TANGO SIX: MiG-29 i DACT niša za HRZ – ruski avioni i američko zadovoljstvo

travanj 16, 2020 maxportal
Share Button

Umjesto HRZ-a na respiratoru Hrvatska se mogla dičiti borbenim zrakoplovstvom u naponu snage i sposobnosti. Kamo sreće da su HRZ spašavali više stručnjaci i struka, a manje političari, piše u autorskom tekstu Tangosix.rs, vodeći portal specijaliziran za zrakoplovne teme.  



Da je bilo inventivnosti i pronicljivosti možda se na vrijeme mogla spasiti hrvatska borbena nadzvučna eskadrila i pri tome još zaraditi lijepe novce. Kako? Pa trebalo je pažljivo pratiti što se događa u svijetu borbenog zrakoplovstva i uočiti nišu u kojoj se HRZ mogao strateški pozicionirati u NATO savezu.

I pri tome, dakako, imati cojones.

Naime, suvremeni borbeni zrakoplovi su sve složeniji i skuplji za održavanje. Sat leta suvremenih borbenih lovaca penje se i do 70 tisuća dolara po satu, posebno kada su u pitanju zrakoplovi pete generacije kao što je američki F-22. Trošiti resurse neke od takvih i sličnih tehnoloških remek djela samo na obuku pokazao se kao golem financijski uteg čak i za Pentagon.

„Državne“ eskadrile sve su skuplje za održavanje, pa se najam aviona s ulogom „agresora“ nametnuo kao znatno jeftinija solucija. Manje je glavobolja za državne financije.

„Dissimilar Air Combat Training“ (DACT) jedna je od najvažnijih dijelova obuke suvremenog borbenog pilota. Ratno zrakoplovstvo SAD-a, ali i drugih zemalja, suočava se s problemom nedostatka odgovarajućeg tipa „sparing“ zrakoplova s kojim bi se mogli uvježbavati borbene taktike. Ta praznina pokušava se nadomjestiti „otusorcingom“ usluga od strane privatnih tvrtki. To je potaklo niz zemalja NATO-a da unajme privatne lovce za potrebe obuke. Državnih aviona za tu namjenu pokazalo se da nema na tržištu!

Upravo u Tom djelu priče krilo se jedno od najboljih rješenja za spas HRZ-a, piše Tangosix.

Izraelski F-16D Block 30 Barak-2020 za posjete Hrvatskoj u kolovozu 2018.  / Foto: MORH

Izraelski F-16D Block 30 Barak-2020 za posjete Hrvatskoj u kolovozu 2018.  / Foto: MORH

Privatne tvrtke u svojim flotama raspolažu s nizom različitih tipova borbenih zrakoplova kao što su Doulgas A-4K Skyhawks, MiG-21, Aerovodochy L-159E, Kfir C2, Atlas Cheetah, Embraer A-29 Tucano, pa čak i MiG-29. Neke od najpoznatijih tvrtki (mahom američke) koje nude agresorske lovce jesu „Draken“ (operater s najvećom flotom borbenih zrakoplova u svijetu) , „Airborne Tactical Advantage Company“, i „TacAir“. Oni svjetskom tržištu čitavu paletu DACT obuke po znatno nižim troškovima.

U listopadu prošle godine Pentagon je objavio kako je Zapovjedništvo ratnog zrakoplovstva potpisalo ugovore sa sedam privatnih tvrtki koje posjeduju borbene avione za obuku; „Air USA Inc.“, Airborne Tactical Advantage Company (ATAC) LLC., „Blue Air Training“, „Coastal Defense, Draken International“, „Tactical Air Support (TacAir) i Top Aces Corporation“.

Pentagon nije službeno obznanio koliko su ukupno teški četverogodišnji ugovori, ali nagađa se da su teški oko 6 milijardi dolara. Obuka će se, objavili su američki mediji, obavljati  u desetak američkih vojnih baza diljem svijeta.

Dok Ministarstvo obrane Hrvatske šekspirijansku muku muči u pokušajima kupnje borbenih lovaca, takve muke privatne kompanije – nemaju. ATAC i „Draken“ kupili su nedavno modernizirane francuske Mirage F1.  „Draken“ je nabavio i desetak Cheetasa od ratne avijacije Južne Afrike. „Tac AIt“ kupio je jordanske F-5 te ih modernizirao na verziju F-5AT Advanced Tiger. ATAC je kupio izraelske Kfirove, a trenutačno je u pregovorima s Jordanom oko kupnje njihovih F-16. Ono što za Hrvatsku može biti indikativno je slučaj tvrtke „Air USA“ koja je kupila MiGove-29 UB, ali kako ih nije nabavila u većem broju Pentagon ih nije angažirao.

Nedavno su borbeni lovci Kfir i Mk 58 Hawker Hunter tvrtke „Aribone Tactial Advantage Copmpany“ (ATAC) pomogli Ratnoj mornarici SAD-a u prvom testiranju integriranih protuzračnih sustava na novom nosaču zrakoplova „USS Gerald R. Ford“. Riječ je o testiranju  djelovanju Dual Band Radara (DBR) s brodskim PZO sustavima RIM-162 Evolved Sea Sparrow Missile (ESSM) i RIM-116 Rolling Airframe Missile (RAM). DBR-om trebao bi biti opremljen i nosač „USS John F. Kennedy“.

Ranija kopnena testiranja BDR-a su pokazala da sustav ima određenih poteškoća u praćenju ciljeva i aktivacije obrambenih sustava. Iako Kfir i Hawkere Hunter nisu zrakoplovi zadnje generacije, svojim djelovanjem pružili su korisne podatke kako se DBR sa PZO sustavima ponaša na moru. I u ovom slučaju pokazalo da je za američki vojni budžet jeftinije angažirati privatne borbene avione, negoli svoje avione i pilote koje bi za morali povući sa nekih drugih zadaća, a što u konačnici znatno poskupljuje ovakvo testiranje.

Detalji testiranja nisu poznati osim što je početkom travnja službenoj objavljeno da se vježba odigrala na nepoznatoj lokaciji u Atlantiku. Tvrtka ATAC je i ranije američkoj mornarici pružala usluge različitih scenarija „agresorskih napada“ simulirajući svojim avionima i napade krstarećih raketa.

Niša za HRZ?

Bez obzira što na svojim krilima nose crvene zvijezde i ruske maskirne sheme, ostaje najveći problem što većina privatnih lovaca po svojim tehničko-taktičkim karakteristikama ipak nisu ravnopravni izazivači koji mogu replicirati realne prijetnje ili „dog-fight“ kakve traže suvremeni američki i europski zrakoplovi četvrte i pete generacije. Upravo u tu nišu je HRZ mogao uskočiti, a bilo je prilike.

Hrvatska je mogla NATO saveznicima ponuditi napredni koncept DACT obuke koja je danas, kao što vidimo, najtraženija roba na tržištu borbenog zrakoplovstva. Hrvatska, mediteranska pomorska zemlja svojim geografskim položajem duboko uvučena u europski kontinent, mogla je biti jedinstveno mjesto Sjevernoatlantske vojne alijanse za naprednu letačku obuku iznad kopna i mora.

Ovim projektom bi se stimulirale NATO-članice da prepoznaju kapacitete obuke svojih pilota upravo u – Hrvatskoj. Jedna takva ideja, koju su svojedobno javno isticali pojedini hrvatski vojni stručnjaci i analitičari, ide u prilog ruskom NATO-kompatibilnom MiG-u 29 (ili MiG-35), a kroz postojanje eskadrile u Hrvatskoj koja bi se mogla koristiti u tzv. DACT zadaćama.

„Pilotima HRZ-a ne bi bio problem s MiGa-21 prijeći na MiGa-29.“ / Foto: D. Atlagić, Tango Six

Upravo kroz tu ideju Hrvatska bi mogla biti domaćin s “agresorskom” ulogom. Tako bi HRZ osim “airpolicinga” i redovnih drugih zadaća, imao aktivnu i jedinstvenu ulogu na razini cijeloga NATO-a u usvajanju naprednih letačkih sposobnosti u simulacijama zračne borbe.

Hrvatska raspolaže s dvije obalne vojne zrakoplovne luke (Pula, Udbina) velikog smještajnog kapaciteta, dva pomorska vojna poligona, prostranu morsku pučinu Jadranskog mora, otoke s zračnim lukama (Krk, Brač), ali i planinske masive idealne za uvježbavanje lovaca zapadne i istočne proizvodnje. Dakle, zračni prostor koji može pružiti pun razvoj zrakoplovnih brzina, potrebne visine leta, vremensko trajanje obuke, kao i različite scenarije vježbe.

Što se Hrvatske tiče, ne treba posebno isticati što bi to značilo u pogledu kontinuiranog korištenja NATO-ovih sredstava i naknada za izgradnju kompletno nove infrastrukture, stjecanje jedinstvenih letačkih sposobnosti, ostvarivanje naleta i etabliranja Hrvatske kao značajne NATO zrakoplovne članice. Naravno, DACT u Hrvatskoj ne bi bio novina, ali bi osigurao ne samo očuvanje HRZ-a nego i strateško pozicioniranje Hrvatske na mapi svijeta. Danas najjača DACT vježba u svijetu  odvija se u Maleziji – „Copue Toufan“.

Tamo Ratno zrakoplovstvo SAD-a dolazi s F-15 i F-22 Raptorom gdje vježbaju s malezijskim MiGom-29 i Su-30 MKM koji je u toj mjeri „westerniziran“ da nosi i rakete AIM-120  AMRAAM. Pored poznate vježbe „Red Flag“ u SAD-u nama najbliži je „Trachian Star“ u Bugarskoj gdje su trajno bazirane eskadrile američkih F-15 i F-16. Dugo godina meka za DACT vježbe u Europi bila je vojna baza „Decimomannu“ na Sardiniji gdje su redovno tijekom 90-tih godina dolazili i izraelski lovci, kao i njemački NATO-izirani MiGovi-29, potpuno modernizirani od strane njemačkog EADS-a.

Pilotima HRZ-a ne bi bio veći problem s MiGa-21 prijeći na MiGa-29. Ono što nedostaje je promišljanje o HRZ-u na ovakav ili sličan način. Ovaj ruski lovac pravo rješenje za potrebe RH iz više razloga: prijelaz s MiG-21 na MiG-29 predstavlja najprirodniji i najlakši prijelaz za pilote, ne zahtijeva se prilagodba infrastrukture, MiG-29 koristi postojeće oružje s MiG-21 tako da nema nikakvih dodatnih zahtjeva u opsluživanju naoružanjem, Rusija bez ograničenja i uvjeta nudi široku paletu oružja, zbog sličnosti u eksploataciji i održavanju s MiG-21, HRZ-u nije potrebno dodatno osoblje za održavanje.

Popularnost ruske ponude (ponuda MiGova-29 SD iz sastava zračnih snaga Mađarske) kulminirala je u listopadu 2012. kada je Ministarstvo obrane Hrvatske službeno zatražilo detalje ukupne cijene paketa aviona i mogućnosti obročnog plaćanja s odgodom. Ova eskadrila, uz cijeli ponuđeni paket, hrvatski državni budžet ne bi koštao više od 120 milijuna eura. To su višestruko manje cifre od onih koje za svoje avione danas traže Izraelci, Šveđani ili Amerikanci.

Čak je i tadašnji potpredsjednik Vlade Hrvatske, zadužen za ekonomiju, Radimir Čačić prepoznao zlatni trenutak. Ne zato što je bio nešto posebno lud za avionima, nego zato što je kroz kupnju aviona vidio šansu za široko otvaranje ruskih gospodarskih vrata hrvatskoj privredi. No, sudska presuda za prometnu nesreću u Mađarskoj posve je omela planirane posjete Moskvi.

Od svih varijanti ruskih ponuda valja izdvojiti i onu iz rujna 2010. kada su Hrvatskoj predložili kupnju 12 aviona MiG-29M/M2, danas MiG-35, za iznos od 500 milijuna eura u kombinaciji s obilatom gospodarskom kompenzacijom. Financijski je to bila uvjerljivo najpovoljnija ponuda. Tadašnje stanje HRZ-a te broj tehničkog kadra i infrastrukture osigurali bi brzu i učinkovito uvođenje aviona u sustav i brzo dostizanje operativnih sposobnosti. Ni NATO kompatibilnost ne bi bila upitna, a što se dobro vidi kroz operativno korištenje MiGa-29 u ratnom zrakoplovstvu Slovačke, Mađarske, Poljske i Bugarske.

I ono ključno, Moskva je ponudila gospodarsku kompenzaciju i sudjelovanje hrvatskih kompanija u nizu ruskih državnih poslova. Ali od svega toga nije bilo ništa. Očekivano, nije se znalo na političkoj razini prepoznati šansu, niti je odlučujućim faktorima palo napamet Amerikancima prezentirali benefite od takve akvizicije i za njihovo ratno zrakoplovstvo. Od nadanja da će se spasiti HRZ ostala je samo prazna školjka, piše Tangosix

IZVOR: Tango six/Denis Krnić

 

Komentari
Share Button