Novinar-komentator Jan Ivanjek opet nas je počastio video opservacijama iz vojnog svijeta. Ovog puta tema je bio srpski MiG-29, svrstan pod inačicu MiG-29SD. Uvodno kaže novinar da se ne može usporediti nabava srpska i hrvatska kupnja borbenih zrakoplova.
Može, vrlo jednostavno. Srbija je kupila cijelu eskadrilu borbenih lovaca, a Hrvatska nije. Srbi su po pitanju avijacije i protuzračne obrane u samo tri godine napravili ozbiljne iskorake i to treba priznati.
Iako ima početnih problema oko uvođenja MiGova-29 u operativu, srpska avijacija ima uigran sustav za održavanje letjelica, te im stasaju nove generacije pilota i tehničara. Nabijaju satove leta, danju i noću. Osim za redovne zadaće nadzora zračnog prostora u sljedećem desetljeću, MiG-29 će im bez dileme pripremiti pilote i tehničare za novu generaciju lovca. Svega toga u HRZ-u – nema.
Prema uzusima novinarske profesije bilo bi očekivano zapitati se zašto takvih procesa nema u HRZ-u i tko je odgovoran zbog toga. Štoviše, vojni vrh RH najavio je prepuštanje Air Policinga hrvatskog neba zračnim snagama NATO-a (Italija i Mađarska). Srbija, pak, svoje nebo nadzire samostalno i jača kapacitete za tu zadaću.
Umjesto da obradi probleme u borbenom zrakoplovstvu vlastite zemlje koje je dovedeno na rub gašenja, novinar se uhvatio lakšeg zadataka – komentiranja avijacije druge zemlje. Obraditi temu na takav način je jednostavnije. Nema zamjeranja, posebno ne onima u Ministarstvu obrane RH.
Glineni golubovi HRZ-a
Novinar ističe mane MiGa-29 u pogledu, kako kaže, male nosivosti, kratkog doleta te nepostojanja Data Link-a?
Po pitanju nosivosti kod lovačkih aviona i posebno za zadaće Air Policinga, bitna je kvaliteta onoga što se nosi, a ne količina. Za avion koji ima više nego dvostruki dolet od MiGa-21 koji posjeduje HRZ, svaki komentar je suvišan pa i nedobronamjeran. Kako to da se novinar nije osvrnuo na sigurnost letenja vojnih letjelica pa, na primjer, povukao paralele s dvomotorcima koji se ipak tako neće jednostavno srušiti u slučaju kvarova kako je to kod MiGa-21 gotovo pa pravilo.
Nadalje, sustav podatkovne veze (engl. Data Link) između lovaca i općenito između zapovjednih centara i postrojbi, tek je modularni sustav koji se na avion ugradi kao i svaki sustav avionike. Koliko naši zrakoplovni „stručnjaci“ u vojnom sustavu razumiju protokole NATO-kriptabilne avionike, najbolje se vidjelo kod izlaganja naših MiG-21 s NATO-vim IFF-om na teritoriju izvan NATO-a te sklonom kriminalnim radnjama.
Istina je slijedeća: MiG-29 je za današnje prilike u HRZ-u znanstvena fantastika. Ono što kolega Ivanjek nije rekao je da su za srpske dvadesitedevetke doslovce svi zrakoplovi HRZ-a obični – glineni golubovi. Ako bi smo se igrali vojnih igara, srpskom MiGu-29 s Batajnice do Knina treba manje od 30 minuta leta.
Srpski MiGovi-29 za balkanske prilike i neprilike jesu velika vojna prednost Srbije, strateško sredstvo odvraćanja, ali i udaranja kakvo RH nema, kao ni jedna druga država sljednica bivše SFRJ. Srbija je u ovom slučaju vojno, time i geopolitički, „profitirala“ samo zbog nesposobnosti MORH-a da kupe borbenu eskadrilu.
Tzv. „donacija“ MiGova-29 od strane Ruske federacije srpski vojni budžet će koštati oko 200 milijuna eura. Tako da se radi o čistoj trgovinskoj transakciji koja se samo iz političkih razloga nazvana donacijom. Za te novce na tržištu se može naći, na primjer, cijela eskadrila Kfira C-10.
Za 200 milijuna eura Srbi su mogli nabaviti i nove češke lake borbene lovce L-159 Alca ili Jak-130 koji su odlični za obavljanje većine zadaća Air Policinga malog zračnog prostora kakav je srpski. No, kako je prelazak pilota s MiG-21 na MiG-29 kudikamo jednostavniji negoli prelazak na potpuno novi tip zrakoplova, Srbi su pametno odlučili tu transakciju obaviti sa što manje dodatnih glavobolja.
Srpske MiGove ne treba precjenjivati, ali ni podcjenjivati kao što radi većina hrvatskih vojnih analitičara. MiG-29 ima borbenu vrijednost i velika je opasnost za svaki zrakoplov koji mu se nađe u optičkoj vidljivosti. MiG-29 je jedini borbeni zrakoplov koji u vertikalnom penjanju doseže nadzvučne brzine. To ne mogu ni Gripen, a ni F-16. S jednim motorom u funkciji MiG-29 može letjeti nadzvučno.
Dakle, nije za podcjenjivanje. U tom smislu je važno kolikog će dometa biti rakete novog borbenog lovca HRZ. Da ne ispadne na kraju da su Srbi nabavili luk bez strijele.
Srpska verzija MiG-29 čini se da je najbliža SD verziji koja se odlikuje kompatibilnošću s ICAO/NATO sustavima. Ne radi se o “potpunoj” inačici SD, jer možemo pretpostaviti da u okviru modernizacije nisu ugrađeni sustavi taktičke navigacije (TACAN), identifikacije prijatelj/neprijatelj (IFF) te navigacijsko-komunikacijskih radio-sustava (NAV/COMM) kakvi se zahtijevaju u NATO-vom okruženju.
Potencijalno, moguće da je ugrađena sabirnica podataka usklađena sa standardima MIL-STD-1553B i ARINC-429 kojima os omogućuje digitalni prijenos i obrada podataka u NATO-okruženju, što je preduvjet za instalaciju NAV/COMM/IFF uređaja jednog dana. Iz objavljenih fotografija kokpita srpskih MiGova-29 vidljiv je ugrađeni Up-Front Control Panel (UFCP) PUS-29M (rus. Pult Upravlenija Sistemami) preko kojega se obavlja brža i pouzdanija obrada podataka s centralnog optičkog prikaznika podataka u razini pilotove glave (Head-Up Display – HUD) koji se nalazi u izvornom obliku i oznake ILS-31.
Tu je i višenamjenski digitalni prikaznik (Liquid Crystal Display – LCD) MFI-54 (rus. Multi-Funkcionalni Indidikator) koji se može naći i pod oznakom MFD-54 (engl. Mulfi-Functional Display) na kojem se prikazuju razni parametri iz navigacije, taktičke situacije, parametri rada sustava aviona i slično). S ova oba sustava zapravo se značajno poboljšala interakcija između aviona i pilota, tzv. Man To Machine Interface (MMI), čime se poboljšavaju ukupne taktičke mogućnosti, smanjuje vrijeme reakcije te umor pilota.
Dodatni doprinos ergonomskoj značajci svakako pridonose i pilotske kompatibilne kacige francuske proizvodnje. Komparacije radi, na hrvatskim MiGovima-21 nakon zadnjeg tzv. „remonta“ u Ukrajini i modernizacije s češkom firmom ČLS koja se „proslavila“ u suradnji s MORH-om, ukupna instalacija NAV/COMM/IFF sustava gotovo uopće ne funkcionira. Javljaju se čudnovati kvarovi kakve tehnička dokumentacija 21-ice ne poznaje, kakve ni ruski konstruktori nisu mogli predvidjeti.
Što reći o hrvatskoj zrakoplovnoj vojnoj struci koja odobri ugradnju sustava avionike koja nije otporna na opterećenja iznad 3g? Od MMI uređaja jednostavno nemamo ništa te se naš pilot u zraku još uvijek vodi vizualnim kontaktom te informacijama dobivenima s radarskog sustava “Nebo”.
Kakva je trenutačna situacija s našim MiGovima?
Država skoro da nam je bez vojnih krila. Lete samo 4 komada, oznaka 116, 117, 118 i 133. To je malešno jato očepuranih ptičica bez kandži. Borbena avijacija jedva drži glavu iznad vode. Ono je izgubilo svaki korak s vremenom i tehnološki je bez ikakve dileme najzaostalije u Europi.
Tko je kriv? Prvo oni koji su odradili loš remont u Ukrajini, a potom oni koji su onako amaterski osramotili ugled Republike Hrvatske u propalom projektu kupnje izraelskog F-16 Barak.
Kupnja lovaca odgođena je za neka bolja vremena, a to znači dodatni gubitak vremena kojeg borbena eskadrile HRZ-a ionako više nema. Zaobilaziti temu propasti borbene eskadrile HRZ-a, kao i svih drugih negativnih pojavnosti i afera bilo koje vrste u našem obrambenom sustavu, nije novinarski, a još manje profesionalno.
M.Marković/Foto:
