Dok je stranačke kolege priželjkuju za čelnicu SDP-a, kako je pokazalo ovoga tjedna objavljeno istraživanje Ipsosa. Osječanka Biljana Borzan o tome ni ne razmišlja.
Iako je kao mala sanjala o radu na tvorničkoj traci, postala je liječnica koju je karijera odvela do Europskog parlamenta. Naklonost hrvatskih potrošača osvojila je hranom, stavljajući nas, reći će, u ravnopravan položaj s Francuzima, Nijemcima ili Nizozemcima, piše tportal
Dok u stranci vrije, ona je pobjegla na drugi kraj svijeta, kaže nam kroz gromoglasan smijeh, kako bi u Rigi sa suprugom Vladimirom bodrila sinove Andreja i Mateja na šahovskom Europskom pojedinačnom prvenstvu mladih
‘U jednom hotelu smo i neku večer se igramo pantomime, pogađanja filmova s djecom. Kažem im kako smo se dok sam bila klinka igrali toga na ulici, a oni će na to kroz smijeh: ‘Bože, svašta!’
Dok je nama kao klincima glavni đir bio kako namoliti mamu i tatu da nas još samo malo puste da ostanemo vani, sada je sve obrnuto – roditelji moraju tjerati djecu da iziđu iz kuće’.
Osječanka posljednje dane godišnjeg odmora provodi s obitelji u latvijskoj prijestolnici Rigi, u kojoj joj sinovi, stariji Andrej i mlađi Matej, sudjeluju na šahovskom Europskom pojedinačnom prvenstvu mladih.
‘Obojica su šahisti iako je Andrej već trenirao nogomet, tenis i plivanje, a Matej i dalje ide na nogomet. Forsiram ih i da uče strane jezike pa slušaju još engleski, francuski i njemački jer sam dolaskom u Europski parlament shvatila vrijednost one narodne poslovice – vrijediš onoliko koliko jezika govoriš. Najuspješniji eurozastupnici nisu samo oni koji su stručni, nego oni koji se sporazumijevaju na različitim jezicima’, otkriva nam ova liječnica koja je kao dijete maštala da će raditi na tvorničkoj traci.
Prvotna želja joj se rasplinula zbog omiljene nastavnice engleskog, zbog čega je razmišljala o studiju stranih jezika, ali je na kraju ipak presudila medicina. Na studiju je upoznala i svojeg supruga Vladimira, koji joj je kupio najveći dio garderobe, jer, kako je već jednom priznala u razgovoru, mrzi šoping, a on poznaje njezin ukus.
Život na relaciji Osijek-Zagreb-Bruxelles
Iako posljednjih godina neprestano živi na relaciji Osijek-Zagreb-Bruxelles, svoju osječku adresu, kaže za tportal, ne bi mijenjala ni za jednu drugu.
‘To je baš grad po mjeri čovjeka, dovoljno velik da se zadovolje potrebe za kulturom, zabavom, sportom… Živjela sam u Zagrebu dok sam bila u Hrvatskom saboru, ali tamo dan traje kraće. Puno se vremena gubi u gužvama, prometu, a u Osijeku si, kamo god da kreneš, stigao za deset minuta’, objašnjava ova hrvatska europarlamentarka, dodajući da je tek prije nekoliko mjeseci vidjela središnji trg Grand Place u Bruxellesu.
Iako joj je posljednjih šest godina radno mjesto u Europskom parlamentu, vremena u belgijskoj prijestolnici – nema. U Parlamentu bude, kaže nam, od jutra do mraka, pa joj je ‘svejedno što se vani zbiva’.
‘No da živim u Bruxellesu, stalno bez sunca… to je toliko depresivno. Pazite ovo, oni su ove zime u tri mjeseca imali samo 12 sunčanih sati! Sve zajedno! Dan je izuzetno kratak, pa po mraku idem na posao i vraćam se s njega’, opisuje svoj život na belgijskoj adresi.
‘Dozirano vježbam da se ne osušim kao bakalar’
Ranoranilac je. Na nogama je već u 6 sati, a među prvima stiže i na svoje zastupničko mjesto. U Parlamentu je oko 8 sati. Prije toga odradi trening u hotelskoj sobi. Zbog kondicije.
‘U tabletu imam cijelu seriju vrlo intenzivnih kardiotreninga nazvanih Insanity (u prijevodu: ludilo). To je tip vježbi od kojih budem mokra od glave do pete. No moram dozirano vježbati da se ne osušim kao bakalar. Kondicija se stječe strahovito brzo, a ovaj posao to i zahtijeva jer se stalno trči po aerodromima i sastancima, što je fizički naporno. Čak i oni koji su došli relativno utrenirani u Europarlament žalili su se nakon nekog vremena da to jednostavno ne mogu izdržati’, objašnjava Borzan, dodajući da na počinak odlazi prije ponoći, oko 23 sata.
Kada je ulazila u politiku, kasnih 1990-ih, nije ni razmišljala o tome kamo bi je to moglo dovesti. Osjećala je tada duboko nezadovoljstvo situacijom u zemlji.
‘Hrvatska je bila gospodarski devastirana, međunarodno praktično izolirana. Smetalo mi je to. Završila sam fakultet, počela raditi i susretati se s ozbiljnim životnim problemima. Dok si student, zadatak ti je učiti i polagati ispite, a medicina je takav fakultet koji zahtijeva pun angažman pa ti neke stvari koje se događaju oko tebe nisu u fokusu. I onda kad počneš plaćati režije, živjeti samostalno, vidiš kako sustav funkcionira’, kaže Borzan.
Poklopilo se tada još nekoliko stvari. U osječkom SDP-u pojavila se mlađa ekipa s namjerom okupljanja obrazovanih vršnjaka koji će nešto, objašnjava, dobro odraditi.
‘Na kraju sam pristala. Priznajem, kada sam krenula u cijelu priču, nisam ni imala neke ambicije, nisam ni razmišljala. Mislila sam dati svoj doprinos kroz struku. Nije mi ni u peti bilo to da ću završiti u Europskom parlamentu’, kaže.
U oko je tada upala osnivaču SDP-a Ivici Računu te ju je počeo sve više angažirati.
‘Bila sam skeptična na početku’
‘U početku sam bila skeptična, ali je on bio čvrst. Forsirao me da budem prvo gradska vijećnica, a onda sam postala i predsjednica osječkog Gradskog vijeća te kroz mandate i dogradonačelnica Osijeka. Inače nisam ni s čime posebno fascinirana u životu, pa tako ni Saborom, u koji sam poslije došla. No neki ti ljudi jednostavno obilježe život.
Ako je netko postojao kao razlog mog političkog angažmana, onda je to bio Ivica Račan. Ne samo kao osoba, nego i čitava ta ideja. Bio je osoba vrijedna divljenja u političkom, ali i životnom smislu’, osvrće se na svoje političke početke ova SDP-ovka koju mnoge kolege sada priželjkuju na čelu ove stranke.
Ona pak o tome ne razmišlja.
‘Nismo u procesu unutarstranačkih izbora. Legalist sam, poštujem odluke stranačkih tijela i držim se pravila koja su propisali. To što ne mislim isto kao neke kolege, to je demokracija. Radim u Bruxellesu i tamo mi je radno mjesto. Htjela bih završiti projekte koje sam započela jer je to odgovorno prema biračima’, odgovara Borzan na upit bi li se uhvatila u koštac s vodećom pozicijom u SDP-u.
A otkad se u Europskom parlamentu uhvatila u koštac s hranom, odnosno kako bi dokazala da se u Hrvatskoj jedu isti proizvodi kao na Zapadu, ali lošije kvalitete, prodavači – kada je ugledaju – počnu si dovikivati: ‘Vadite najbolje proizvode!’
‘Zafrkavaju me i u trgovinama, pa mi govore: ‘Ako vi ovo kupujete, znači da valja.’ Zaustavljaju me ljudi i obično zahvaljuju jer se tu radi o tretmanu nas kao građana Europske unije. To nije nekakva želja da imaš ovakav ili onakav proizvod, nego da se osjećaš jednakim i ravnopravnim s Francuzom, Nijemcem ili Nizozemcem’, ističe Borzan.
IZVOR:tportal
