Projekt “Dalmatinska povijest” posljednjih je godina postao jedno od rijetkih mjesta u javnom prostoru gdje se predmoderna hrvatska povijest, jezik i identitet sustavno obrađuju na temelju izvora, a ne ponavljanja ukorijenjenih narativa.
Kroz video-eseje, tematske serijale i analizu arhivske građe, kanal se bavi pitanjima etnogeneze, jezika, kulturnih dodira i ideoloških konstrukcija koje su obilježile odnose na istočnojadranskom prostoru.
U razgovoru s Viktorom Matićem koji je na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća objavio Davor Dijanović, otvaraju se ključne teme: od nastanka samoga projekta i njegove uredničke jezgre, preko korijena hrvatsko-srpskih prijepora, do konkretnih primjera povijesnih manipulacija, interpretacije izvora i razumijevanja predmodernih identiteta.
Kako je pokrenut projekt „Dalmatinska povijest“: što je bio inicijalni poticaj, tko tvori jezgru uredničke ekipe i kakav ste cilj postavili (popularizacija izvora, razbijanje mitova, snimanje tematskih serijala…)?
Kolegu Damira s Brača, elektrotehničara po struci te čovjeka prožeta republikanskim duhom, znanstvenim načinom razmišljanja i zaključivanja, iziritiralo je velikosrpsko divljanje i papagajsko laganje po bespućima interneta o tobožnjoj višestoljetnoj srpskoj zemlji Dalmaciji i nama, Hrvatima Dalmacije, kao tobožnjim pukim modernim izmišljotinama Katoličke Crkve i Beča.
Kao odgovor tomu on je planirao napraviti samo dva-tri videouradka u kojima bi predstavio što više predmodernih – srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih – potvrda hrvatskoga imena za dalmatinski prostor, puk, pojedince i/ili jezik (čakavsko i štokavsko narječje hrvatskoga jezika), s posebnim fokusom na izvornike ili, barem, starije prijepise pa i na etnografske bilješke mnogobrojnih neutralnih stranih, uključujući i ruske (što Srbe jako pecka!), polihistore, putopisce itd.
Ja sam već imao snimljene neke oglede koje sam htio na neki način pohraniti pa sam mu se vrlo brzo pridružio i spontano smo pokrenuli taj neformalni projekt.
Samo smo dvojica „urednika“ – on s Brača i ja iz Dubrovnika – ali u našoj je momčadi više junaka: iz Solina, Splita, Zagreba, Banja Luke (podrijetlom iz Duvna), Zadra, Austrije. Imamo dvojicu povjesničara (jedan od njih je doktorand) i jednoga povjesničara umjetnosti, ali sve nas podjednako veže zainteresiranost za povijest, etnogeneze, dijalektologiju, (geo)politiku itd., te neprestano razmjenjujemo spoznaje i ideje.
Kako i stoji u opisu kanala, postavili smo si ambicioznu svrhu: detaljno analiziranje i dekonstruiranje velikosrpske mitomanije o predmodernim Hrvatima i hrvatskom jeziku, predstavljanje dokumentiranih predmodernih potvrda hrvatskoga imena za hrvatski jezik (sva tri narječja hrvatskoga jezika) i hrvatski protonacionalni korpus te populariziranje znanstvenih spoznaja o hrvatskoj povijesti i jeziku do formiranja moderne hrvatske nacije u XIX. stoljeću.
Doticali smo se Istre, Slavonije, Srijema, Hercegovine, Bosne i drugih pokrajina u kojima žive Hrvati, tako da se nismo ograničili i ne kanimo ograničavati samo na kolijevci hrvatstva – Dalmaciji aliti Južnoj Hrvatskoj.
Koji su, po vašem istraživačkom iskustvu, temeljni korijeni hrvatsko-srpskoga sukoba – od ranonovovjekovnih dodira i jezično-kulturnih prijepora do modernih ideologizacija? Možete li ponuditi i okvirnu periodizaciju s najvažnijim prelomnicama?
Pitanje implicira kao da postoji neki permanentni sukob urođen dvjema nacijama kano što je sukob između lavova i hijena u afričkim savanama. Mogli bismo govoriti o prijeporima i sukobima od kojih su neki bili i oružani.
Dvije nacije u nastanku ili u završnim fazama svoje konstitucije u XIX. stoljeću, hrvatska i srpska, preciznije njihove elite, polagale su ili su si pripisivale pravo na manje-više jedno te isto ozemlje, ugrubo od rijeke Drave do Sinjega mora, kao na isključivo svoj (budući) državno-nacionalni prostor.
Svaki je prostor priča za sebe, ali nećemo se zavaravati da smo po ovomu jedinstveni u svijetu jer pred očima imamo „vječni“ palestinsko-izraelski sukob, Kašmir, Kavkaz (Armenija-Azerbajdžan), Ukrajinu.
Nisam sklon korijene sukoba projicirati na primjerice sukobe pravoslavnih Vlaha i hrvatskoga plemstva, već ponajprije na vrijeme formiranja nacija, dakle vrijeme modernih ideologija. Sukob je donekle pokušala nadići jugoslavenska ideja, no ona je opet bila ponajprije hrvatske provenijencije te se, iz današnje perspektive, jasno vidi da jugoslavenstvo nije moglo suzbiti srpstvo ni hrvatstvo (i ostale nacionalne identitete).
Kao prvo, nije bilo jugoslavenske nacije, a kao drugo, samo pitanje kako urediti Jugoslaviju dovodilo je do nepomirljivih pozicija postojećih nacija (njihovih vođa) koje su je naseljavali.
Inače, po meni ključno digresijsko pitanje predstavlja to što u vrijeme formiranja nacija, dakle u XIX. stoljeću, nije postojala pravoslavna crkva s jasnim hrvatskim imenom na prostoru tadanje Trojedne kraljevine. Takva crkva nije odgovarala mađarskim i austrijskim (njemačkim) elitama jer bi podrivala politiku podijeli pa vladaj koja je osobito došla do izražaja za vrijeme banovanja Khuen-Héderváryja.
Koliko znam, izuzev nekih pojedinaca, poput Eugena Kvaternika, nije ni kod hrvatskih elita bilo pretjerane zainteresiranosti za takvo što, a što je i razumljivo jer su hrvatske elite mahom bile katoličke. U ‘što bi bilo kad bi bilo’ stilu, može se pretpostaviti da bi se uz postojanje Hrvatske pravoslavne crkve mnoštvo pravoslavnih kršćana na ozemlju današnje Hrvatske, a možda i na području zapadne Bosne, bilo integriralo u hrvatsku naciju, a time bi se izbjegli mnogi sukobi i gubitci života. Uostalom, mnogi su pravoslavci već imali hrvatski identitet iako su bili „srpske“ ili „grčke“ vjere.
No kako je poznato, djelovanjem srpskopravoslavnoga svećenstva ponajvećma iz Srijemskih Karlovaca, pravoslavni su kršćani, mahom Vlasi ili podrijetlom Vlasi, bivali integrirani u srpsku naciju. Da taj proces nije bio pravocrtan ni unaprijed zadan pokazuju brojna onodobna svjedočanstva i dokazi što ih donosi Mario Grčević u potpoglavlju Pravoslavci između srpstva i hrvatstva svoje knjige Ime Hrvat. Ondje primjerice citira širitelja srpske nacionalne svijesti među pravoslavcima hrvatskih zemalja, srpskoga nacionalnoga radnika Đorđa Natoševića koji u Srbskom letopisu 1865. piše da se neki tamošnji pravoslavci izrazito uvrijede kad im se kaže da su Srbi.
U nedostatku Hrvatske pravoslavne crkve i utjecajnih hrvatskopravoslavnih elita koje bi promicale hrvatski nacionalni identitet među hrvatskim pravoslavcima, razumljivo je da su se ti pravoslavci integrirali u srpske nacionalne okvire te da se je, kako piše Mirjana Gross, konfesionalna odrednica srbin (pravoslavac) tada počela rabiti kao nacionalna odrednica.
Srpska je pravoslavna crkva, naime, bila usko vezana uz srpsku srednjovjekovnu državu. Kada je Osmansko Carstvo uništilo srpsku državu, crkva je kao izdanak te države njegovala uspomenu na nj te čak kult dinastije Nemanjića uključila u svoju liturgiju. Mnoštvo je pravoslavaca, dakle, tijekom liturgije slušalo i molilo se srpskim srednjovjekovnim vladarima, pravoslavnim svetcima. To je vjerojatno potaknulo nastanak srpske pučke ili guslarsku povijest koja je među običnim pravoslavnim pukom prenosila sjećanje, zapravo stvarala sliku, o primjerice slavnom srpskom caru Dušanu i negdanjoj Srbiji. Time se je pravoslavno pučanstvo moglo postupno identificirati sa srpskim vladarima te stvarnim ili izmišljenim junacima iz minulih stoljeća što je sve, premda ne pravocrtno, vodilo prema nacionalnoj integraciji i to pod srpskim imenom.
Obnovljena je Pećka patrijarhija pod Osmanlijama de facto imala feudalno obilježje te je, kako piše László Hadrovics, bila svojevrsna vazalna ili podčinjena srpska teokratska država u sklopu superiorne osmanske države. U tom je surječju indikativno da je u očuvanim dokumentima svećenstvo Pećke patrijarhije njezino središte vrlo često određivalo kao prestol pećski, ali i kao prestol srbski te kao prestol vse srbskye zemli, dakle prijestol sve srpske zemlje. Pri tom se, u srednjovjekovnom stilu, uz patrijarha koji je – kao svojevrsni zamjenski srpski vladar – sjedio na tom sjedištu često navodio sultan kojemu je bio podčinjen. Očuvane titule tih patrijarha nisu bile ujednačene, no u njima se vrlo često, gotovo redovito, navodilo srpsko ime, primjerice patrijarh Srba, patrijarh Srba i Bugara, patrijarh Srba, Bugara i drugih zemalja.
E sad, velikosrpsku ideologiju prepoznajem kao ključni čimbenik pri nastanku srpsko-hrvatskih prijepora i sukoba modernoga doba. Mitomanija je integralni dio te ideologije pa ju (velikosrpsku mitomaniju) – kategorizacije i jednostavnosti radi – dijelim na tri pravca:
1) svetosavski („Srbi – svi pravoslavci na teritoriju Pećke patrijarhije“),
2) karadžićevski („Srbi – svi štokavci [a torlačko narječje ne postoji]”) i
3) deretićevski (“Svi Slaveni su podrijetlom Srbi koji su narod najveći i najstariji u Europi”).
Za nas su ovdje bitna prva dva pravca. Ta dva pravca formiraju se manje-više u isto vrijeme u XIX. stoljeću, no prvi (svetosavski) ima daleko starije korijenje u odnosu na drugi (karadžićevski) pravac. Karadžićevska grana velesrpske mitomanije nema korijenje dublje od kraja XVIII. stoljeća i početaka slavistike, dočim svetsovska grana ide daleko dublje u prošlost.
Zato jer je širila srpsko ime i, njegovim anakronim rječnikom, srpsku narodnosnu svijest na regije koje izvorno nikada nisu bile dijelom srpskoga ozemlja, Hadrovics zaključuje da je Pećka patrijarhija time ispunjavala vrijednu nacionalnu misiju. Sukladno tomu, tvrdi da je nacionalni karakter srpske crkvene organizacije kao nužnu posljedicu imao to da se je teritorij povrgnut jurisdikciji patrijarhata u miljeu te crkve držao srpskim, i to neovisno o povijesnim granicama i nerijetko brojnijem nesrpskom stanovništvu nemala dijela toga prostora.
Na taj je način srpsko ime osvajalo regije koje prije nisu nikada pripadale regijama naseljenim Srbima. Hadrovics navodi primjere nekih izjava svećenika Pećke patrijarhije koji su u Rusiji iskali svakojake vrste pomoći za sebe i svoju pastvu.
Naime, kada bi ih se na ruskim graničnim prijelazima ili u Moskvi pitalo odakle su, oni su – neovisno o stvarnim državnim sklopovima iz kojih su dolazili – svoj domicil redovito nazivali srpskom zemljom. Tako jedan Srbin 1645. pri ispitivanju na ruskom graničnom prijelazu izjavljuje da je njegov rodni grad “srpski grad Požega” u Slavoniji. A slične izjave su zabilježene i u vezi pravoslavaca koji su dolazili i iz središnje Hrvatske.
Dakle, velesrpska ideologija XIX. stoljeća imala je, u najmanju ruku, mentalne pretpostavke postavljene u starijem vremenu. Iako su svetosavska i karadžićevska grana velesrpske mitomanije uvelike proturječne, one su se često isprepletale pa je primjerice patrijarh Rajačić u XIX. stoljeću izrazio uvjerenje da su svi štokavci, neovisno o vjeri, tobože Srbi (pri tom treba navesti da su hrvatske elite u tom vremenu nevoljko priznale postojanje srpskoga naroda („plemena“) na prostoru Trojednice). To je inspiriralo razne velikosrpske osvajačke programe XX. stoljeća, među ostalim i onaj mentora Aleksandra Vučića notornoga Vojislava Šešelja.
Kako piše Nikša Stančić, srpske elite nisu htjele prihvatiti Trojednu kraljevinu kao hrvatski politički okvir, kao hrvatsku državu (u tadanjem naddržavnom sklopu). „Nisu se mogli priznati kao ‘politički Hrvati’“. Kad „premotamo“ desetljeća druge polovice XIX. stoljeća i devet desetljeća XX. stoljeća dolazim do iskrene izjave Milana Babića, jednoga od vođa srpske pobune u Hrvatskoj dirigirane iz Beograda, u kojoj naglašava kako (pobunjeni) Srbi ne prihvaćaju i ne će prihvatiti život „u bilo kojoj državi Hrvatskoj“. Bilo kojoj, ustaškoj, demokratskoj, nebitno! Dakle, apriorno neprihvaćanje države s hrvatskim predznakom u granicama koje se kose s velikosrpskim idejama u bilo kojim varijantama.
Dakako, isto su mišljenje dijelili pokretači agresije na Hrvatsku iz Srbije. U kontekstu te agresije ne treba zaboraviti da je velikosrpskim snagama smetala i Banovina Hrvatska 1939., iako se ona nalazila unutar Jugoslavije kojom su Srbi dominirali. O tom je pisao Ante Nazor pa ne bih duljio. Uz to, nije nevažno licemjerstvo velesrpskih ideologa i djelatnika, preciznije primjenjivanje „etničkoga prava“ na nemali dio hrvatskoga političkoga i povijesnoga prostora na kojem su Srbi bili relativna ili apsolutna većina, uz nijekanje toga „prava“ većinskim Albancima na prostoru Kosova, odnosno primjenjivanje (srpskoga) „povijesnoga prava“ na prostor Kosova, uz nijekanje toga „prava“ Hrvatima na prostorima Hrvatske koje su srpske snage okupirale 1991., etnički očistile od Hrvata te držale pod okupacijom i nakon međunarodna priznanja Hrvatske.
Stvari se mogu postaviti i puno plastičnije na primjeru nedavne povijesti mojega zavičaja (Dubrovnik). Koliko znam, u Općini Dubrovnik nije bilo nijednoga sela s apsolutnom srpskom većinom, ali velikosrpski ideolozi i agresori su cijelo to ozemlje držali srpskim te ga u velikom dijelu okupirali s ciljem njegova pripajanja velikoj Srbiji (pod smokvinim listom jugoslavenskoga imena). Protiv tako izražene velikosrpske ideologije samo je fizička sila učinkovito sredstvo obrane.
Kako birate teme i izvore za video-eseje?
Teme ne biramo po nekim zadanim kriterijima, ali nastojali smo i još uvijek nastojimo obrađivati ponajprije teme koje držimo izrazito važnim u kontekstu misije koju smo si zadali. Primjerice izrazito je bitno bilo u jednom videu raščlaniti ili, jednostavnijim rječnikom, razvaliti izrazito žilav i raširen mit o tobožnjem srednjovjekovnom postanju pravoslavnoga manastira Krka kojega se izgradnja potpuno neutemeljeno projicira u sredinu XIV. stoljeća, dakle puna dva stoljeća prije doseobe pravoslavaca u sjevernu Dalmaciju (nedavno smo primijetili kako uradke u kojem se promovira taj mit zločinačke velesrpske ideologije promovira redoviti profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Dejan Jović).
Slično tomu, bilo je bitno obraditi temu srpskoga odbacivanja hrvatskoga književnoga jezika štokavske stilizacije, koji su onodobni učeni Srbi ispravno određivali hrvatskim imenom, pa do njegova kasnijega svojatanja kao tobože srpskoga jezika što su ga Hrvati „ukrali“ od Srba. Od Srba za koje je Vuk Karadžić izrijekom pisao kako svojega narodnoga jezika nisu imali pisana sve do 1818. godine.
Mnogima u Hrvatskoj nije jasno kako mnoštvo naših istočnih susjeda vjeruje da su pismeni od „nepismenih“ mogli „ukrasti“ književni jezik stoga je to trebalo rasvijetliti i na YouTubeu jer toga sadržaja ondje manjka. Smatrali smo izrazito bitnim i načiniti poneku reakciju primjerice na brojne nebulozne pa čak i protuhrvatske tvrdnje u knjizi poljskoga filologa Macieja Czerwinskoga, tim više jer je riječ o djelu sufinanciranom novcem hrvatskih poreznih obveznika.
Glede izvora valja odati priznanje brojnim hrvatskim i stranim povjesničarima i jezikoslovcima od kojih crpimo spoznaje i podatke. Pored teorijske i interpretativne potkovanosti kojoj uvelike dugujemo djelima tih znanstvenika, vrlo su nam bitne signature pojedinih dokumenata do kojih možemo doći preko njihovih radova ili radova na koje se pozivaju. Pomoću tih signatura često dolazimo do izvorne arhivske građe koju onda predočujemo javnosti jer smatramo da trebaju biti javno dostupni s obzirom na to da su od općenacionalne važnosti.
Evo jedan primjer: Prije otprilike dvije godine do nas je došao rad sociologa Marija Bare o etnonimu Šokac. U njem, među ostalim, pročitasmo da je „Bartol Kašić, isusovac s Paga i autor prve hrvatske gramatike, u svome izvješću o stanju misije početkom 1613. u krajevima pod Osmanlijama (Srijemski sandžak, Segedinski sandžak, Mohački sandžak i dr.) naveo da od kršćana katolika dio čine Madžari, ali većina su Šokci koji govore hrvatski jezik ‘sokaci di lingua croata’”. Taj nas je podatak frapirao jer nismo prije na nj naišli (koliko vidimo, na Wikipediji se nalazi od siječnja 2025. godine).
Dojma smo da ovaj podatak nije populariziran u hrvatskom jezikoslovlju, a trebao bi biti, a čak se usuđujemo reći da mnoštvo jezikoslovaca, etnografa i drugih za nj uopće ne zna. Naravno, sekundarnim izvorima nismo skloni apriorno vjerovati. Tu uvijek imamo na umu podrubnicu 31 glasovita rada o „slovĕnskom“ i „hrvatskom“ kao zamjenjivim nazivima za jezik hrvatske književnosti (1988) Radoslava Katičića u kojoj ovaj velikan hrvatskoga jezikoslovlja prenosi notorni falsifikat iz 1891. prema kojemu stoji da je bosanski ban Stjepan Kotromanić 1347. dopustio franjevcima uzimanje pomoćnika ali samo ako su lingue croatice non ignaros („ne bez znanja hrvatskoga jezika“).
Riječ je o falsifikatu, preciznije o pogrešnom prenošenju izvornoga citata jer u izvornom dokumentu stoji slavonice, a ne croatice. S druge strane, Mario Bara ispravno prenosi Kašića. On u radu navodi mađarski izvor u kojem, koliko me sjećanje služi, stoji tiskano izdanje izvornika te signatura izvornika. Mi se potom damo u potragu za izvornikom, dođemo do njega i predočimo ga hrvatskoj javnosti na općenacionalnu korist.
Dio izvješća Bartola Kašića iz 1613. u kojem stoji da mnoštvo katolika Srijema i južne Mađarske čine „Šokci hrvatskoga jezika“ (Sokaci di lingua croata)
Vaš rad spaja znanstveni aparat i popularnu formu. Kako pronalazite mjeru između preciznosti i pristupačnosti, osobito u osjetljivim temama?
Time se pretjerano ne zamaramo. Rekli bismo da nam je istinitost na prvom mjestu, a siguran sam da nam se omakne koji patetičan ili „popularan“ izričaj, čak i u ozbiljnim uradcima. Ta mi smo samo ljudi, no trudimo se ponajprije biti vitezi Istine jer time najbolje služimo svojemu narodu i domovini. Ruku na srdca, u novinarskom stilu znamo nerijetko videouradke bombastično nasloviti, kako bismo privukli više gledatelja, ali nastojimo kvalitetu ne žrtvovati na zavodljivu oltaru klikova.
Koje su epizode ili serijali do sada imali najveći odjek i zašto baš oni?
Nedavno smo prešli milijun pregleda. Trenutno su najgledanija/najklikanija ova pet videozapisa: Rušenje srpske laži o manastiru Krka, Hrvatsko-bugarska bitka 926. godine, Neokončana etnogeneza Bošnjana, Jesu li stari Dubrovčani bili Srbi ili Hrvati?, Gdje su grobovi hrvatskih kraljeva?
Oni imaju najveći odjek jer je riječ o „sočnim“ temama i naslovima. Osim veće zainteresiranosti publike iz Hrvatske za njih, ovi su naslovi zanimljivi i publikama iz primjerice Srbije te Bosne i Hercegovine. Prema analitičkim podatcima, oko 9,1 posto gledatelja naših videozapisa je iz Srbije. Videozapisi poput Porfirogenet u tumačenju velikosrpskih mitomana (Dio I) i Hrvati u putopisu Evlije Čelebije (Dalmacija, Bosna, Slavonija) imaju tek 2 do 3 posto gledatelja iz Srbije. Razvidno je da im je to manje zanimljivo.
Inače, valja reći da su gledatelji Srbije drugi po brojnosti iza onih iz Hrvatske (koji su debela većina), a gleda nas se i iz Njemačke, Slovenije, Austrije, Kanade, Švicarske. Pri tom, od svih dominantnih publika, ona iz Srbije prednjački po najkraćoj minutaži gledanja, ali s obzirom na svoj sveukupni postotak ostavlja daleko najviše komentara (i to skoro isključivo bljuvačkih) na naše uradke. To nam je zabavno. Klikaju, bljuvaju i idu dalje. Online „armija najjača na svetu“!
Nama „pumpaju“ algoritam, legitimiraju potrebu da se spram (ovakve) Srbije gradi i jača cordon sanitaire i na tomu im hvala. No, naša ciljana publika su Hrvati. Zbog njih dopuštamo komentare, želimo čuti njihovo mišljenje. Preveliki bi nam gubitak vremena bio brisati nepoćudne komentare. Primjerice zasad šesti najklikaniji videozapis (Svi srpski napadi na Dubrovnik u srednjem vijeku) ima najviše komentara od svih videa, skoro 5 tisuća! Dakle, odvajati žito od kukolja ne možemo, pa poprilično nevoljko ali ipak smireno, dopuštamo „apsolutnu slobodu“ komentiranja. Možda i zbog toga videozapisi bilježe rast; mnogi se dolaze istresati u komentarima pa im služimo kao nekakva terapija. Ako im je zbog toga lakše u životu, drago nam je. Bujrum.
Jesu li se stari Dubrovčani i njihovi pisci/ustanove u različitim stoljećima eksplicitno nazivali hrvatskim imenom – i u kojim točno kontekstima (književni paratekstovi, pravni spisi, korespondencija)?
Jesu. Riječ je ponajprije o poslanicama, dakle o korespondenciji, te književnim, odnosno pjesničkim djelima. Navedimo neke primjere. Mavro Vetranović, rođen u Dubrovniku koncem 1400-ih, u jednoj svojoj pjesmi piše da su Dubrovčani „natekli u slavi, ne samo Dalmate … nego još sve Harvate skupivši jednoga“, tj. da su Dubrovčani najslavniji od svih Hrvata. U poslanici svojemu prijatelju i hvarskomu pjesniku Petru Hektoroviću svoj jezik naziva hrvatskim, zapisavši da je Hektorovićeva (pjesnička) slava poznata u raznim krajima, „a navlaš [pogotovo] kud jezik Harvatski prohodi“, pa tako i u Dubrovniku.
Mavro Vetranović potvrđuje da jezik Harvatski prohodi (proteže se) južnom Dalmacijom
Riječ je jeziku kojim od Kotora prema sjeveru govori „narod Harvata“, kako etnokulturnu zajednicu kojoj pripada određuje dubrovački pjesnik XVI. stoljeća Nikola Nalješković, također u poslanici. Pri tom treba imati na umu da je Hanibal Lucić koji je Ovidija s latinskoga preveo na hrvatski („z latinske odiće svukši u našu harvacku priobukal“) u panegiriku Dubrovniku tepao kao „časti našega jezika“.
Korčulanski pjesnik i vlastelin Ivan Vidali u poslanici Nikolu Nalješkoviću, među ostalim, poručuje: „hrvatskoga diko i slavo jezik“, dočim Dubrovniku određuje krunom svih hrvatskih gradova („harvatskih ter kruna gradov“). Nalješković kostobolji (guti) koja je morila njegova prijatelja Petra Hektorovića piše da je hvarski pjesnik „slava i dika po svitu od svih nas … davši mu tej muke da mu ti prize i noge i ruke“. A tko smo to „mi“ jasno je kad Nalješković okončava svoju poruku guti što je morila Hektorovića poručivši joj: „molim te togaj rad, nemoj svi Harvati da ne te plaču sad, hotjej ga parjati“.
Tko smo to „mi“ za Nalješkovića razvidno je i iz njegove poslanice hvarskomu pjesniku Hortenziju Bartučeviću u kojem ga naziva „slavom svih Harvata“. I dubrovački pjesnik Dominko Zlatarić svoj je jezik izrijekom nazivao hrvatskim. On je, naime, 1597. godine prevodio „iz veće tuđijeh jezika u Harvacki“, a svoje djelo pisano na dubrovačkoj štokavskoj jekavštini posvetio je hrvatskomu plemiću Jurju Zrinskomu, ali i dvama sugrađanima, objasnivši kako je djelo prevedeno „u vaš hrvacki jezik“. Zlatarić je Zrinskomu napisao i da je Tassa prevodio „za obogatit također ovi naš jezik“.
A „S jednakom požudom“, pisaše Zlatarić, se je stavio „učinit Harvaćku Grkinju Elektru“, odnosno Sofokla s grčkoga prevesti na hrvatski, što je jasno i iz naslova njegova djela. U razdoblju između 1587. i 1616. godine od 86 studenata iz hrvatskih krajeva u Grazu jedan se je izjasnio kao Raguseus Croata – Hrvat iz Dubrovnika ili dubrovački Hrvat. Prema ruskomu diplomatu grofu Petru Andrejeviču Tolstoju, koji je krajem XVII. stoljeća posjetio i neko vrijeme boravio u Dubrovačkoj Republici, stanovnici ovoga grada-države nazivaju se „Gervati“ („Hervati“) i „rimske“ su, tj. katoličke, vjere. Jedan od pastira toga naroda ili proto-nacionalne zajednice bio je i svećenik Bernardin Pavlović, koji se je rodio u Stonu 1685. godine, a koji je pisao na „korist … misnika harvaske ruke, i svega naroda nascega“, odnosno „za korist naroda harvasckoga”. Pavlović je svoje knjige, kako je i sam napomenuo, pisao na jeziku koji naziva “harvaski jezik“. Da ne duljim, o ovom smo već objavili polemičan videozapis te pisali tekstove, no svakako nam je u planu napraviti novi videozapis u kojem ćemo podsjetiti na ove činjenice, ali i dodati neka naša nova otkrića.
Predmoderni štokavci: kako objašnjavate njihovu etničku i protonacionalnu identifikaciju prije formiranja modernih nacija? Kojim se kriterijima vodite – konfesijom, političko-pravnom pripadnošću, kulturnim mrežama, jezikom?
Držim da suvremene jezikoslovne spoznaje te ispravno tumačenje srednjovjekovnih i, općenito, predmodernih identiteta u okrilju suvremene povijesne znanosti upućuju na zaključak prema kojemu štokavska dijalektalna stratifikacija iz zapadnojužnoslavenskoga prajezika nije uvjetovana pojavom ili postojanošću jednoga specifičnoga slavenskoga gensa, kako vjeruju srpski mitomani te na tragu toga izdaju kojekakve pseudoznanstvene deklaracije. To je polazišna točka.
Dalje, štokavci su bili zahvaćeni raznim etnogenetskim procesima, a pri tom valja imati na umu da je znatan dio štokavskoga područja ili štokavaca bio zahavaćen etnogenezama koje nisu okončane (sjetimo se Humljana, Bošnjana, Moravljana, Dukljana itd.) odnosno koje nisu došle do faze nacionalne integracije. Plastičnije rečeno, štokavci nikada u povijesti nisu bili dio samo jednoga etnosa ili protonacionalne zajednice. Iz hrvatske je perspektive bitno da je jedan značajan dio štokavaca još od srednjega vijeka, bio zahvaćen procesom hrvatske etnogeneze.
Iako se hrvatsko ime najprije javlja ili bilježi na čakavskim područjima (i to tek na jednom dijelu čakavskoga ozemlja!), tu nije riječ o kauzalnoj vezi (čakavština se ne pojavljuje zbog izvornih nositelja hrvatskoga imena). Hrvatsko se ime širi na dio štokavaca još od srednjega vijeka, a poglavito u ranom novom vijeku, i to pod istim uvjetima kako se u isto vrijeme širilo na čakavce te na, nadasve od XVI. stoljeća, kajkavce.
Riječ je ponajprije o kulturnim silnicama u sklopu katoličke uljudbe što su u jednu etnokulturnu i protonacionalnu zajednicu spajale npr. štokavce Livna, Duvna, Sinja, južne Dalmacije, Slavonije, Srijema itd. s čakavcima i kajkavcima. Iako su u čisto dijalektološkom smislu protonacionalni Hrvati primjerice južne Dalmacije bili bliži protonacionalnim Srbima u istočnoj Hercegovini, kao kolektivi pripadali su različitim, čak i suprotstavljenim uljudbenim sklopovima.
Obrnuto, iako su Srbima štokavcima ijekavcima istočne Hercegovine njihovi susjedi Hrvati štokavci ijekavci iz južne Dalmacije u dijalektološkom (i zemljopisnom) smislu bili bliži nego Srbi štokavci ekavci daleko na sjeveru u Srijemu ili Srbi torlaci daleko na istoku, oni su zbog uljudbenih okolnosti u etničkom smislu ili etnokulturnom smislu bili dio protonacionalne zajednice upravo s tim Srbima. Razlike između onodobnih Hrvata južne Dalmacije i Srba istočne Hercegovine, značajnije su nego razlike između onodobnih Hrvata i Slovenaca Istre.
“Slovinski” i “hrvatski”: koje su glavne vrste dokaza da su ti nazivi u dalmatinskom kontekstu bili istoznačni? Gdje su granice te istoznačnosti kroz vrijeme?
Odrednicom slovinski i hrvatski predmoderni su hrvatski pisci gdjegdje određivali jezik svojega naroda, odnosno hrvatske protonacionalne zajednice, a gdjegdje su njime određivali sve slavenske idiome (dakle nekad su hrvatskim nazivali i nehrvatske slavenske idiome), ali to je teško odrediti.
Primjerice otac hrvatske književnosti Marko Marulić svoj jezik naziva i hrvatskim i slovinskim. Hrvatski leksikograf iz Zadra Ivan Tanzlinger Zanotti (1651.-1732.) svoj jezik određuje kao „naš harvatski, slovinski jezik“, a mi ne možemo znati je li on pod tom odrednicom mislio isključivo na jezik Hrvata. Nemojmo zaboraviti da je čak i u XIX. stoljeću među raznim slavenskim intelektualcima kolala ideja da su svi slavenski jezici tek narječja jednoga jedinstvenoga slavenskoga jezika.
Navedimo još neke primjere. U XVII. stoljeću Jakov Mikalja sa „slovinskoga“ na latinski „Hervat“ prevodi s Illyricus, a „Hervatska zemglja“ s Illyricum. Dubrovačanin Joakim Stulić početkom XIX. stoljeća, dakle prije Hrvatskoga narodnoga preporoda, illirico prevodi kao „slovinski“ i „harvatski“, dočim Illyricus po naški prevodi sa „Slovinac/Harvat“.
Ono što je bitno je da su odrednice slovinski i hrvatski (i drugi glotonimi poput ilirski, dalmatinski) kolale upravo među pripadnicima hrvatske protonacionalne zajednice pa ih, unatoč određenom anakronizmu, s punim povijesnim pravom nerijetko držimo sinonimnim odrednicama za hrvatski jezik. To je Mario Grčević lijepo pokazao na primjeru Fausta Vrančića i strica mu Antuna Vrančića i njihova poimanja „slovinskoga“ i „ilirskoga jezika“.
Faust tvrdi 1605. da je „jezik slovinski“ najrasprostranjeniji jezik na svijetu, a da je njegov najčistiji dio onaj kojim „Slovinci“ govore od Istre do Makedonije, dočim njegov stric Antun kao govornike „ilirskoga jezika“ de facto navodi sve Slavene. Naravno, kako napominje Grčević, „ne treba posebno isticati da u suvremenom jezikoslovnom diskursu nitko ne drži da su svi slavenski jezici jedan jezik, niti da su u XVI. stoljeću bili jedan jezik, niti da su govoreni slavenski idiomi od Istre do Makedonije i od mora do rijeke Drave bili najčistiji …, a niti bi danas bilo zamislivo slavenske idiome na tom prostoru objedinjeno zvati iliričkim, slovinskim, dalmatinskim, pa ni hrvatskim imenom“.
Okolne protonacionalne zajednice nisu svoj jezik nazivale ilirskim, dalmatinskim, slovinskim i hrvatskim imenom, kao što Hrvati nisu svoj jezik primjerice zvali kranjskim. Marko Marulić, Jakov Mikalja, Faust Vrančić, Nikola Nalješković, Dominko Zlatarić, Matija Divković, Dživo Gundulić, Lovro Šitović, Hanibal Lucić i mnogi drugi pripadali su, da parafraziram Grčevića, „jezičnoj odnosno narodno-kulturnoj, povijesnoj i stoga dinamično-razvojnoj cjelini koje je najviša opća i zajednička etnička kategorija hrvatski“.
Zbog toga je slovinski Jakova Mikalje zapravo hrvatski. Zbog toga je Faust Vrančić hrvatski polihistor, a dalmatinski (Dalmaticae) u njegovu (prvom hrvatskom) rječniku hrvatski jezik, a ne srpski, slovenski ili makedonski jezik. To je bilo jasno i Petru Loderekeru, češkomu benediktincu koji u novom izdanju Vrančićeva rječnika 1605. donosi podatak da na „dalmatinskom jeziku“ latinski lingvonim Dalmatice glasi „harvatski“.
Što odgovarate na tezu o „lingua serviana“ u Dubrovniku? Je li riječ o pogrešnoj atribuciji, anakronom čitanju izvora ili rijetkoj uporabi koja nije označavala „srpski“ u današnjem smislu?
Spoznaje o tom dugujem(o) već spomenutomu profesoru Grčeviću. Dopustite da se vratim kap u vlastitu povijest. Kao Dubrovčanina s interesom za poviješću, pitanje srpskoga svojatanja mojega zavičaja i njegove baštine, tijekom srednjoškolskih i studentskih dana bilo mi je samo u usputnom fokusu. Studij politologije upisao sam 2011. godine kad je HAZU izdao svoju gospodsku Izjavu o srbijanskim presezanjima prema hrvatskoj književnoj baštini kao odgovor na uključivanje hrvatskih pisaca predmodernoga Dubrovnika u ediciju Matice srpske naslovljenu Deset vekova srpske književnosti. Iduće, 2012. godine, tobože umjereni srbijanski predsjednik Boris Tadić izjavljuje da je Ruđer Bošković „Srbin katolik“. Takve i slične “novosti” usputno sam pratio.
No,o svim ovim temama o kojima sad razglabamo sustavnije sam počeo čitati, ergo učiti, tek nakon studija i to poglavito nakon što sam pročitao pronicljiv rad iz 2017. Lovre Kunčevića pod naslovom Etnički i politički identitet predmodernog Dubrovnika od 14. do 17. stoljeća.
U tom se radu Kunčević kratko osvrće na staro „delikatno pitanje“ koje „se na kraju … svodilo na dilemu jesu li se Dubrovčani osjećali dijelom hrvatskog ili srpskog protonacionalnog korpus“, pa potom u podrubnici navodi kraći pregled „brojnih tekstova posvećenih ‘nacionalnoj’ pripadnosti starog Dubrovnika“. Među ostalim, navodi i članak Marija Grčevića pod naslovom Lingua serviana i Dubrovnik – O srpskom prisvajanju dubrovačke književnosti: zašto ne stoje argumenti srpskih povjesničara. Taj me je Grčevićev članak, na koji upućujem Vaše čitateljstvo, oduševio pa sam pročitao skoro sve njegove radove dostupne na Hrčku.
U navedenom članku Grčević navodi i moćnu knjižicu Mirka Tomasovića Raspre i rasprave koja je objelodanjena 2012. kao odgovor na srpsko svojatanje hrvatske baštine u spomenutoj ediciju Matice srpske. I tu sam knjigu nabavio i progutao i tako je to krenulo kod mene.
Došao sam 2019. na predstavljanje Grčeviće knjige Ime Hrvat u knjižnici u Gradu, odmah kupio knjigu i još dok je trajalo predstavljanje bacio sam oko na poglavlje „’hrvatski’ istumačeno i ‘srpski napisano’“ koje se detaljno bavi odrednicama za pismo i jezik kod predmodernih Hrvata. Među ostalim i odrednicom lingua serviana koja bješe, kako dokazuje Grčević, defektni glotonim vezan uz (ćirilično) pismo, a ne govorni ili književni jezik starih Dubrovčana (i ostalih Hrvata).
Predmoderni Dubrovčani ni sebe ni svoj jezik nikada nisu određivali njima nesvojstvenim i odbojnim srpskim imenom razerviranim za „šizmatike“. Tu činjenicu višestoljetna procesa etnogeneze i protonacionalne integracije ovijeh prostora najposlije su potvrdili i pripadnici srbokatoličkoga pokreta pa tako primjerice u svojem časopisu Srđ 1902. godine pišu kako predmoderni dubrovački pisci svoj jezik „nijesu nazivali srpskijem, ni sebe Srbima“.
Dapače, kako je u svojemu dnevniku pisao negdanji pripadnik srbokatoličkoga pokreta Antun Stražičić, pripadnici su toga pokreta izbjegavali uporabu srpskoga imena među običnim (hrvatskim i katoličkim) pukom dubrovačke okolice:
“Na Bosanci, u Čibaći i u Mokošici i gđe bi išli za propagandu … sve bi im [pučanim] dokazivali, da su iste obe reliđioni, da se na to ne gleda, nego da smo mi Dubrovčani, a da nijesmo Hrvati. Ovo i ovako smo vazda govorili. Nikada nijesmo spominjali Srbe, jer smo znali da bi gore bilo“.
Inače, jedan od idejnih začetnika srbokatoličkoga pokreta Medo Pucić 1852. u svojem tekstu o Marku Breuroviću navodi stihove ovoga poharvatjena (Stulićev izraz) Francuza s početka XIX. stoljeća u kojima stoji da se u Dubrovniku na prijelazu XVIII. i XIX. stoljeća „stidi svak jezik slovinski čisto govorit … Slavne bi se slatko harvatske odreko starine“, dakle poimajući dubrovački govor hrvatskom starinom.
Tvrdite li da je tzv. „srpski dubrovački kalendar“ krivotvorina. Na čemu temeljite taj stav?
Srpska Dubrovačka Štamparija, dakle tiskara srbokatoličkoga pokreta, koncem XIX. stoljeća prenosi podatke austrougarskoga popisa stanovništva iz 1890. te pritom, među ostalim, krivotvori (i) podatak o govornom jeziku većine stanovništva brišući „hrvatski“ iz službene austrougarske odrednice „srpskohrvatski jezik“ koja je navedena u službenim publikacijama austrijskoga dijela Dvojne Monarhije. Dakle, isti ljudi koji su, kako i sami svjedoče, izbjegavali spominjanje srpskoga imena pri kontaktu s običnim pukom te koji su priznavali da stari Dubrovčani svoj jezik „nijesu nazivali srpskijem“.
Riječ je o toliko bjelodanoj i neinteligentnoj krivotvorini prema kojoj ispada da se nijedan žitelj dubrovačkoga kraja nije izjasnio kao govornik hrvatskoga, dočim ih je čak dvoje koji su se izjasnili kao govornici ruskoga, 19 slovenskoga, 52 češkoga itd. Detaljnija analiza dostupna je, dakako, na našem kanalu. Jednostavnom je matematikom dokazano da su urednici kalendara proizvoljno u govornike „srpskoga“ ubrojali stanovnike dubrovačkih naselja koji se, prema službenomu popisu, uopće nisu deklarirali po pitanju svojega govornoga jezika. Dokazano je i da su srbokatolici izmislili podatak o govornicima mađarskoga jezika jer se mađarski uopće nije popisivao u južnoj Dalmaciji.
Čak je i notorni velikosrpski djelatnik Goran Šarić na Facebooku priznao da je popis govornoga jezika u izdanju Srpskoga dubrovačka kalendara (dokazana) krivotvorina. Ipak, i nakon što je to javno napisao, ne sjećam se da je javno ispravio/ukorio notornoga srpskoga pseudopovjesničara Branislava Stankovića s kojim je sudjelovao u emisiji Jutro srbijanske televizije Prva.
Naime, tijekom te emisije (na 09:10) Stanković navodi „Srpski dubrovački kalendar“ te tvrdi kako su u njem tobože izneseni autentični podatci austrougarskoga popisa stanovništva prema kojemu „nijedan jedini čovek se nije izjasnio da govori hrvatskim jezikom“ u Dubrovniku. Ima li Srbima pomoći!? Moramo dizati te uporno jačati cordon sanitaire prema Srbiji u kojoj kraljuju velikosrpske elite kojih je Stanković primjer te, još važnije, dok god velesrpstvo duboko prožimlje nemali dio srpskoga društva. Svi hrvatski političari koji zagovaraju te se zalažu za ulazak (ovakve!) Srbije u EU po mojemu su mišljenju veleizdajnici.
Nedavno ste analizirali Šarićev krunski dokaz o navodnom pravoslavnom, srpskom, podrijetlu Marka Perkovića Thompsona. Možete li nam to sažeti?
Neki su nam pratitelji skrenuli pozornost na predavanje „Ko je Marko Perković Thompson?“ što ga je Šarić održao u Kulturnom centru Novi Sad u srpnju 2025. godine prikazujući neki dokument što navodno dokazuje pravoslavno podrijetlo Perkovićevih predaka. I nas je zanimalo o kojem je dokumentu riječ pa smo odlučili pogledati taj dio „predavanja“ te raščlaniti taj „zicer“. Naime, u početnom dijelu predavanja Šarić predočuje neki dokument i sliku zaslona nekoga teksta te samouvjereno tvrdi ovo: „Perkovići su podrijetlom pravoslavni Vlasi i da bi to potvrdili evo pokazujemo jedan dokument: Perkovići, vidite, piše da su to pravoslavni Vlasi“.
No zapravo Šarić je objavio dio matice umrlih iz 1730. katoličke župe kojoj pripadaše i Čavoglave te na kojem nema nikakva spomena ni Vlaha ni pravoslavaca. On je jednomu od nas napisao da je slika zaslona teksta koji prilaže uz dokument zapravo dio znanstvena rada Kristijana Jurana prema kojemu stoji da su Perkovići pravoslavni Morlaci koji su se u Zagoru doselili iz istočne Hercegovine.
Međutim, Juran uopće ne spominje Perkoviće niti raspravlja o njihovim migracijama. Juran spominje selo Preković u jednom defeteru, zapisano i kao Prečević što je – zaključuje – vjerojatno iskrivljeno ime srednjovjekovnoga naselja Brečević.
Prema našim pretpostavkama, po svemu sudeći Perkovići od kojih podrijetlu vuče Thompson na ozemlje šibenskoga zaleđu dolaze iz Livna kao rimokatolici koncem XVII. stoljeća. A livanjski Perkovići vjerojatno potiču s područja Mijakova polja, jugozapadno od Duvanjskoga polja. Thompsonovi su Perkovići, koliko znamo, ikavci, pa je to još jedna potvrda da ne vuku podrijetlo i istočne Hercegovine.
U jednome videu obrađujete srpske napade na Dubrovnik u srednjem vijeku. Koji su ključni izvori i kako ih interpretirate u odnosu na današnje narative o „srpstvu“ Dubrovnika?
Ključni nam je izvor studija Nenada Fejića Dubrovnik (Raguse) au Moyen-Age: Espace de convergence, espace menacé (2010), koju bi smo morali prevesti na hrvatski, a u kojoj se ovaj srpsko-švicarski povjesničar bavi obrambenim mjerama Dubrovnika u razvijenom i kasnom srednjem vijeku te vojnim sukobima u koje je ovaj grad bio uključen. O tim sukobima Fejić crpi podatke ponajprije iz ranonovovjekovnih dubrovačkih i mletačkih kroničara, te posredno iz nekih zapisa odluka Velikoga vijeća Dubrovnika s početka 1300-ih. Temeljem tih izvora, Fejić jako lijepo opisuje kako su od konca XII. do početka XIV. stoljeća, dakle puna dva stoljeća, srpski vladari bezuspješno pokušavali osvojiti Dubrovnik.
Ranonovovjekovni dubrovački kroničari, dakle u vremenu u kojem su se dubrovački pjesnici Nalješković, Vetranović, Zlatarić i drugi identificirali s hrvatstvom, nemaju baš lijepe riječi o Srbima i njihovim vladarima. Iz toga je, da odgovorim na Vaše drugo pitanje, potpuno razvidno da se stari Dubrovčani nisu identificirali sa srpstvom kojega je conditio sine qua non bila „srpska“ vjera, dakle vjera koju se nije smjelo u Dubrovniku javno prakticirati sve do ukinuća Dubrovačke Republike, a koje pripadnici iz zaleđa nisu smjeli prenoćiti unutar zidina grada.
U više navrata tvrdite da je hrvatski jezik bio u službenoj uporabi u Carigradu. Koji dokumenti to potvrđuju i kako odgovarate skepticima?
Možda je izraz „službeni“ u naslovu našega videouradka na tu temu malo pretjeran, no hrvatski je svakako bio u uporabi u Carigradu, pa i među velikim vezirima. Mi smo naveli nekoliko dokumenata koji to potvrđuju. Najbitnije su očuvane bilješke Antuna Vrančića koji je skupa s Franjom Zayem bio u diplomatskoj misiji u Carigradu. Naime, Vrančić piše da je veliki vezir Rustem Paša upitao Zaya je li on i Vrančić govore hrvatski. Nakon što je dobio potvrdni odgovor, pregovori su nastavljeni na hrvatskom jeziku bez tumača.
Pri tom valja napomenuti da, neovisno o Vrančićevim bilješkama, više osmanskih izvora Rustem Pašu naziva Hrvatom. Marco Antonio Pigaffeta iz Vicenze, koji je bio je članom drugoga diplomatskoga poslanstva Antuna Vrančića u Carigrad, u svojem putopisu iz 1585. piše da u Carigradu svi Turci znadu hrvatski, a nadasve vojnici. Ovo potvrđuje slovenski reformator i prevoditelj Biblije Primož Trubar koji piše da hrvatskim govori i mnogo Turaka (islamiziranih Slavena) te da je od mnogih čuo da se tim jezikom govori i na dvoru turskoga cara u Carigradu.
I nekoliko njemačkih putnika i hodočasnika svjedoči o hrvatskom jeziku u Carigradu. Skepticima se ne bavimo jer prvi smo skeptici mi sami. Kad naletimo na neke podatke, poput ovih o hrvatskom jeziku u Carigradu, u tiskanim izdanjima starih rukopisa ili u suvremenim djelima, onda nastojim doći do izvornika ili najstarijih prijepisa kako bismo uklonili vlastitu skepsu.
Kako objašnjavate putanju prema kojoj su Srbi hrvatsku štokavicu najprije odbacivali kao strani idiom, a zatim je počeli prisvajati? Koji su ključni tekstovi i akteri u toj promjeni?
O ovoj bi se temi mogao napraviti prvoklasan dokumentarac pa čak i dobar špijunski film ili serijal. Svakako bi ju trebalo popularizirati. Uvjeren sam da većina hrvatskih ljudi nema pojma da su određeni austrijski krugovi nastojali Srbe jezično pohrvatiti (pa i pokatoličiti, a nemali dio Hrvata posrbiti) kako bi ih se odmaknulo od Rusije i vezalo uz Austrijsku Carevinu.
No kao prvo, valja reći da znatan dio štokavštine kao i daleko najveći dio torlačkoga narječja pripadaju srpskomu jeziku (jedina dva jezika koja su potpuno štokavska su bošnjački i crnogorski jezik). Kao drugo, međutim, Srbi sve do XIX. stoljeća gotovo uopće nemaju književnosti na vlastitoj štokavštini (ili torlačkom narječju). Svakako ni približno bogatu književnost kakvu su na svojoj štokavštini imali Hrvati. Već u XVII. stoljeću je hrvatski štokavski književni jezik u Dalmaciji de facto istisnuo književnu čakavštinu (koja se je zadržala na Kvarneru i u Istri).
To se vidi na primjeru najvećega djela starije hrvatske književnosti Poviest vanđelska koju piše Splićanin Jeronim Kavanjin (1641.-1714.). Iako je za pretpostaviti da je on kao Splićanin rodom čakavac, djelo je – uz čakavske primjese – poglavito štokavsko-ijekavsko, uz očigledan utjecaj hrvatske književnosti Dubrovnika. Ta je književnost kako je napisao Dubrovčanin Stjepan Gradić pisana ponajprije za „Dalmatince i Hrvate“, dakle za hrvatski protonacionalni korpus, a za nju se kod predmodernih Srba nije ni znalo – kako je 1914. pošteno priznao srpski književni povjesničar Jovan Skerlić. Pri tom ne smijemo zaboraviti da je zemljopisno najveći prostor zauzimao hrvatski književni jezik temeljen na štokavskoj ikavici.
U posjedu smo brojnih proglasa austrijskih, odnosno francuskih vlasti u Dalmaciji s konca XVIII., odnosno s početka XIX. stoljeća. Akademik Tomasović je u pravu kad piše da je štokavska ikavica u javnom optjecaju već u službenim glasilima Dalmacije toga doba.
Vuk Stefanović Karadžić tad je bio mladić i, grubo govoreći, „nitko i ništa“. Koncem XVIII. stoljeća Srbi su imali slavenosrpski književni jezik i pisali su, dakako, ćirilicom. Kako bi ih odmaknule od ruskoga utjecaja, austrijske su vlasti u srpskim školama na području Carevine nastojale narediti da sve necrkvene knjige tiskaju na latinici i na „slavonskom“, to jest – kako piše Mita Kostić – na hrvatskom narodnom jeziku Slavonije koji je bio u uporabi u školama i književnosti tamošnjih Hrvata. No nakon otpora Srba koji su to poimali kao pohrvaćivanje, vlada je carskom odlukom odustala od te inicijative.
Nadalje, austrijske su vlasti nastojale uvesti leksikon Dubrovčanina Joakima Stulića kao obvezno štivo u srpske pravoslavne škole. Tomu se oštro suprotstavio srpski episkop Petar Petrović tvrdeći da bi se na taj način Srbima nametnuo hrvatski jezik, kako je izrijekom nazvao hrvatski jezik južne Dalmacije, te dodajući da to djelo nije prikladno za Srbe, već za „Hrvate i Dalmatince“.
Srbi su tada uspjeli obraniti svoj književni jezik i tradiciju, odnosno prva faza austrijskoga nametanja hrvatske književnojezične prakse Srbima nije uspjela. Austrijskim je vlastima trebao neki „insajder“, Srbin koji bi bio spreman izdati višestoljetnu srpsku književnojezičnu tradiciju te koji bi Srbe priviolio na to da tobože dobrovoljno reformiraju svoju književnojezičnu praksu (i kulturu) usklađujući ju s hrvatskom. Ključnu ulogu u pronalasku te osobe imao je slovenski jezikoslovac, cenzor za slavenske knjige, austrofil te veleslovenski nacionalist (koji je kajkavcima nijekao hrvatstvo) Jernej Kopitar. On je tu osobu pronašao u Vuku Stefanoviću Karadžiću.
Kopitarov suradnik, a neki će reći pijun, Karadžić 1818. iskreno piše kako ima skoro tisuću godina da „Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju narodnoga svog jezika!“. Tri desetljeća kasnije tvrdit će da je hrvatska štokavska književnost XVI., XVII. i XVIII. stoljeća književnost na „srpskom“ jeziku. Tako u Srbi svi u svuda Karadžić kao primjer uzorita pisanje „srpskoga“ navodi pjesmu hrvatskoga svećenika Petra Kneževića (1701.-1768.) koji je svoj jezik izrijekom nazivao harvatskim. Tek nakon revolucionarne reforme srpske književnojezične prakse, uvelike na hrvatskim književnojezičnim temeljima, posredstvom Vuka Karadžića, počinje sustavnije velesrpsko svojatanje hrvatske književnojezične baštine pa tako i hrvatskoga književnoga jezika štokavske stilizacije.
Manastiri Krka i Krupa: što su najvažnije povijesne točke u raspravi o njihovu utemeljenju, kontinuitetu i kulturnome utjecaju u dalmatinskom kontekstu?
Da su ta dva manastira, uz Dragović, izrazito bitni za srpski živalj Dalmacije, nije uopće sporno. No njihova važnost za pravoslavce nije od našega interesa. Nama je najvažnije popularizirati činjenicu da je tvrdnja prema kojemu su ovi manastiri izgrađeni u XIV. stoljeću mit što ga je izmislio Nikodim Milaš u djelu Pravoslavna Dalmacija s početka XX. stoljeća. Gradnja srpskih manastira tako daleko od srpske države, duboko u katoličkoj zoni drugoga Kraljevstva, tada jednostavno nije bila zamisliva.
No unatoč javno dostupnim informacijama na temu pa i radovima srpskih stručnjaka koji upućuju na ranonovovjekovno podrijetlo ovih manastira, mit je duboko ukorijenjen u srpskim masama. Nažalost mit se reproducira i u emisiji Bajkovita Hrvatska u kojoj se navodi kako se manastir Krka u pisanim dokumentima prvi put spominje 1402. godine, što je notorna laž.
Laž o nastanku manastira u XIV. stoljeću promicala se je i u HRT-ovoj emisiji Manjinski mozaik. Najgore je možda to što se laž o tom da je Jelena Šubić Nemanjić dala izgraditi manastir Krku iznosi i u promotivnom filmu Gle, Krka! koji je namijenjen edukaciji djece i mladih (izdavač filma je ravnateljica Javne ustanove Nacionalni park Krka!).
U jednoj epizodi djelatnik Nacionalnoga parka Krka i stručni vodič Mihajlo Kragulj djeci-glumcima suvereno objašnjava da je Crkva svetoga arkanđela Mihajla u sklopu manastira zadužbina Jelene Šubić Nemanjić (sestre srpskoga cara Dušana) te da se, kao takva, prvi put spominje 1345. godine (inače, Jelena tad još nije bila došla u Hrvatsku).
Da je riječ o bezazlenoj laži bez strahovitih (geo)političkih konotacija pa ni pol jada, no poznato je kako je tu riječ o mitu zločinačke velesrpske ideologije koja je uzrokovala srpsku agresiju na Hrvatsku i posljedično stradanje kako hrvatskoga, tako i srpskoga stanovništva.
Riječ je o sui generis nacističkoj ideologiji kojoj projiciranje pravoslavlja puna dva stoljeća prije njegova pojavljivanja na tom (sjevernodalmatinskom) ozemlju predstavlja označavanje Lebensrauma, a čime se nastojalo legitimirati njegovo nasilno inkorporiranje u velesrpski Reich.
Putopis Petra Andrejeviča Tolstoja: koje su njegove najvažnije opaske za južnu Hrvatsku i Dubrovnik, te koliko su pouzdane u historiografskom smislu?
Ruski je diplomat iz aristokratske obitelji Petar Andrejevič Tolstoj (predak čuvenoga spisatelja Lava Tolstoja) koncem 1600-ih, među ostalim, boravio u Dubrovačkoj Republici i u Boki kotorskoj. Za nas je najbitnije to što je napisao da se žitelji Dubrovačke Republike i Presta nazivaju Hervatima, da su „rimske“, tj. katoličke, vjere te govornici slavenskoga jezika. On je to mogao čuti na licu mjesta od samih tih Hrvata, na što upućuju i druge potvrde hrvatskoga imena u Dubrovniku i Boki kotorskoj, primjerice spominjanje svega roda hrvatskoga s kojim se je u svojoj posveti Bartolu Kašiću 1617. identificirao kotorski vlastelin Maro Dragović.
Držimo, stoga, da su u historiografskom smislu etnografske bilješke u Tolstojevu putopisu izrazito pouzdane te u od par excellence važanosti za sve one koje zanimaju etnogenetski procesi ili procesi protonacionalnih integracija. Nažalost, dojma sam da se naši povjesničari etnogenezom Hrvata bave isključivo u ranosrednjovjekovnom kontekstu, premda su i sami svjesni da su etnogeneze višestoljetno dugi procesi, koji zapravo nikada ni ne prestaju.
U jednom javnom razgovoru rekli ste kako se „razumijemo, ali ne govorimo isti jezik“. Možete li pojasniti lingvističko-sociološki smisao te rečenice?
Zapravo sam htio reći da govorimo „istim jezikom“ (naglašavam navodnike!), ali smo dva svijeta različita koji svaki ima svoj jezik. Nema razumijevanja između svojevrsnoga idioma/jezika zapadnjačkoga ratio te idioma/jezika „bizantinskoga muljanja“ i autistične velerspke mitomanije. No da budem precizniji, iako Srbi i Hrvati govore različitim, ali međusobno razumljivim (standardnim) jezicima (ja osobno torlački srpski slabije razumijem nego slovenski), mi se zapravo teško razumijemo, shvaćamo, uspostavljamo dijalog. Mnoštvo je Srba, kako formalno visokoobrazovanih (koji su u pravilu veći mitomani od manje obrazovanih!), tako i formalno manje učenih, primjerice uvjereno da hrvatski knezi i kralji u ranom srednjem vijeku nisu uopće postojali nego da su ranonovovjekovne izmišljotine „belosvetske zavere“ katoličkih središta moći. Ako im donkihotovski predočiš mnoštvo materijalnih i pisanih dokaza koji potvrđuju postojanje ranosrednjovjekovnih hrvatskih vladara, oni će ih ležerno – i bez dokaza (!) – odbaciti kao moderne falsifikate. Mi, dakle, i u metaforičkom smislu („jezik“ znanosti, „jezik“ zapadnjačke racionalnosti, “jezik” dokazivanja, “jezik” arheoloških nalaza, “jezik” pisanih vrela itd.) i u doslovnom smislu (hrvatski jezik, srpski jezik) ne govorimo istim jezikom!
S kojim biste trima zabludama o Dubrovniku, Dalmaciji i hrvatskom jeziku voljeli zauvijek raščistiti – i koje biste tri knjige ili izvora preporučili kao osnovni kanon zainteresiranom gledatelju?
Volio bih da Srbi raščiste sa svim velikosrpskim zabludama o hrvatskoj povijesti, Hrvatima i hrvatskom jeziku, ne samo o Dalmaciji i Dubrovniku, ali sam uvjeren da se to za mojega življenja ne će dogoditi. Usamljene izjave poput one srpskoga politologa Mladena Mrdalj, koji je napisao kako Hrvati „imaju masu podataka o hrvatskoj samoidentifikaciji [predmodernih] štokavaca“ te kako „još nije video sa srpske strane objašnjenje za te stvari“, su iznimke koje potvrđuju pravilo.
Stoga mislim da je najbolje da mi Hrvati ili barem znatan dio nas raščistimo s nesvjesnom zabludom da je hrvatstvo Bogom dano te da ga ne trebamo njegovati i prenositi, ponajprije dublje proučavajući našu vlastitu povijest, jezik, običaje itd.
Osnovni kanon bi trebala biti starija hrvatska književnost, pa monumentalna djela suvremene historiografije i jezikoslovlja. Ni sam nisam pročitao sve što mislim da moram pročitati. U svakom slučaju ne bih se usudio izdvojiti samo tri naslova pri ovako općenito postavljenom pitanju. Naravno, ako se postavi pitanje o nekoj užoj temi, primjerice o hrvatskoj glagoljici, onda bih uputio na djela Josipa Bratulića i Eduarda Hercigonje.
Koji su idući tematski ciklusi koje planirate? Možemo li očekivati suradnje s akademskim institucijama, arhivima ili muzejima?
Moramo prvo nastaviti i okončati serijale koje smo počeli, ponajprije megaserijal o tri pravca velesrpske mitomanije. Zasad objavljene imamo samo Uvod, u kojem počinjemo s karadžićevskim pravcom, te prvi dio u kojem se bavimo karadžićevskim manipulacijama Porfirogenetovim spisom. U tom serijalu vratit ćemo se i manipulacijama s čuvenim Einhardovim spomenom Sorabos „za koje kažu da [u svojoj vlasti] drže velik dio [rimske] Dalmacije“. Bavit ćemo se i predmodernim Vlasima na koje se u nemalu dijelu srpske historiografije projicira moderni srpski (nacionalni) identitet. U planu su videozapisi o širenju hrvatskoga imena u današnjoj središnjoj Hrvatskoj tijekom kasnoga i ranoga novoga vijeka te miniserijal o oblikovanju hrvatskoga standardnoga jezika.
Već surađujemo s pripadnicima akademskih institucija i arhivistima. Za nekakve oblike institucionalne suradnje vjerujem da je potrebno osnivanje udruge, o čem smo već višekratno razgovarali, no zasad nam odgovara sloboda neformalnosti, odnosno činjenica da se ne osjećamo dužnima nekim instancama vlasti, već samo našoj vjernoj publici i donatorima kojima od srdca zahvaljujemo na potpori. Ono što osobito cijenimo i poštujemo je to što nam donatori uopće ne postavljaju uvjete i ne nameću prijedloge o budućim uradcima, nego nam samo upućuju riječi hvale i potpore.
Gdje vidite „Dalmatinsku povijest“ za pet godina – i kakvu biste ulogu željeli imati u oblikovanju javnoga razumijevanja hrvatske kulturne baštine?
Kanal nije pokrenut s nekom dugoročnom svrhom i planom. Pod pritiskom mnoštva ideja o budućim videozapisima i radu na tim uradcima, da ne govorimo o obiteljskim i poslovnim dužnostima, vrijeme nam brzo leti i nažalost ne promišljamo previše o ponešto daljoj budućnosti kanala. Ono što već godinama delamo i kanimo nastaviti jest prikupljanje predmodernih potvrda imena hrvatskoga. Kolega je Damir nabavio hard disk kako bismo sigurno pohranili dokumente i starije videouradke.
Nastojat ćemo u svoje vrijeme objaviti i poneku publikaciju na temu starijih uradaka. Predmnijevam da ćemo za pet godina i dalje raditi na posrednom i neposrednom rušenju protuhrvatskih velesrpskih mitova te populariziranju znanstvenih spoznaja o hrvatskoj prošlosti, ali i da ćemo hrvatskim znanstvenicima biti od pomoći kao određeni repozitorij zanimljivih informacija. Na općenacionalnu korist.
Razgovarao: Davor Dijanović/hkv
