Naravno da se u zemlji u kojoj se svaka tema – od kruha do Krima – pretvara u politički rovovski rat, i prijedlog o ponovnom uvođenju vojnog roka morao pretvoriti u spektakl gluposti.
Ivan Anušić, ministar obrane, kaže – ajmo vratiti vojsku barem na par tjedana, da mladi nauče baratati nečim težim od iPhonea. I što se dogodi? Opozicija, koja bi se u svakoj normalnoj zemlji trudila ponuditi bolju verziju ideje, skoči kao da je Anušić najavio opću mobilizaciju za Drugi svjetski rat.
Jer, zna se, u hrvatskoj politici nikad nije bitno što je rečeno, nego tko je rekao. Da je isti prijedlog došao iz njihovih redova, zvali bi to “programom nacionalne otpornosti“, “civilnim oblikom služenja domovini“ i “vježbom odgovornosti“. Ali čim ga izgovori HDZ-ov ministar, onda to postane „militarizacija mladih“, „zveckanje oružjem“ i „povratak u mračne devedesete“.
To je ta domaća politička logika – minus plus minus jednako ideološka nula. Vojni rok, makar simboličan, nije nikakva retrogradna ludorija. Cijela Europa se ponovno naoružava, jer su Rusi već prešli granicu realnosti.
Skandinavci, koji su donedavno vjerovali da se rat može spriječiti švedskim stolom diplomacije, ponovno šalju klince u uniforme. A mi, narod koji je devedesetih obranio državu, sada se zgražamo nad idejom da netko nauči rastaviti pušku?
Zapravo, ono što najviše smeta opoziciji nije vojni rok – nego to što ga nije predložila ona. U zemlji u kojoj se sve svodi na političko vlasništvo nad idejom, ni obrana ne smije biti zajedničko dobro. I tako, dok Anušić pokušava vratiti makar malo ozbiljnosti u shvaćanje sigurnosti, njegovi kritičari raspravljaju o „traumama mladih“ koji bi, ne daj Bože, morali ustati u šest ujutro i marširati sat vremena.
U ovom slučaju, opozicija djeluje kao karikatura same sebe – politički pokret za zaštitu komfora i statusa quo. Kad se nacionalna sigurnost počne tumačiti kao „represivni relikt prošlosti“, a disciplina kao „atak na slobodu“, to više nije demokracija, to je infantilizam.
Uostalom, hrvatska mladež bi od vojnog roka imala više koristi nego od pola kolegija koji se danas na fakultetima predaju pod naslovima poput “Intersekcionalna analiza društvenih tokova”. Naučili bi što znači odgovornost, kolektiv, red. A možda bi i shvatili da sloboda nije zadanost nego privilegij koja se brani – oružjem ako treba.
Dakle, napadati Anušića zbog vojnog roka nije samo politički promašaj – to je civilizacijska bedastoća. Samo u Hrvatskoj, i samo među našim političkim genijalcima, obrana domovine može biti shvaćena kao napad.
M. Marković/Foto: MORH
