U Osijeku promovirana knjiga “Umrijeti za život” Ivana Betlehema

22 listopada, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U Osijeku je predstavljena knjiga  “Umrijeti za život” Ivana Betlehema Dede, umirovljenog časnikaHV-a i predsjednika Udruge dragovoljca HOS Koprivnica.



Knjiga “Umrijeti za život” opisuje događaje iz Domovinskog rata redoslijedom kako su se oni događali. Knjiga počinje Krvavim Uskrsom i pogibijom Josipa Jovića na Plitvicama, a završava umirovljenjem Ivana Betlehema 2003. godine.

Zašto se odlučio napisati knjigu “Umrijeti za život” Betlehem je u u intervjuu  za Hrvatsku katoličku mrežu ispričao:

“Nakon odlaska iz aktivnog sastava Hrvatske vojske mnoge misli su mi letjele kroz glavu, a odgovora niotkuda. Da sve ne ode u zaborav, odlučio sam napisati knjigu. U radu s djecom u osnovnoj školi prilikom edukacije o Domovinskom ratu, poražavajuća je bila spoznaja to što djeca nisu znala gotovo ništa o Domovinskom ratu i tijeku ratnih zbivanja, barem nabrojati tri generala ili značajnije bitke u Domovinskom ratu.

Bio je to jedan od okidača za pokretanje pisanja knjige. Pokušavam staviti ono što se dogodilo u ratu na papir, a pogotovo mladima koji znaju malo o tome, da nešto pročitaju i vide. Neki mediji nisu naklonjeni hrvatskim braniteljima, pa smo, baš poput 1991. uzeli stvar u svoje ruke i djelima u obliku knjiga nastojimo potaknuti svijest i znanje o Domovinskom ratu. Mi branitelji o tome moramo govoriti”, kazao je.

U rat je otišao s trideset i pet godina, a ranije nije imao spisateljskog iskustva.

“Nije bilo teško napisati sve to kada smo sve to proživjeli. Strahote Domovinskog rata lako su mi se usjekle u glavu i doživljavao sam ih svježima tijekom pisanja knjige. Kada sam počeo razmišljati o tome da pišem knjigu lako sam došao do podataka analizirajući samoga sebe, od prijatelja sam dobio zemljovide i zapise. Ono što je bilo najgore u tom procesu je sjećanje na poginule prijatelje i suborce. U Zapadnoj Slavoniji oslobodili smo 2000 kvadratnih kilometara. Mnogo toga je opisano u knjizi. Ta sjećanja su svježa i danas pamtim sve trenutke.”

Pogotovo pamtim trenutke kada ti prijatelj umre na rukama.

Na naslovnoj stranci knjige je slika Stjepana Pongratza "Odlazak ratnika"

Na naslovnoj stranci knjige je slika Stjepana Pongratza “Odlazak ratnika”

To ostaje u sjećanju dok smo živi. To ne ide “van”. Malo je lakše nakon pisanja ove knjige, malo se bolje osjećam, ali još uvijek je sve svježe. Najteže je pisati o onima kojih više nema i koji ne mogu uživati u svojoj domovini.”

“Dosta sam informacija uzimao od preživjelih suboraca podsjećajući se zajedno s njima na sve te stvari i datume. One jako važne stvari poput oslobodilačkih akcija i pogibija su spomenute i na to sam mnogo pazio. Ponosan sam na ovu knjigu. Ona je rezultat je i svojevrsne terapije. Knjiga je poslužila i u terapijske svrhe. Moj pokušaj suicida, kao i 3500 branitelja prije mene, i meni se dogodio. Bogu hvala, bez uspjeha. Ne znam koji je razlog tome.

Jednoga dana osjetio sam da više nemam rješenja u ovome životu i da moram otići za svojim prijateljima. Način na koji sam htio otići jest da sam 50-60 tableta popio i legao u krevet spavati. To mi nije nalik pa je moja supruga to prepoznala, hvala joj na tome. Ona je pozvala hitnu i odveli me u bolnicu. U bolnici sam zajedno sa psihologom zaključio da previše toga držim u sebi i da bih mogao sva ta iskustva prenijeti na papir, pa možda čak i napisati knjigu. Bilo mi je to nevjerojatno”, rekao je.

Ja da napišem knjigu? Nasmijao sam se na tu ideju.

Prvu sam noć napisao oko stotinjak stranica ručno. Konačno, dok nisam zaspao, pa sam legao odmoriti. Bile su to faze velikog pisanja. Tekst je išao iz mene nevjerojatno brzo i obilno. Bila je to vrsta emocionalnog pražnjenja. Naslovnica knjige opisuje stepenice uz ratne efekte. To je staza u Nebo s vrhom koja sadrži Isusovu ruku koja prima te naše branitelje.”

Što najviše tišti branitelje i koji biste im savjeti dali da iziđu iz te atmosfere u kojoj je sve tama, a ne bi trebalo tako biti.

“Dragi suborci, sve vas pozivam da uzmete papir i olovku u ruku. Vjerujte da to nije teško, pokušajte! Pokušajte napisati knjigu. Vjerujte da će vam svima biti lakše. Nemojte da budemo sami. Svi smo bili braća i u istom rovu. Borili smo se za isti cilj. Nažalost, mnogi u našoj zemlji to danas ne prepoznaju. Sjećate se onih tenkova agresorskih koji su bili zasipani cvijećem na agresiju u Hrvatsku. Znate kako je sve završilo? Sjetite se naše Oluje kada je ta ista vojska na ukradenim traktorima bježala natrag u svoju zemlju. Sjetite se tih dana i zanosa našega naroda. Volio bih da nešto od toga stavite na papir. Bit ću sretan ako mogu nekome pomoći u tome. Bit ću vam na raspolaganju”, naglasio je Betlehem.

Nakon završetka rata gdin. Betlehem nastavio je raditi u vojsci.

“Država bez vojske nije država. Mi smo već početkom 1992. išli smo na stvaranje Hrvatske vojske. Obučavali smo mnoge vojnike. Dobar dio njih išli su na neoslobođene dijelove Hrvatske. Trudio sam se svakom mladom vojniku pomoći i dati maksimum da preživi na bojnom polju. Smatram da bi obvezni vojni rok treba vratiti. Zbog toga da imamo pripremljene i obučene ljude.

Dobro obučena vojska koja ima svoje zrakoplovstvo i mornaricu će eventualnog agresora odvratiti jer je ona jaka. Nas su lako napali 1991. jer smo bili bez resursa. Srbočetnici su to pokušali utvrđivanjem “svojih” granica. Težnje u njihovim glavama još uvijek stoje nad tim granicama. Četiri i pet mjeseci vojne obuke dalo bi se mnogo toga napraviti. To bi i našim dječacima mnogo pomoglo da malo sazriju i osamostale se. Vojska te promijeni i vrlo brzo iz djeteta odrastete u ozbiljnog muškarca i vojnika”, zaključio je Ivan Betlehem.


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •