Rukometaši htjeli slaviti uz Thompsona, Grad im zabranio. U Beogradu još gore — Đoković uđe u finale, režimski mediji šute kao da se ništa nije dogodilo. Dva grada jedna matrica: sport služi samo dok služi politici.
U zemlji u kojoj se sportaši tradicionalno dočekuju kao heroji, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević odlučio je napraviti presedan: odbio je organizirati doček hrvatskih rukometaša.
Doček rukometaša nije otkazan zbog “organizacijskih razloga”. Nije otkazan zbog “kratkog roka”, otkazan je jer su rukometaši htjeli Thompsona. To je bila točka pucanja. To je trenutak kad je ideologija postala važnija od sporta, od grada i ljudi koji su htjeli slaviti.
Opravdanja su bila birokratska i proceduralna, sve osim onog jedinog koje bi imalo težinu: priznati da mu se jednostavno nije uklapalo u političku računicu. Ako ti smeta pjesma više nego ti znači medalja, onda problem nije pjesma nego tvoja politika.
Jer sport, kad god je zgodno, postaje politička pozornica. Kad nije zgodno — onda se “ne može”. Kad ti je ideologija važnija od sporta, onda ti ni pobjeda ne paše.
Sportaši su htjeli pjesmu koja ih prati godinama, a Grad je odlučio da je to “neprimjereno”. I tu se sve raspalo: slavlje je palo, politika je pobijedila, a sport je postao kolateral.
U Zagrebu je Thompson tretiran kao da nosi biološko oružje. Gradonačelnik je mogao reći: “Ne slažem se, ali poštujem sportaše.” Umjesto toga, izabrao je političku sterilizaciju.
Tomašević i Vučić – sličnosti i razlike
Usporedba s Aleksandrom Vučićem možda se čini radikalna, ali logika je ista: sportaši su dobrodošli samo dok služe političkoj slici. Kad vlast određuje što sportaši smiju slušati, pjevati i slaviti — onda to više nije politika nego dresura
Vučić je otišao i korak dalje, stvorio je atmosferu u kojoj Novak Đoković, najveći srpski sportaš u povijesti, postaje problem čim ne podržava stranačku politiku i ne glorificira njega kao vožda.
Trenutak koji sve razotkriva je ponašanje sluganskih medija u trenutku kad je Đoković izborio finale Australian Opena. Cijeli svijet slavi, ali režimski mediji šute. Nema breaking newsa. Nema euforije. Nema ponosa. Ni vijest o plasmanu u finale Grand Slama nisu objavili. Isti obrazac pogađa i druge sportaše i kulturnjake koji se ne uklapaju u službenu liniju.
Razlika između Tomaševića i Vučića je u intenzitetu, ali ne i u principu. U Zagrebu se ignorira, u Beogradu se disciplinira i kažnjava.
U Zagrebu Thompson nije samo pjevač. On je simbol koji razotkriva političku nervozu. Nije važno što sportaši žele, važno je što političar može kontrolirati. I zato je doček otkazan, ne zbog pjesme, nego zbog straha od pogrešne slike, pogrešnog kadra, krivog narativa.
Kad proračun postanu bankomat
Zagreb i Beograd imaju još jednu zajedničku točku: proračun se dijeli kao da je privatni fond stranačkih prijatelja. U Hrvatskoj — “projekti”, “udruge”, “inicijative”. U Srbiji — “nacionalni interesi”, “strateški partneri”, “patriotske organizacije”. Nazivi različiti, mehanizam isti – kapom i šakom prema svojima.
Tomaševićev otkazani doček zbog Thompsona i Vučićevo političko discipliniranje sportaša nisu iste razine, ali pripadaju istoj matrici – sport je važan samo dok služi političkoj koristi. Kad treba slikati uspjeh — prvi su u redu. A kad ne služi — onda se ignorira, otkazuje, zabranjuje ili progoni.
A sport? Sport je jedino mjesto gdje pobjeđujemo, a politika jedino mjesto gdje gubimo.
Marko Marković/Foto: Tanjug/pxll
