Miljenko Manjkas,Tuđmanov analitičar 90-ih godina, svakodnevno je komunicirao s predsjednikom o različitim događajima i u nekoliko navrata s njim razgovarao o bist Josipa Broza Tita na Pantovčaku, ali i o Titovom značaju u hrvatskoj povijesti.
Titovu bistu teško je promatrati van političko-povijesnog konteksta, čitam danas da je Tuđman rekao, kada su mu neki savjetovati da ju makne, ”neka ostane”. To je sasvim logično, jer u određenom smislu radi se o Tuđmanovom političkom oportunizmu.
Tuđman je, kao što znamo, bio antifašist, pripadnik partizanskog pokreta, a u određenom razdoblju svog života i pripadnik komunističkog pokreta. Međutim, kako je politički sazrijevao, vrlo brzo spoznao je pravu narav komunizma i mijenjao svoj politički svjetonazor.
Na kraju kada ga je potpuno promijenio – a znamo da je bio otac moderne hrvatske države koja je iznjedrena na pomirdbi hrvatskog naroda, on je volio reći ”djece ustaša i partizana” – kod svih političara Hrvata isključivo je tražio ono dobro što su napravili za Hrvatsku, a pogreške minimalizirao. Ispričat ću vam jednu situaciju koja nikada nigdje nije objavljena.
Jednom prigodom na povratku s ručka, profesor Anđelko Mijatović i pokojni saborski zastupnik Ivan Milas zaustavili su se pored bista i zadržali u razgovoru o njima. Profesor Mijatović objašnjavao je Milasu kakav je Tito odnos imao prema Starčeviću, a kakav prema Radiću, čije su biste stajale u predvorju. Rekao mu je kako se Tito Radića bojao, a Starčevića nigdje nije spomenuo.
Tuđman se već penjao stepenicama, ali zainteresiran temom, vratio se i pitao Mijatovića što je to rekao. Kada mu je Mijatović ponovio, Tuđman mu je rekao: ”Ne znam gdje si to pročitao, ali si apsolutno u pravu”. Na to je Milas, koji je do povratka u slobodnu Hrvatsku, živio u Austriji kao jugoslavenski politički disident, promrmljao je: ”Predsjedniče, nije li tu mjesto i Poglavniku?”, misleći na Antu Pavelića. Nastao je muk. Tuđman ga je pogledao i sasvim hladno odgovorio: ”Je, ali još nije vrijeme za to”.
Ta crtica pokazuje da je Tuđman u predvorju ureda, biste promatrao kao muzej u kojem mjesto nalaze ili trebaju naći svi oni koji su na određeni način vezani uz hrvatsku državnost, bili oni na krivoj ili na pravoj strani povijesti.
Nedvojbeno je iz svih razgovora koje sam vodio s prvim predsjednikom, da je za njega Ante Pavelić, kao i danas za sav normalan i civiliziran svijet, bio na krivoj strani, uveo rasne zakone u Nezavisnu Državu Hrvatsku, prodao dio hrvatskog teritorija i vladao državom u kojoj su počinjeni brojni zločini.
To da je predvorje s bistama tretirao kao povijesno-politički muzej, govori i njegova izjava: ”Da je Nezavisna Država Hrvatska nastala kao izraz težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom”, koja je kada je izrečena, također naišla na žustru polemiku.
Kada se vratim na Tita, i Tito je za Tuđmana nedvojbeno bio diktator koji je poglavito nakon II. svjetskog rata odgovoran za strašne zločine. Nakon kojih su samo u Hrvatskoj ostale stotine masovnih grobnica, od kojih brojne na žalost, ni do danas nisu obilježene. Međutim, Tuđman je i kod Tita, kao i kod svih ostalih prije svega tražio ono što su učinili za Hrvatsku; i zato je tu bistu ostavio u predvorju.
No, to je da tako kažemo, bilo Tuđmanovo vrijeme. Danas smo u Europskoj uniji, a ona počiva na osudi svih totalitarizama, jednako komunističkog kao i nacističkog.
AUTOR: MP/Direktno/ Foto:FaH
