom vremenu, obaviti zamjenski transport u morskom prostoru. Kada katamarani i većina trajekata pri jačini vjetra od 70 km/h ne plove, helikopter još uvijek operira sa primjereno smještenih i opremljenih helidroma po danu i noći. U izvanrednim uvjetima i po potrebi, granica operacija je čak pri vjetru snage od 110 km/h.
Loše odzvanja podatak da u Hrvatskoj ne postoji ni jedan helidrom registriran za javni promet, niti postoji prometni helidrom s daljinskim upravljanjem, servisnom službom, prostorom za primanje i otpremu putnika, kao i prostorom za djelovanje državnih tijela poput MUP-a i Obalne straže. U ovom je trenutku zračni prostor iznad jadranske obale, mora i otoka prikladno pokriven samo servisima čije su baze u Italiji. Je li zapostavljenost Palagruže još jedan dokaz da smo pomorska zemlja bez pomorske orijentacije?
Denis Krnić/ Foto:press
