Na Mirogoju u Zagrebu danas je pokopan Zvonimir Trusić (74) dragovoljac Domovinskiog rata,, ratni zapovjednik i osnivač Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. Ispraćen je uz ovaj govor:
Dragi prijatelji i suborci, poštovana obitelj,
Okupili smo da bi odali počast čovjeku koji je bio više od vojnika, više od ratnika, više od buntovnika. Zvonimir Trusić bio je savjest jedne generacije.
Rođen u pitomom selu u srcu Slavonije, odgojen u katoličkom i nacionalnom duhu, Zvonimir je rano naučio da nam slobodu nitko neće darovati nego se za nju sami moramo izboriti. Prvi sukob s vlašću u vrijeme nenarodnog režima osjetio je kao student nakon sloma Hrvatskog proljeća 1972. kad je uhićivan i premlaćivan.
U to vrijeme, kako je sam pričao, s dekicom i četkicom za zube, čekao je Titov prolazak kroz Zagreb.
Danas je teško vjerovati da je to bilo vrijeme kad su ljudi smjenjivani s dužnosti zbog imena koja su davali djeci, a njegova se zovu Hrvoje Zvonimira, Zrinka i Ante.
Ali nije se dao. Nije se dao ni kad su tenkovi krenuli prema Vukovaru, ni kad su se granate razlijegale Banovinom ni kad su avioni tukli Zagreb. Nije bio od onih koji se povlače kad treba stati. Bio je prvi kad je trebalo braniti, i posljednji kad je trebalo odustati. Hrvatska za njena nije bila projekt, Hrvatska je za njega bila zavjet.
U miru je bio ekonomist, sportaš i radnik. U ratu — vođa. U poraću — savjest. Nije pristajao na zaborav, nije pristajao na laž. Branio je istinu i kad je to značilo biti sam. Govorio je i kad su drugi zašutjeli. Bio je onaj koji je znao da šutnja nije zlato — nego ponekad izdaja.
Vodio je dragovoljce kad još nije bilo zapovijedi. Bio je na prvim crtama kad je trebalo braniti Domovinu, ali i u prvim redovima kad je trebalo braniti istinu. Osnivao je udruge, organizirao sabor dragovoljaca, pokretao novine, govorio ono što se mnogi nisu usudili
“Za prst moga vojnika srušio bih sve tornjeve po Slavoniji,” rekao je jednom. I nije mislio na telekomunikacijske tornjeve, nego na one na kojima su bila snajperska gnijezda i s kojih su tukli na njegove vojnike.
Njegova borba nije završila 1995. godine. Nastavila se u hodnicima institucija, na ulicama, u novinama, na tribinama. Njegova borba nije bila za funkcije, borio se protiv zaborava, protiv političkog cinizma, protiv pokušaja da se Domovinski rat pretvori u fusnotu, a branitelji u smetnju.
Zvonimir nije tražio priznanja. Nije tražio funkcije, medalje i počasne govore Zato je bio opasan za one koji bi Hrvatsku pretvorili u statistiku, a žrtvu u folklor.
Bio je zatvaran, optuživan i ignoriran, ali nikad slomljen. Čak ni kad su ga pokušali ušutkati i izbrisati iz povijesti znao je da povijest ne pišu oni koji šute. Povijest pišu oni koji se ne boje reći istinu. A istina je najskuplja valuta u hrvatskoj politici.
Njegovi govori nisu bili uglađeni. Bili su iskreni. Njegove poruke nisu bile diplomatske. Bile su pravedne. Danas se opraštamo od čovjeka koji je znao da ljubav prema Domovini ne stane u protokol. Znao je da se dostojanstvo ne mjeri funkcijom, nego hrabrošću i odanošću. Koji je znao da se istina ne kroji po dnevnim potrebama, nego po vječnoj pravdi.
Zvonimire, hvala ti za hrabrost. Za tvoju tvrdoglavost. Za tvoju vjeru. Za tvoju riječ, koja je često bila oštra, ali nikad prazna.
Valhala colling. Odlaziš u Božje odaje u kojima se slavi junaštvo i vječni ratnički duh. Odlaziš među one koji su dali sve, a ostavili još više.
Počivaj u miru, hrvatski ratniče. Neka ti je laka hrvatska zemlja, koju si volio više nego sebe.
M. Marković/Foto: Maxportal
