Danas se navršavaju 34 godine od ubojstva četiri novinara Radiotelevizije Srbije (RTS) koji su izvještavali s ratišta u Hrvatskoj. Na njihov automobil ispaljeno preko 300 metaka. Za taj zločin, po navodima Udruženja novinara Srbije (UNS), nitko nije odgovarao. Niti je pokrenuta istraga? Zašto?
Novinar Zoran Amidžić, snimatelj Bora Petrović i asistent snimatelja Dejan Milićević ubijeni su 9. listopada 1991. godine, kada je na putu Petrinja-Glina iz zasjede otvorena vatra na automobil u kom su se nalazili. Mobilizirani urednik Radio Šapcu, Sreten Ilić, preminuo na putu do bolnice.
Svi su bili u civilu osim Sretena Ilića, koji je na sebi imao uniformu, a UNS piše da je Ilić u automobil ušao “kako bi sigurnim putem proveo kolege novinare, budući da je bio rezervist i neko vrijeme proveo s vojskom na tom terenu”.
Ako ćemo stvari nazvati pravim imenom – bio je pripadnik agresorske vojske na okupiranom dijelu Hrvatske.
Ognjen Amidžić, voditelj u Srbiji vrlo popularnog ‘Ami G Showa’, sin je poginulog Zorana Amidžića. U vrijeme ubojstva oca imao je 16 godina.
U istraživanju koje je objavio UNS, na osnovu nalaza obdukcije moguće je zaključiti da su postojala barem tri napadača, koji su, kada je vozilo naišlo, zapucali iz zasjede. Srbijanski mediji prenose da je n njihov automobil ispaljeno preko 300 metaka.
Ulica u Šapcu iz koje su krenuli na ratište u Hrvatsku nosi njihovo ime, a 2018. godine ispred medijske zgrade u “novinarskom kvartu sjećanja” u tom gradu, podignuto je spomen-obilježje u znak sjećanja na ubijene novinare.
Spomenik je financirao Slobodan Pavlović, kontroverzni biznismen porijeklom iz Bijeljine, u SAD-u suđen zbog više prevara i Srba i Amerikanaca. Poginuo je u prometnoj nesreći 2021. godine u Chicagu.
Na pogrebu u Šapcu bilo od 15-20 tisuća ljudi. Pokopani su uz sve vojne počasti, prekriveni zastavom Srbije i ispraćeni počasnom paljbom, iz čega Ivica Pandža Orkan zaključuje da nisu poginuli “kako novinari na zadatku”.
“Nisu to bila četiri novinara, već o četiri rezervna oficira vojne bezbjednosti”, kaže Pandža dodajući da je ljut na hrvatske novinare zbog odnosa prema toj temi:
“Često padaju na spinove koji dolaze iz Srbije pa tako i u ovom slučaju. A nikome nije palo na pamet zapitati se zašto Srbija godinama nije spominjala smrt ove četvorke. Zašto nije pokrenula istragu? Nitko od njih nije niti pomislio da je Srbija o njima šutjela jer je znala kako su poginuli i koji su posao obavljali u trenutku smrti.
Sada se na društvenim mrežama oglašava poznati srbijanski novinar, Ognjen Amidžić, sin ubijenog Zorana Amidžića, koji nema lijepe riječi za Hrvatsku. (Slavio je kad su Vatrenih 2024. ispali s EURA, op.a.) Čini mi se da su se svi prema ovoj temi otvorili u trenutku dolaska Vučića na vlast”, kaže Orkan i zaključuje:
“Nema govora o tome da su poginuli kao novinari na zadatku. O tome sjajno govori knjiga ‘Idemo na Zagreb’ i odlično baca svijetlo na taj slučaj.”
Knjiga “Idemo na Zagreb” je dnevnik sa srpskim rezervistima Nebojše Jovanovića, napisan na osnovi osobnih autorovih ratnih doživljaja u vrijeme agresije na Hrvatsku
Po navodima UNS podaci iz Amidžićeve novinarske bilježnice i dokumentacije koju je imao kod sebe pojavili su se u hrvatskom listu “Slobodni tjednik”.
“U tom listu, osam dana nakon ubojstva, pojavio se tekst pod naslovom ‘Pucati na špijune bez zaustavljanja‘. Iz teksta se vidi da je autor, potpisan kao Jovan Kubura, koristio bilježnicu i dokumente koja je kod sebe imao Amidžić kada je ubijen”, piše UNS.
Kako je taj dokument došao do redakcije Slobodnog tjednika nije nam poznato, no ta objava Udruženja novinara Srbije sugerira da bi Hrvati mogli biti krivci za ubojstvo srpskih novinara.
Podsjetimo, ubijeni su na cesti Petrinja-Glina, a oba ta hrvatska grada tada su bila okupirana. Glinu su agresorske postrojbe zauzele 27. srpnja 1991. a Petrinju 21. rujna 1991. godine.
Ubojstvo ruskih novinara
I ranije je srpska propaganda, predvođena Savom Štrpcem, bivšim “ministrom informiranja Republike Srpske Krajine”, optuživala hrvatske snage za taj zločin. Slično kako su radili u slučaju ubojstva ruskih novinara Gennadija Kurinnoja i Viktora Nogina ubijenih 1. rujna 1991. u blizini Hrvatske Kostajnice.
Nogina i Kurinnoja ubili su pripadnici terorističkih snaga tzv. SAO Krajine. Kad su i srpske i ruske vlasti priznale da su ih ubili Srbi, i dalje su nastavili kriviti Hrvatsku. Prema novoj priči, više ih nije ubio hrvatski metak, ali su hrvatske snage odgovorne za zločin jer su “lažno dojavile da se u automobilu nalaze hrvatski novinari”.
Što to znači? Hrvatske novinare je dopušteno ubiti?
Putin ih odlikovao
Kao ratni izvjestitelji ruske državne televizije Nogin i Kurinnoj su, u plavom Opelu s diplomatskim oznakama tadašnjeg Sovjetskog Saveza i jasno istaknutom oznakom PRESS, putovali od Hrvatske Kostajnice prema Petrinji.
Na području sela Panjani naišli su na barikadu koju su postavili srpski teroristi. Unatoč tome što su se novinari identificirali i bili spremni na suradnju, na njih je zapucano. Ranjeni su, izvukli su se iz vozila i pokušali objasniti da su ruski novinari. Nije pomoglo, likvidirani su.
Ruski predsjednik Vladimir Putin je 2018. posmrtno odlikovao ubijene novinare Nogina i Kurinoja za “iskazanu hrabrost, požrtvovnost i borbu za istinu”.
Vladimir Mukusev, ruski novinar i sveučilišni profesor, 2018. je Sankt Peterburgu objavio knjigu ‘Ne pucajte, mi smo vaša braća’, koja otkriva istinu o ubojstvu Nogina i Kurinoja.
Knjiga ‘Ne pucajte, mi smo vaša braća’ je nastavak njegove prve knjige naziva ‘Crna mapa – priča jedne novinarske istrage’, u kojoj je ruski novinar detaljno istražio sve pojedinosti oko pogibije novinara.
U novoj knjizi Mukusev otkriva kako su Nogina i Kurinoja 1. rujna 1991. godine hicima iz automatskog oružja ubili srpski teroristi nedaleko od Hrvatske Kostajnice. Prvim hicima su ih ranili, a onda ranjene dokrajčili, a tijela bacili.
Optužnica protiv dvojice Srba
Za taj zločin Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je podiglo optužnicu protiv nekadašnjih specijalaca tzv. SAO Krajine Ilije Čizmića i Zdravka Matijaševića
Čizmić je bio pomoćnik zapovjednika specijalne jedinice MUP-a tzv. SAO Krajine iz Komogovine i ujedno komandir odjeljenja u istoj jedinici, a Matijašević pripadnik navedene jedinice.
Okrivljenike tužiteljstvo tereti da su s još oko petnaestero pripadnika odjeljenja koje je vodio Čizmić, s položaja iznad društvenog doma u Panjanima, otvorili vatru iz pješačkog naoružanja na automobil s diplomatskim registarskim pločicama tadašnjeg SSSR-a i vidljivo istaknutim oznakama “TV” i “PRESS”.
U automobilu su, ističe državno odvjetništvo, bila dvojica stranih novinara koji su tog dana bili na profesionalnom zadatku na području ratnih sukoba. Automobil se uslijed rafalne paljbe zaustavio pedesetak metara od raskrižja, a pripadnici jedinice su potom, prilazeći automobilu, utvrdili da su osobe u automobilu još uvijek žive.
Matijašević je novinare pretražio i od njih uzeo putovnice i novinarske iskaznice te, iako mu se jedan od ranjenih novinara obratio riječima da ne puca, hicima iz pištolja usmrtio obojicu ranjenih novinara.
Čizmića tužiteljstvo tereti da je, imajući ovlasti zapovijedanja i nadzora nad prisutnim pripadnicima jedinice, iako svjestan da su u automobilu dvije ranjene civilne osobe, kojima je trebalo pružiti medicinsku pomoć i spriječiti bilo kakav daljnji napad na njihov fizički integritet, nije poduzeo ništa da spriječi drugookrivljenog u usmrćivanju stranih novinara.
Čizmić i Matijašević nisu dostupni hrvatskim vlastima.
Stjecajem okolnosti Nogina i Kurinoja sreo sam na početku rata u Sloveniji. Kod prve protutenkovske barikade, na cesti od Zagreba prema Ljubljani, dvadesetak kilometara u dubini Slovenije, snimio je kolega Marko Jurič i to su jedine poznate fotografije poginulih ruskih novinara nastale u vrijeme srpske agresije na Sloveniju i Hrvatsku.
M. Marković/Foto: rts
