Ponekad je za pomirenje potrebno više od riječi – potreban je čin. A čin državne simbolike, kao što je polaganje vijenca, ne govori samo o prošlosti nego i o sadašnjosti, o tome kakvi želimo biti i kako želimo da nas vide oni koji dolaze nakon nas.
Hrvatska Vlada bi, upravo zato, trebala položiti vijence na dvije suprotstavljene točke povijesnog imaginarija – Bleiburško polje i Sutjesku. Ne da bi relativizirala, ne da bi se poklonila ideologijama, već da bi podcrtala: svaki život je vrijedan, svaka smrt tragična, a jedini poraz koji društvo ne smije dopustiti – jest poraz pomirenja.
Vrijeme je da hrvatska politika iziđe iz rovova Drugog svjetskog rata. Niti je Bleiburg jedini temelj hrvatske tragedije, niti je Sutjeska jedini simbol borbe za slobodu. I jedno i drugo su dijelovi iste povijesti – naše povijesti – koju ne možemo razdvojiti kao što se ne može raspoloviti DNK.
Polaganjem vijenca na Bleiburgu Vlada RH ne bi odala počast fašizmu – kako to kritičari često pojednostavljuju – već bi priznala da je u poslijeratnom kaosu stradao ogroman broj ljudi bez suđenja, bez imena, bez prava na obranu.
Bila bi to poruka da država stoji uz svakog svog građanina, čak i kad je povijest nad njim izvršila najgoru presudu – onu bez suđenja. Bleiburg su dugo držali kao ekskluzivni teren određene političke opcije, svojevrsni “HDZ-ovski Vukovar” desnice. A Vlada, ako drži do moderniteta i inkluzivnosti, mora taj simbol izvući iz ruku političkih monopolista i vratiti ga – narodu. Isto onako kao što je antifašizam oduzela iz ruku Milorada Pupovca.
Na drugoj strani je Sutjeska. Tamo je palo 7.543 boraca iz Hrvatske, većinom mladih ljudi, koji nisu znali ni za Bleiburg ni za Jasenovac, već su znali da nacizam i fašizam znače kraj svakog slobodnog društva.
Odlaskom na Sutjesku Vlada bi poslala poruku da ne odustaje od antifašizma, jer on nije ideološka opcija – on je temelj ustava Republike Hrvatske. To nije nostalgija, već elementarna politička higijena.
Ako je Tuđman mogao govoriti o pomirenju partizana i ustaša (ne ideologija nego ljudi), zašto ne bi Plenković položio vijence na oba mjesta i time pokazao ono što mnogima nedostaje – državničku hrabrost.
U vremenu u kojem populizam nagriza tkivo demokracije, a lažne dileme prošlosti zamagljuju stvarne probleme sadašnjosti, ovakav čin bio bi moćan signal – da Vlada ne robuje političkim kalkulacijama, već da razmišlja dugoročno. Da ne bježi od kompleksnosti identiteta, nego ga afirmira.
Jer Hrvatska nije ni samo Bleiburg, ni samo Sutjeska. Ona je i jedno i drugo, i više od toga – zemlja ljudi koji žele živjeti u državi koja ima kičmu, ali i srce. U prijevodu: vrijeme je da zakopamo kosti, ali ne i sjećanja.
I da, po uzoru na Francusku i Njemačku koje su položile vijence na grobove svojih mrtvih, položimo i mi – ne radi prošlosti, nego radi budućnosti.
M. Marković/Foto:Ladislav Tomičić
