Kao i uvijek kada povijest napiše pobjedničko poglavlje, množe se generali poslije bitke. Svaki uspjeh ima mnogo očeva, a neuspjeh ostaje siroče. No, kad je riječ o „Oluji“, jednoj od najsloženijih i najuspjelijih vojnih operacija u suvremenoj europskoj povijesti, pitanja autorstva postaju ne samo neukusna, već i opasno manipulativna.
U posljednje vrijeme sve više svjedočimo pokušajima da se autorstvo nad „Olujom“ prisvoji, pojednostavi, čak i mitologizira. Pojedinci sebi pripisuju nadnaravne moći, kao da su jednim potezom pera – ili prsta na karti – nacrtali tijek povijesti.
Neki se bez imalo stida nazivaju „ocem Oluje“, kao da je to bila jednodnevna inspiracija u hodniku Glavnog stožera, a ne višemjesečni, gotovo opsesivni proces planiranja, analize, taktičkih promjena i priprema.
Prava istina je – a to znaju svi koji su ikada ušli u vojnu sobu za planiranje – da je „Oluja“ proizašla iz dubokih i preciznih priprema Uprave za operativno planiranje Glavnog stožera Oružanih snaga RH. Tamo se danima i noćima oblikovalo ono što je na kraju postalo sinergija snage, strategije i domoljublja.
Karte, foto snimci, izviđanja, procjene neprijatelja, logistika, komunikacija – nijedna odluka nije bila plod trenutačne inspiracije, nego plod kolektivnog uma. To nije bila ideja jedne glave. To nije bio trenutak inspiracije za kavanskim stolom. To je bio mozaik – mozaik u kojem je svaki kamenčić, svaka analiza, svaka karta, svaki obavještajni podatak, svaka logistička kalkulacija, svaki taktički model – imao svoje mjesto.
Operacija te veličine i preciznosti nije mogla nastati na temelju jedne zapovijedi, jedne karte ili jednog potpisa. Nastala je iz desetina i stotina stručnih, opreznih, promišljenih i duboko profesionalnih rasprava i procjena.
Generali i visoki časnici koji su sudjelovali u tom procesu znali su da se ne planira obična vojna operacija. Planirao se prijelomni trenutak Domovinskog rata. Znali su da se više ne smije pogriješiti. Da se ne ide samo prema Kninu – nego prema povijesti. Iz tog kolektivnog uma rodila se operacija u kojoj su sinergijski djelovale sve grane Oružanih snaga RH – pješaštvo, oklopništvo, topništvo, PZO, izvidničke jedinice, vojna policija, logistika, obavještajni sektor, inženjerija, zrakoplovstvo – sve povezano u jednu operativnu cjelinu. Niti jedan kotačić nije smio zakazati. I nije.
Iza tog „uma“ stajali su ljudi – ljudi koji su imali stručna znanja, ali i sposobnost slušanja. Ne hijerarhijska disciplina radi reda, već vojnička disciplina vođena povjerenjem. Pokušaji da se to kolektivno remek-djelo svede na jednu osobu, jedan um ili jednu zapovijed, nisu samo uvreda za istinu – oni su opasno falsificiranje onoga što je Hrvatsku učinilo pobjedničkom.
No, gdje su ti samoprozvani „očevi“ operacije Oluja“ kad se spomene jedna druga operacija, „Una“? Gdje je tada bila ta genijalnost, ta vizija, ta odlučnost? Zašto nitko ne istupa kao „otac Une“, vojne operacije koja je pokazala da improvizacija i politika bez jasne vojne podloge mogu imati katastrofalne posljedice? Tu nestaje hrabrost, odgovornost i mit. Jer, neuspjeh nema roditelja.
Neki od onih koji danas fabuliraju o „Oluji“ kao svom djelu, tada su više razmišljali o televizijskim kamerama nego o bojištu. Drugi su, istina, bili dijelom tog ogromnog sustava, ali ne zaboravimo – i vijak je dio motora, ali ne može sam pokrenuti stroj.
“Oluja” je kolektivno remek-djelo, vojna simfonija u kojoj su svaki redarstvenik, vojnik, časnik, general, logističar, operativac i analitičar bili dio jedne jedinstvene partiture. I zato je uspješna. Zato je povijesna. Zato traje.
Svaka čast političkoj hrabrosti koja je dala zeleno svjetlo, svaka čast zapovjednom lancu koji je znao kada i kako. Zato pokušaj da se čitava epopeja svede na jednu osobu – to je ne samo povijesno netočno, nego i opasno. Jer povijest traži istinu. A istina je da je „Oluja“ bila hrvatska, i ničija više.
Zato, umjesto što tražimo jednog „oca“, bolje se prisjetimo svih onih sinova Hrvatske koji su zbog te iste „Oluje“ položili ono najvrijednije – život. Oni nemaju PR, nemaju autobiografije ni televizijske nastupe. Imaju samo istinu. A to bi trebalo biti dovoljno.
Maxportal/ Expertni tim
Foto: Sergej Drechsler
